Piše: Andrej Nikolaidis / Istraga

Zamislite da je u Sarajevu održan koncert, kao što je održan u Zagrebu. Zamislite, još, da se tu okupilo pola miliona muslimana – kao što se u Zagrebu okupilo pola miliona Hrvata.

Nije teško, zamislite: idu koncertdžije po Sarajevu, čekaju da počne teferič, obilaze kafane i uzvikuju pozdrave ISIL-u, kao što su posjetioci Thompsonovog koncerta po centru Zagreba selamili NDH.

Zamislite da pjevač na koncertu u Sarajevu izvodi pjesme o starim islamskim kraljevstvima, što ponosno su se širila Evropom – baš kao što je je o hrvatskim kraljevima i njihovim kletvama pjevao Thompson u Zagrebu:

Abd-ar-Rahman oj halife,

još Kordobom odjekuju krici,

u tamnici Allaha vojnici.

A onda, zamoliću vas, zamislite da dronovi na nebu iznad Sarajeva iscrtaju kur’anske ajete, kao što su iznad Zagreba iscrtali križ i Mariju. Da sarajevski pjevač na bini odjene posvetu otmičaru aviona kojega SAD smatraju teroristom – kao što je to učinio zagrebački pjevač.

Budite ljubazni i zamislite, potom, da na binu u Sarajevu izađe hodža i prouči nešto, baš kao što je na bini u Zagrebu učinio katolički svećenik, a pjevač u Sarajevu prizove obnovu islamskih vrijednosti, kao što je obnovu kršćanskog zavjeta prizvao Thompson.

Za kraj, zamislite još ovo: da u Sarajevu, na poziv pjevača, pola miliona muslimana vikne čak i tekbir, kao što je u Zagrebu publika viknula "za dom spremni".

Sve ste to morali da zamislite jer se to u Sarajevu, za razliku od opisanih zbivanja u Zagrebu, nije desilo. Pa ipak, Zagreb je lijep, otvoren, evropski grad održiva razvoja, dok je Sarajevo kotlina puna netolerancije, kojom kroz smrad ćevapa bauljaju pokrivene žene. Sarajevo je unitaristički ćumez koji iza svoje maske suživota krije inherentni islamizam.

Nije pitanje kako bi takav sarajevski koncert bio propraćen u regionalnoj i, kakoseonokaže, "svjetskoj štampi". Otprilike ovako: "Islamistički dernek u Sarajevu"; "Falio još samo Bin Laden"; "Zapad se u Bosni napokon suočava sa zelenim monstrumom kojeg je stvorio"; "Novi džihad kreće iz Sarajeva"; "Nakon sinošnjeg islamističkog pira, mještani Vojkovića i okolnih sela strahuju za svoju sigurnost, mnogi spas potražili u crkvi"; "Radovan Karadžić ekskluzivno za Kurir: Protiv ovoga sam se borio".

Uz neznatnu dozu pretjerivanja: jedino pitanje je da li bi Sarajevo bilo raketirano tokom ili odmah nakon koncerta, kao i da li bi tom prilikom bili korišteni konvencionalni ili nuklearni projektili.

U Zagrebu smo, dakle, u punom sjaju vidjeli estetitku političkog hrišćanstva. Pa ipak, Balkanom i dalje kruži bauk političkog islama. U Crnoj Gori, recimo, koja je puna do zuba naoružanih takozvanih "pravoslavnih bratstava" (u koja su regrutovani brojni kriminalci) pod kontrolom SPC i beogradskih tajnih službi, Agencija za nacionalnu bezbjednost objavljuje izvještaj po kojem najveća prijetnja sigurnosti države dolazi od nekakvih islamističkih "usamljenih vukova" koji se kriju po selima na sjeveru. Za to vrijeme, SPC praktično vlada državom preko političke klase koja puzi pred njom – i to čini javno. Islamska zajednica u BiH nema ni djelić političkog uticaja koji u današnjoj, "oslobođenoj" Crnoj Gori ima Srpska pravoslavna crkva. Tu se ne radi o politizaciji religije, nego o religizaciji politike, o potpunoj desekularizaciji javnih politika i javnog prostora. Time ne želim reći da bi neke vjerske zajednice trebale imati više, nego suprotno: da bi, sve zajedno, trebale imati manje uticaja na politiku.

Imam dovoljno godina da se sjećam kako je fantom "političkog islama" pred rat korišten kao sredstvo za izazivanje straha i homogenizaciju ne-muslimana.

Kao što danas u Gazi ubijaju djecu "da kad porastu ne bi postali teroristi", tako su bosanski muslimani ubijani da "ne bi postali džihadisti" i da ne bi stvorili "zelenu transferzalu". Tri i po decenije kasnije, i dalje nas plaše islamizmom i političkim islamom. U međuvremenu je jedna grupa radikalizovanih hrišćana u ovoj zemlji počinila genocid nad muslimanima, sve “braneći Evropu od islama”, dok se druga grupa radikalizovanih hrišćana, takozvano “predziđe kršćanstva”, dala u ono što je danas poznato kao UZP.  Rezultati "političkog hrišćanstva" u Bosni su doista impresivni.

Bosnu danas od scenarija savršene oluje čuva samo jedno, a to nije ni mudrost političke elite ni dobrostivost "međunarodne zajednice". Bosnu danas čuva samo to što bosanski muslimani odbijaju postati ono zbog čega su ih ubijali.