Piše: Jasmin Medić za austrijski Kurier

U Srebrenici je u petak, 11. jula, održana još jedna kolektivna dženaza za sedam identifikovanih žrtava genocida iz jula 1995. godine. Više od hiljadu žrtava s tog područja još uvijek se vodi kao nestalo. Komemoracija je, kao i prethodnih godina, upriličena dostojanstveno, uz prisustvo političkih i vjerskih predstavnika iz Bosne i Hercegovine, regiona i šire međunarodne zajednice. No, izostali su predstavnici najviših političkih struktura iz entiteta Republika Srpska i iz Srbije.

Taj izostanak nije slučajan – on simbolizira institucionalno i političko negiranje genocida, koje i dalje dominira u tim sredinama. Uprkos pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodnog suda pravde (MSP), kao i domaćih sudova, zločin u Srebrenici i dalje se odbacuje ili relativizira. Čak ni Rezolucija Ujedinjenih nacija, usvojena u maju 2024. godine, kojom se eksplicitno potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid, nije prihvaćena kao osnova za priznanje tog zločina u političkim strukturama RS i Srbije. Takav stav predstavlja ozbiljnu prepreku svakom ozbiljnom procesu pomirenja i stabilnog mira na Zapadnom Balkanu.

Zvanični narativ u RS-u i Srbiji, uprkos sve većoj međunarodnoj osudi, ostaje gotovo nepromijenjen. Primjer toga su i novi udžbenici iz historije, koje je entitetsko ministarstvo obrazovanja objavilo samo nekoliko mjeseci nakon UN-ove rezolucije – u njima se zločini nad Bošnjacima iz perioda 1992–1995. prešućuju ili svjesno relativizuju. Istovremeno, osuđeni ratni zločinci poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića i dalje se u javnosti predstavljaju kao heroji.

Priznanja zločina: prešućene istine

U javnom diskursu često se zanemaruje činjenica da postoje brojna pravosnažna priznanja krivice pred MKSJ-om, u kojima su pripadnici Vojske Republike Srpske priznali učešće u genocidu i drugim ratnim zločinima. Trojica optuženih su se tokom suđenja izjasnila krivima, a još jedan je to učinio nakon izricanja presude.

Najpoznatiji slučaj je Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, koji je još 1996. pred MKSJ-em priznao učešće u masovnim pogubljenjima kod Srebrenice. Osuđen je na pet godina zatvora i kasnije je svjedočio u drugim predmetima. Posebno potresne bile su njegove izjave o ubistvima više od 500 civila u Domu kulture u Pilici.

Momir Nikolić, oficir za bezbjednost Bratunačke brigade, 2003. godine priznao je:

„Svojom voljom sam odlučio stati pred ovaj časni sud i priznati da je u Srebrenici počinjen zločin, u kojem sam i ja učestvovao. Očekujem pravednu kaznu. Izražavam duboko i iskreno žaljenje i kajanje, i izvinjavam se žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu.“

Nikolić je osuđen na 20 godina zatvora. Njegove izjave bile su ključne za razumijevanje komandne strukture i planiranja egzekucija.

Iste godine i Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS, priznao je krivicu:

„Jedna misao me ne napušta – krivica. Kriv sam za sve što sam tada učinio. Hiljade nevinih su ubijene. Ostale su grobnice, izbjeglice i patnja. Ja snosim dio odgovornosti.“
Osuđen je na 17 godina zatvora, a u kasnijim suđenjima svjedočio je o masovnim pogubljenjima u zvorničkom kraju.

Iako Radislav Krstić, bivši načelnik štaba Drinskog korpusa, nije priznao krivicu tokom suđenja, u kasnijem zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu izrazio je spremnost da se pokloni žrtvama u Potočarima i zatraži oprost.

Neporeciv dokaz i opasna tišina

Ova priznanja bi, barem u teoriji, mogla poslužiti kao ključna osnova za suočavanje s prošlošću u RS-u i Srbiji. No to se nije desilo. Historiografski gledano, priznanja – bez obzira na motivaciju – predstavljaju neoboriv dokaz o počinjenim zločinima. Ona su snažan kontrapunkt svakom obliku negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.

Upravo zato se o njima u RS-u i Srbiji gotovo uopće ne govori. Kako očekivati institucionalnu i finansijsku podršku za suočavanje s prošlošću od politike koja sistematski negira genocid, a one koji progovore o zločinima nazivaju izdajnicima? Ova priznanja potresaju temelje nacionalističkih mitova i ruše dominantnu sliku o samima sebi koju njeguje većina društva.

Ipak, ne samo priznanja, već i svjedočenja ovih osuđenih pojedinaca ostaju neprocjenjiv izvor za rekonstrukciju istine o genocidu. Oni čine temelj za pamćenje, pravdu – i moguću pomirbu.