Iako mnoge stranke koje pripadaju demokratskoj opoziciji imaju u svojim programima priključenje Srbije Europskoj uniji, čini se da mnoge toj stavci pristupaju pragmatično i ne ističu je često u prvi plan. U zemlji kandidatkinji za članstvo, u kojoj se autoritarni i sve represivniji predsjednik redovito slika sa plavom zastavom sa žutim zvjezdicama tik pored nacionalne zastave Srbije iza leđa, prorežimskim medijima dominira snažni antieuropski i antizapadni narativ, a stranke i pojedinci koji su snažno za EU integracije bivaju napadani na brojnim frontovima u javnosti.

Istovremeno, zastave EU-a i spominjanje EU integracija nisu dobrodošli ni na studentskim protestima protiv režima, iako su zahtjevi tih protesta identični – kako je to iz Bruxellesa više puta ponavljano – zahtjevima Europske unije koji su stavljeni pred Srbiju.

Čini se da je u takvoj klimi potrebna politička hrabrost da biste se naglašeno zalagali za ulazak Srbije u EU, posebice u NATO, za priznavanje Kosova i uvođenje sankcija Rusiji zbog njezine agresije na Ukrajinu, kao i za kritički pogled na ulogu srpskog nacionalizma u rukovodstva u ratovima 90-ih.

Zoran Vuletić, predsjednik Građanskog demokratskog foruma, javno govori o svemu tome u intervjuu za "Slobodnu Dalmaciju". Od osnivanja bio je 2000-ih u Liberalno-demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića gdje je bio član Glavnog odbora i predsjedništva stranke. Kasnije u Pokretu slobodnih građana bio je jedan od bližih saradnika Saše Jankovića, prvog ombudsmana u Srbiji i predsjedničkog protukandidata Aleksandru Vučiću na izborima 2017. Dvije godine kasnije, 2019. s grupom saradnika osniva GDF.

U Srbiji već osam mjeseci traju studentski i građanski protesti . Na hiljade skupova i blokada, desetine i stotine hiljada ljudi u blokadama i protestima svakog dana - čini se da režim Aleksandra Vučića ne posustaje, već da naprotiv pojačava represiju, kao da je u pitanju igra izdržljivosti. Ko će po vašem mišljenju dulje izdržati i može li režim ponovno držati vlast onako čvrsto kako je držao prije pada nadstrešnice?

Režim je na vlasti već trinaest godina. Da smo imali politički zreliju opoziciju danas bismo pričali o Vučićevoj bivšoj vlasti. Bojkot izbora na svim nivoima, posebno lokalnim 2020. je režimu dao umjetna pluća da komotno vlada do 2027. Time se produžila terminalna faza ove loše vlasti bar za četiri godine.

Novi problem je što se svakim danom sve više zamagljuje smisao protesta. Nakon tragedije u Novom Sadu, studenti i građani su reagirali emotivno i spontano, ispravno tražeći profesionalne institucije i otvorenost u radu. To naravno nije moguće s politikom koja vlada Srbijom od 2004. ili preciznije nakon atentata na premijera Zorana Đinđića, a posebice nije moguće kada tu politiku vode presvučeni radikali.

Studenti ispravno rezoniraju i traže izbore na koje žele sa svojom listom. Nažalost, tu počinju i problemi studentskog protesta koji do sada nije dao ni blizu politički odgovor kakav se očekuje od mladih ljudi koji su budući intelektualci i elita. Tužno je što je Vidovdan 2025. bio potpuni debakl.

Srbija se tijekom vladavine Aleksandra Vučića u javnost u regiji percipira kao remetilac mira i kao netko tko stvara probleme. Istovremeno, dužnosnici mnogih zemalja EU-a i same Unije u njemu - očigledno - vide pouzdanog partnera. Po nekim tumačenjima to je razlog zašto prosvjedi u Srbiji ne dobivaju snažniju podršku sa Zapada. Čije viđenje djeluje realnije - je li Vučić kreira probleme ili čuva stabilnost?

- Vučić je u ovih trinaest godina imao dvije faze, prvu do 2015. i drugu nakon nje. Prvi period se gotovo ni u čemu ne razlikuje u odnosu na vladavinu Borisa Tadića i Vojislava Koštunice, osim što je mnogo sposobniji od njih. Oni su održavali privid normalnosti pa su mogli lijepo Ivo Josipović i Tadić se družiti u Beogradu uz vina “Radovanović”, a u Opatiji uživati u delicijama iz mora. Međutim, nisu riješili ni jedan problem. “Oluja” je ostala kao stalni izvor konflikta, obitelji nestalih u ratovima i dalje nemaju mira, izbjeglice i dalje s neriješenom imovinom, o neophodnom suživotu da ne govorimo.

