Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP

Dok se Milorad Dodik, negator genocida i rušitelj ustavnog poretka, slobodno šeta ispred i iza zidova Suda BiH, na klupama za optužene već godinama sjede heroji. Pripadnici Petog korpusa Armije RBiH. Ljudi koji su branili Bihać, koji nisu prešli prag tuđe kuće, koji su zaustavili genocidnu vojsku kad su svi drugi šutjeli.

I onda čujete da je Dodik oslobođen "elegantno“, bez pompe, bez lisica, bez pitanja. A znate ko ga je oslobodio? Vedrana Mijović. Da, ista ona tužiteljica koja je godinama prisutna u procesima protiv boraca Armije RBiH. Ista ona koja je, prema tvrdnjama svjedoka, prilikom jednog hapšenja pripadnika 5. korpusa rekla: "Šta si se prepao, neću te osuditi manje od 105, a više od 505 godina."

Da, dobro ste pročitali. Ruga se brigadama 5. korpusa, ruga se ljudima kojima sudi, dok šapuće slobodu čovjeku koji pljuje po ovoj državi svaki dan. Ako je iko imao zadatak, onda ga je ona imala, zajedno sa sudijama Suda BiH. Uništiti 5. korpus. Suditi Dudakoviću. Izjednačiti agresora i branioca. I danas, pustiti Dodika.

Sve je to pravosuđe BiH. Ili, bolje reći, ono što je od njega ostalo.

I ništa u tome nije slučajno. Jer Vedrana Mijović nije samo "tužiteljica". Ona je kćerka Slavka Jovičića Slavuja, dugogodišnjeg zastupnika SNSD-a u Parlamentu BiH. Čovjeka kojeg je Aleksandar Vučić posthumno odlikovao Zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić". A medalju je primila upravo ona, Vedrana. Kćerka. Tužiteljica. U službi kontinuiteta.

Njena profesionalna biografija je jednako "zanimljiva": pripravnički staž u Osnovnom sudu u Rogatici, inspektor za privredni kriminal u MUP-u RS, saradnica u tužilaštvu Istočno Sarajevo. Zvuči poznato? Zvuči kao obrazac. I onda dolazi u Tužilaštvo Kantona Sarajevo, pa Tužilaštvo BiH. Postepeno, planski, sistematski.

I sad, kad je Milanko Kajganić, glavni tužilac (to je postao zbog potpisa optužnice u slučaju Dobrovoljačka), netom prije Dodikovog "dobrovoljnog" dolaska raspustio cijeli istražni tim protiv njega, ostala je samo ona. Vedrana Mijović. I baš ta osoba je odlučila, nema pritvora. Nema mjera. Nema rizika.

A vi se pitate zašto pravosuđe ne funkcioniše?

Ne funkcioniše jer je pravosuđe umrlo. Umrlo je tiho, bez ceremonije, bez saopćenja. Umrlo je onog dana kad su oni koji su trebali braniti državu, počeli služiti njenim rušiteljima. Kad su optuživali one koji su se borili, a oslobađali one koji bi sve spalili.

I ne, ovo nije izolovan slučaj. Ovo je sistem. Ovo je plan. Ovo je poruka.