Autori: Indira Nović, klinički psiholog, i Asim Haračić, psihijatar

Ljudi devijantne ratničke svijesti (u političkoj areni obilježeni kao ultradesničari) ne koriste često psihološke mehanizme odbrane koji ih štite od osjećaja krivice. Zašto? Ne trebaju im. Neki šalju poruku Mi nismo znali za ratne zločine, ali ako pročitamo šta piše između redova vidimo da poruka glasi Mi smo znali i smatramo da je dobro to što se desilo!

Za razliku od njih, ljudi tradicionalne svijesti ne misle da su etničko čišćenje, silovanje, mučenje i ubijanje civila nešto što je dobro i poželjno, čak i kad je riječ o “neprijateljskom narodu”. Ipak, kad se suoče sa dokazima da su naši počinili zločin, najčešća reakcija je poricanje. Djeluje kao da negiraju genocid (recimo onaj u Srebrenici), ali ono što zapravo nastoje poreći nisu gorke činjenice, nego bolne emocije – nesvjesno žele izbjeći neprijatna osjećanja koja se aktiviraju kad se spomene “taj događaj”. Takva njihova reakcija je razumljiva. Napad na nas isto je što i napad na mene, pa tvrdnju da smo mi ubijali nevine ljude doživljavaju kao ubod nožem u srce. Bol nastoje sedirati poricanjem. Naravno, to ne važi za sve. Ima onih kojima ne treba sedativ. 

Samim tim što se zovem Milan mislim da je moja obaveza još veća da dođem u Potočare. 

Ima Srba koji su patriote i vole ovu državu. I nemaju problem da kažu da je u Srebrenici bio genocid. 

Milan Dunović

Liberali ne koriste mehanizam odbrane poricanje. I ne samo da ne poriču to što se desilo nego se čude reakcijama svojih sunarodnjaka koji na spominjanje genocida reaguju burno – kao da su oni lično optuženi za taj zločin. (Zašto su tako osjetljivi?!) 

Ni mnogi ljudi tradicionalne svijesti nisu u stanju objasniti zbog čega su tako (pre)osjetljivi. Dublji razlog što „burno reaguju“ leži u tome što se na ovom stadiju u razvoju kolektivne i političke svijesti moj narod doživljava kao proširena porodica. Nema čvrste granice između ja i mi, pa napadati ili narušavati ugled našeg naroda znači napadati mene i narušavati moj ugled. Optužiti nas znači optužiti mene, degradacija mog naroda je degradacija mene! Kad se uplaše ili se osjete krivima (Mi smo počinili zločin!), neki odmah reaguju ljutnjom i bijesom. Bijesom potisnu strah ili krivicu i onda krenu u ofanzivu: A šta ste vi radili nama?! Napad je najbolja odbrana, uz to napad na one koji nas optužuju generiše osjećaj da smo mi žrtve.

Glavna funkcija ove strategije je pomjeranje fokusa sa nas (optuženi) na vas (koji nas optužujete). Cilj je zaštititi se od neprijatnih osjećanja. Jer ako je neko naš osuđen za zločin, time je automatski uprljan i cijeli narod. Tako narativ Mi smo žrtve, a ne zločinci! pomaže da se ublaži nelagoda zbog kivice, bruke i sramote. Ali i da se umire osjećanja kao što su strah – strah od osude, zakonske odgovornosti, zatvorske kazne... Ima još nešto.

Kao što su likovi u pričama za djecu ili dobri ili zli (dobra vila i zla vještica; prijatelji spasioci i neprijatelji progonioci), a akcije su ili moralno ispravne ili neispravne, tako i u svijetu ljudi na ovom stadiju u evoluciji kolektivne i političke svijesti (tradicionalna svijest) vladaju striktne ili-ili podjele. Ako se boriš za nešto ti si ili „ratnik svjetlosti“ ili „krvnik bez savjesti“. Tvoji preci su bili ili čestiti ljudi koji su se borili za svoj narod i svoju vjeru... ili su bili zlikovci. Takav pojednostavljeni (crno-bijeli) način rezonovanja osnova je za dihotomije: ispravno ili neispravno; moralno ili nemoralno; žrtva ili zločinac; halal ili haram...  