Štoviše, u to doba je Srbija 2010. tužila Hrvatsku za genocid, a to je bila kontratužba Hrvatskoj iz 1999. iako je jasno bilo da genocida nema. Čemu je to služilo? Vrlo kukavički i bijedni bijeg u radikalni tor uz dalje zaluđivanje naroda.

Vučićeva druga faza je potpuno oslikana najgorom retorikom radikala iz 90-ih... Ne bih rekao da režim uživa podršku Zapada kako kažete. Zapad nema alternativu u Srbiji s kojom bi ozbiljno razgovarao, a kamoli nešto planirao. Pa studenti su nedavno odbili razgovor s Kajom Kalas, ministricom EU-a! Zapad je potpuno snizio kriterije i očekivanja od Srbije. Promatraju nas kao nastavnik delinkventa u razredu. Neka sjedi u posljednjem redu, bude miran, ne pravi gluposti i neće ponavljati.

Jedna od najvećih i najodvratnijih mantri opozicijskih medija United Grupe je da Zapad podržava Vučića. Posljedično tome imamo drastičan pad podrške EU-a, s 50 na 30 posto, i guranje protesta na rusku vodenicu kroz dalje mitsko maštanje kakvo smo vidjeli na onom tragičnom studentskom Vidovdanu.

Kakva bi mogla biti politika Srbije nakon smjene ovog režima? Sami ste oštro reagirali na nacionalističke i desničarske poruke poslane s velikog skupa održanog na Vidovdan – postoji li opasnost da nakon Vučića na vlast dođe neko ko bi bio opasniji za regiju, više okrenut Rusiji, više odvojen od Zapada i neko ko bi s više neprijateljstva gledao na zemlje koje okružuju Srbiju, posebice zemlje regije?

Ako pobijedi politika s Vidovdana koja nam je ponuđena kroz studentski program - crno nam se piše. Srbija je s tom mitomanskom agendom srušila Jugoslaviju praveći "veliku Srbiju" i ostavivši za sobom masovne ratne zločine. Međutim, ovoga puta će najviše stradati Srbija, jer više nema energije za vojno djelovanje na srpskom integralizmu, kako Milo Lompar (jedan od govornika na skupu za Vidovdan) mašta.

Daljnju opstrukciju trpjet će prije svih BiH, zatim Crna Gora i Kosovo. Bit će manje napeto nego u ovoj Vučićevoj drugoj fazi jer su Lompar i Jove Bakići (profesor lijevih uvjerenja) nesposobni da prijete kao Vučić i Aleksandar Vulin.

Dakle, Srbija će najviše stradati jer je s reinkarniranim Miloševićevim Vidovdanom i s takvim ljudima zagarantiran formalni prekid EU integracija. Što drugo može da nam donese studentsko “Nema dalje izdaje Kosova, vojna neutralnost, srpski integralizam...”? Potvrdit će se po ko zna koji put predratna prognoza Ante Markovića: “Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i dalekom periferijom Europe”.

Studenti su izveli dva podviga tokom protesta - put u Strasbourg i Bruxelles. Iako na protestima zastava EU-a (ispred koje se redovno slika predsjednik Vučić, tik pored zastave Srbije) nije dobrodošla, nisu li studenti tim naporima pokazali da im je potrebna Europska unija i da su svjesni činjenice da je budućnost Srbije u EU-u? Jer nisu išli ni za Moskvu, ni za Sankt Peterburg, ni za Peking... Ili konkretnije - nije li suština studentskih zahtjeva ono na čemu počivaju i europske demokracije, a ne azijske despocije i zbog čega je onda istovremeno na protestima bila dugo prisutna ruska ikonografija?

-Zašto su išli u Bruxelles i Strasbourg ne znaju ni oni sami! Nisu dali ni jednu političku izjavu tokom tih “podviga”. Opisivali su stanje u Srbiji i kukali zbog Vučića, kao da EU dužnosnici ne znaju ko je Vučić i što se u Srbiji događa. U Moskvu nisu ni morali trčati, jasno je gotovo od početka da tu nema problema. Vidovdansko okupljanje je to potvrdilo kada su dali sve odgovore kako na postavljena tako i na nepostavljena pitanja briselskih službenika. Promašaj za promašajem kako sam u prethodnom odgovoru naglasio.

Prvi studentski politički miting je ogolio gotovo sve slabosti našeg društva, posebno elite. Tom “mudro” izabranom datumu, Vidovdanu, silno su se obradovali i ljudi koji su čitav život sa suprotne strane nacionalizma, mitova i lažne istorije. Klicali su i još uvijek kliču otimanju narativa u kojem je Vučić nastao, evoluirao, zatim mutirao i gdje se najbolje snalazi. Radi se zaista o političkom diletantizmu. S preuzimanjem nacionalističkog narativa od Vučića najviše je zadovoljan predsjednik Rusije Vladimir Putin, što je nedavno potvrdio njegov Dorica Ćosić, Aleksandar Dugin, dajući podršku protestima, opisujući Vučića kao odbačenog od Srba. Štoviše, teško je oteti se dojmu da je mimo Moskve prošao izbor Mila Lompara, Mome Trajkovića i studenta Nikole Marčetića s onom šajkačom. Dakle, nema potrebe za iscrpljujućim trčanjem do Moskve, ovako je mnogo efikasnije pokazano gdje njihovo srce kuca.