Ili-ili dihotomija osnova je i za tvrdnju da je naš narod bio žrtva, a žrtva ne može biti zločinac! Zašto žrtva ne može biti i zločinac? Pa ne možeš u isto vrijeme biti na strani dobra i na strani zla! Ovakva linija razmišljanja razlog je zašto je nezamislivo voljeti svoju porodicu i svoj narod, a tvrditi da su neki od njih počinili ratni zločin, bili simpatizeri fašista, četnički ili ustaški koljači, članovi zloglasne Handžar divizije... Da bi nastavili voljeti, ljudi tradicionalne svijesti poriču te činjenice čak i kad su neoborive. 

Na narednim stadijima u razvoju političke svijesti – u modelu spiralne dinamike označenim kao narandžasta (moderna) i zelena (postmoderna) svijest – besmisleno je poricati genocid, bez obzira ko ga je počinio. Ego identitet (ja) nije čvrsto utemeljen u etničkom mi, i zašto bi poricao nešto što nema nikakve veze s tobom lično?! Naprotiv, modernisti i postmodernisti (u svijetu politike nazivani ljevičari, liberali, progresivni...) smatraju da takav zločin treba javno osuditi!

Psihologija poricanja genocida

Nekoliko je načina na koje možemo koristiti psihološki mehanizam odbrane poricanje (engl. denial). Recimo, zločin možemo poricati tako što ga prikažemo kao samoodbranu (Morali smo, inače bi oni nas). Zločin se onda racionalizira (Uvijek je to tako u ratovima...), ili se naš zločin izjednačava s njihovim, čime se dokazuje da to nije bio genocid (dio strategije etničkog čišćenja kako bi se formirala mono-etnička teritorija), nego rat između zaraćenih strana. (Svi su podjednako krivi! Svi su počinili zločine u tom “građanskom” ratu!) 

Poricanje ratnog zločina i genocida najčešće se odvija kroz dvije faze. 

Faza jedan: potiskivanje – potiskuju se osjećanja nelagode, krivice ili straha od kazne, a podaci o tome šta se desilo nastoje se zaboraviti (kultura zaborava vs. kultura sjećanja). 

Faza dva: projekcija – nepoželjna slika o sebi i vlastitom narodu projektuje se na žrtvu. Zašto se koristi i potiskivanje i projekcija? 

Kad je neprijatna emocija (e-motion = energija-u-pokretu-kroz-tijelo) vrlo intenzivna, nije dovoljno samo je potisnuti. Emocije nose poruke o tome šta se dešava u unutrašnjem i vanjskom svijetu, važne su za svakodnevno funkcionisanje, a često i za preživljavanje (ljutnja i strah aktiviraju fizičku energiju neophodnu za borbu ili bijeg) i od ogromnog su značaja za psihološki rast i razvoj. Potrebne su nam, i zato se ne mogu ignorisati. Često se dešava da iznenada izbiju na površinu i kao vrela vulkanska lava preplave psihu – čak i kad su bile duboko potisnute. To je razlog što pored potiskivanja koristimo i dodatne mehanizme odbrane. A kad je u pitanju poricanje ratnog zločina, obično se koristi i mehanizam odbrane projekcija. Šta se projektuje? Slika o nama kao etno-nacionalistima ili zločincima koji su mučili, silovali, ubijali... Sve ono što se ne želi vidjeti u sebi/svom narodu projektuje se na druge – na njih. Um brzo nađe „razloge“ kojim opravda projekciju (nije problem naći zrno istine u tvrdnjama o njima), začas se fokus s nas prebaci na njih, pa oni postanu krivci, a mi žrtve. Tako uspijevamo održavati samopoštovanje na račun drugih (Nismo mi, nego su oni zločinci, ubice... Vidi šta oni rade nama!). I što se neprijateljski narod više ocrnjuje, to postaje sve gori i opasniji. Kako vrijeme prolazi, sve je lakše naš prljav veš prebaciti njima. 

Mehanizmi odbrane potiskivanje i projekcija moraju se konstantno održavati. Jer onog trenutka kad se zločin prestane negirati, potisnute emocije izlete na površinu! To je razlog što neki koriste još jedan odbrambeni mehanizam – bijes. Bijesom i nasiljem pokrivaju neprijatna osjećanja, naročito strah (strah od kazne). Strah se vezuje za osjećaj bespomoćnosti, a bijes aktivira osjećaj moći, pa mnogi više vole da su ljuti, nego uplašeni. Napad bijesa je neuporedivo prijatnije emocionalno stanje nego napad panike, zato, kad se spomene ratni zločin, mnogi – a posebno ultradesničari koji žude za nadmoći nad drugima! – osjete intenzivnu napetost u tijelu. Napetost prazne kroz nasilničko ponašanje. Nasilje im pomaže da isprazne neprijatnu nelagodu, ali i da postignu stanje prijatnog uzbuđenja kad se osjete nadmoćnim. Ljudi devijantne ratničke svijesti nemaju razvijenu empatiju, pa nije nikakav problem „dati sebi dozvolu“ da reaguješ nasiljem kad god se osjećaš loše ili kad hoćeš da sebi podigneš raspoloženje. Kad je u pitanju „poricanje genocida u Srebrenici uz pomoć bijesa“, najčešće se radi o osobama koje su: a) podržavale stranu onih koji su počinili zločin; b) oni ili neko njihov je bio učesnik u zločinu. Agresijom i nasiljem nastoje ublažiti vlastiti strah i zastrašiti (ućutkati), ljude koji ih optužuju. 