Koliko aktuelna politika EU-a i ponašanje dužnosnika odmažu demokratskim promjenama u Srbiji? Europski dužnosnici teško okreću leđa Vučiću - i dalje se forsira projekt "Jadar" bitan za EU, unatoč velikom protivljenju javnosti u Srbiji, sklapaju se unosni ugovori za kupovinu naoružanja, trgovina oružjem se odvija po volji zapadnih zemalja... Istovremeno, represija u zemlji raste i društvo klizi sve više u otvorenu autokraciju ili čak diktaturu. Kakvu poruku primaju čak i građani opredijeljeni za integracije sa Zapadom?

Aktuelna politika EU-a prema Srbiji ne može biti bolja imajući u vidu naš odnos prema EU. EU nas ne ucjenjuje projektom Jadar kako nam serviraju mediji United Grupe, to je više puta demantirano iz Europske komisije. Zbog negativne kampanje koja u Srbiji prati projekt Jadar dolazila je njemačka sekretarica ministarstva privrede kako bi demantirala laž da je to dodatni uvjet za članstvo u EU.

Moram dodati kako sam siguran da bi u slučaju zainteresiranosti Moskve za iskopavanje litija taj projekt svi podržali. Što fali radovati se još jednom “čuvanju Kosova”?

Drugo, mislite na prodaju oružja i municije Ukrajini iza leđa Moskve? To je također “premudro” sjedenje na dvije stolice kao i odlazak našeg predsjednika u Moskvu 9. aprila kada je Putin zloupotrijebio Dan pobjede kako bi prebrojao svoje lojaliste koji ga podržavaju u suludom napadu na Ukrajinu. Tako promašena politika nema šanse na uspjeh i pohlepnim vlastodršcima ostaje represija kao metoda održavanja na vlasti.

Građani koji su iskreno za EU svjesni su svih problema i prepreka koje moramo prijeći na tom putu. Također su svjesni da to u našem slučaju nije moguće jer na čitavoj političkoj sceni nemamo ni dva posto aktera koji to isto žele. Ti ljudi su potpuno neshvaćeni u Srbiji.

Iako je članstvo u EU stavka u programima mnogih opozicijskih stranaka - a o tome kao cilju uporno govori i vladajuća stranka - vaše zalaganje za euroatlantske integracije izgleda kao najdosljednije i najbeskompromisnije. Je li u situaciji u kakvoj se nalazi Srbija - u prilično katastrofalnoj medijskoj situaciji i pod snažnim pritiskom propagande režima i Moskve - politika koju zastupate može dobiti relevantnu podršku, ili će ovaj režim morati smijeniti netko poput Vojislava Koštunice koji je u trenutku smjenjivanja Slobodana Miloševića bio vatreniji opozicionar Zapadu nego samom Miloševiću?

Mnogo je važnije smijeniti službenu politiku Srbije od puke personalne zamjene. To nedvosmisleno pokazuje naše iskustvo, lijepo ste primijetili usporedivši Koštunicu i Miloševića.

Mediji su u Srbiji postali politički akteri i to je jako loše. Opozicijska grupa medija koja formira javno mišljenje to čini radi svog biznisa, a ne radi političke promjene. Vrijednost SBB je napumpana na oko 1,5 milijardi eura, i sve to na polarizaciji ko je za Vučića, a ko protiv. Bezdušno nam podmeću Lomparov srpski integralizam što je eufemizam za "srpski svet" radi bogatstva. U takvim okolnostima je zaista nemoguće doći do prostora za političku borbu argumentima.

Europska agenda u Srbiji nema šansu! Treba dodati i bijedni oportunizam kod ozbiljnih profesora, analitičara, politologa, istoričarav...gostiju tih medija koji su potpuno svjesni otrovne uređivačke politike, ali zbog ponovnog pozivanja na iste pristaju šutjeti o tome. Diletantski podržavaju mantru “samo da ode ovo zlo pa ćemo za godinu dana suočiti politike na novim poštenim izborima”. Morali bi ti mudraci znati koga građani prepoznaju kao lidera koji je smijenio “najveće zlo”. Ta osoba kao nosilac liste na budućim tzv. poštenim izborima osvaja 70 posto parlamenta kao političko božanstvo. Treba li nam još desetak godina legitimna proruska vlada?