Ima još jedan razlog zašto poričemo ratni zločin koji su počinili naši. Suočimo li se s činjenicom da su nam lideri namjerno izazivali strah od “neprijateljskog naroda” kako bi nas motivisali da se uhvatimo oružja – a sve to radi ostvarivanja nekog moralno sumnjivog političkog cilja – osjećat ćemo se kao žrtve propagande. Malo šta čovjeka tako povrijedi kao kad ga izmanipulišu i naprave od njega budalu. Zato će mnogi radije negirati zločin, nego priznati da su izmanipulisani. 

Naravno, političari na vlasti imaju dodatne razloge zbog kojih negiraju genocid. 

Čak i kad ama baš niko ne optužuje narod, vlastodršci i njihovi glasnogovornici (koji vrlo dobro razumiju mentalitet i kolektivni mi identitet ljudi tradicionalne svijesti!) tvrde da su sudske presude ništa drugo do neprijateljski akt usmjeren prema našem narodu, s ciljem da ga se ponizi, uvrijedi i etiketira kao genocidan. 

Zaklanjanje iza naroda i identiteta!

 Negatori ne žele da izbjegnu samo etiketu genocida,

već i sve posljedice koje utvrđeni genocidni kriminalitet

sobom nosi: odgovornost, kaznu, reparaciju...

Zato i traže zaklon u kolektivnom, i tvrde da negirajući genocid oni,

u stvari, brane i čuvaju identitetsku strukturu srpskog naroda.

Niko normalan ne optužuje srpski narod za genocid u Srebrenici.

Jedini koji stalno govore o genocidnom narodu i prepadaju svoje

sunarodnike „neizbrisivim žigom genocida” su samoproklamovani

branioci Srbije i srpskog naroda. 

Srđa Pavlović

Političko rukovodstvo mora negirati ratne zločine. Budu li se političari na vlasti “suočili s činjenicom da se radi o genocidu“, suočit će se i sa krivičnom, komandnom i političkom odgovornošću. I sa ogromnim finansijskim troškovima za reparaciju! I ne samo to. Ako ne negiraju genocid izgubit će glasače! Zašto će izgubiti glasače? 

Sve dok vlada i politički lideri negiraju ratne zločine, oni koji su podržavali rat, u njemu učestvovali, neko njihov je optužen za ratni zločin... mogu nastaviti poricati i poricanjem izbjeći strah od kazne ili osjećaj krivice. Sve dok lideri negiraju genocid, ljudi mogu izbjeći i osjećaj degradacije (Mi smo izmanipulisane budale!) i tako nastaviti održavati dobru sliku o sebi i o našem narodu.

Priznaju li političari da je bio genocid, zaštitna maska će pasti. Mnogi se neće osjećati dobro. Reči će da je vlada izdala svoj narod, a izdajice ne treba da budu na vlasti! Zato se i od vlade i od svih drugih očekuje da negiraju zločine. A ako iz nekog razloga ne mogu negirati – neka ćute!

 

Nijedan pozorišni kritičar u Srbiji u svom prošlogodišnjem izveštaju nije naveo 

ovu predstavu (Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo) ni kao puki događaj, 

iako je izazvala najviše reakcija u poslednjih trideset godina.

Nijedna pozorišna institucija nije reagovala na monstruozne pretnje koje su mi upućene, 

što anonimno, što s jasnim potpisom. 

Kultura u Srbiji organizovana je dakle oko ćutanja o temeljnim stvarima srpskog društva.

Neretko imam utisak da se u Srbiji krećem među mrtvim dušama.

Zlatko Paković

Odlomak iz knjige: NA KOJEM SI NIVOU SVIJESTI? Priručnik za političare i one koje politika zanima