Privukli ste pažnju hrvatske javnosti otvoreno podsjećajući na opsadu i zločine JNA u Vukovaru, odnosno da je "Oluja" bila kraj, a ne početak rata. Od tog kraja rata prošlo je 30 godina - zašto je u Srbiji otvoren razgovor o tim temama i odgovornosti srpskog nacionalizma i dalje tabu i zbog čega oni koji o tome otvoreno govore razlikuju linč u tabloidima i odbacivanje mnogo šire javnosti? Gdje je i kada napravljena greška u poslijeratnim decenijama i mogu li se Srbija i srpska javnost vratiti na put suočavanja sa svojim dijelom odgovornosti za ratne užase 90-ih?

Približavamo se stresnom petom avgustu, tridesetogodišnjici “Oluje”. Žao mi je što je propao dobronamjerni pokušaj iz 2020. kada je Boris Milošević, tadašnji potpredsjednik hrvatske Vlade i Srpskog nacionalnog vijeća bio u Kninu na obilježavanju kraja rata. Zla srpska politika nije dozvolila da se istina saopći narodu da je rat u Hrvatskoj počeo ‘91. i da je trajao do avgusta ‘95.

Milorad Pupovac i Boris Milošević su prošli jezivu kampanju u Srbiji kojom su opisani kao antisrbi i najveći izdajnici. Nažalost, osim nas iz Građanskog demokratskog foruma ni jedna opozicijska stranka nije tada stala u odbranu njih dvojice i istine. Svi ostali su šutjeli na divljanje režimskih srpskih medija, režimskih političara i Vučića lično. Dio njih se oportuno ili iz straha podredio zahtjevu propalog srpskog ratnog narativa.

Podsjetit ću, te godine u novembru u Vukovaru je također bio u “koloni sjećanja” Boris Milošević. Ovo spominjem jer je te godine kao izaslanik predsjednika Vučića bio i Veran Matić koji je klečeći odao poštovanje žrtvama. Bio je iskren Veran Matić, ali ne i predsjednik koji ga je delegirao. Klečanje bi moralo da bude vrhunac iskrenog suočavanja s vlastitim zločinima. A ovdje to nije bio slučaj, čin Verana Matića je poništen spomenutom kampanjom protiv Borisa Miloševića i promoviranjem osuđenog ratnog zločinca Šljivančanina kao člana glavnog odbora SNS-a.

Da ironija bude veća, Šljivančanin je osuđen baš za zločine u Vukovaru. Time je Srbija pokazala da nema snage za suočavanje s vlastitom prošlošću. Žao mi je što hrvatska vlada nije nakon takve reakcije Beograda još snažnije podržala Pupovca i Miloševića. Bio bi to pravi udarac beogradskoj agresivnoj politici. Siguran sam da bi onda današnja vlada Hrvatske bila formirana bez krajnje desnih i esktremnih političara, a to bi već bila više nego dovoljna satisfakcija za tu podršku.

Ne vidim skoro političke uvjete i političare u Srbiji spremne da stave konačnu tačku na to što se dogodilo ’95. i što se događa svakog 5. avgusta unazad trideset godina. Tiše ili glasnije Srbima se servira “istina” da Hrvati slave protjerivanje Srba.

Da se vratim ponovo na studentski Vidovdan, tragično je, ali ne mogu ništa drugo zaključiti osim da citiram tvit koji sam nedavno vidio: “Zlo devedesetih u Srbiji ne da nije osuđeno, nego nije ni prepoznato kao zlo”.

Kao prilog ovoj tvrdnji moram dodati ovdje još jedan tragičan datum - tridesetogodišnjicu presuđenog genocida u Srebrenici. Apsolutno nema ni najmanje naznake u javnom prostoru da je društvo išta razumjelo. Dočekana je na nož sa svih strana inicijativa Pokreta slobodnih građana i Pavla Grbovića da se izglasa zakon o zabrani negiranja genocida. Iskreno sam čestitao Pavlu na toj inicijativi.

Dok ne budu Srbija i Hrvatska došle do konsenzusa što se dogodilo prije trideset godina neće biti normalnih odnosa među nama. Pupovac i Milošević su morali biti snažno podržani jer su vodili ka tom konsenzusu.

Čini ste da ste već dugo u svojevrsnoj medijskoj blokadi u Srbiji, ne samo u režimskim medijima, već i u onim profesionalnim i liberalnim koji – makar službeno – dijele vaše vrijednosti. Je li to tako i zbog čega?

Potpuno ste u pravu, i ne radi se tu o vlastitom odnosu. Politički stav kojem ja tražim podršku nema pristup ni na jednom od medijskih kartela. O režimskim medijima ne vrijedi trošiti reći. Međutim, mediji United Grupe (Nova.rs, N1...) koji su jednako totalitarni i ne zanima ih suštinski javni interes srpskog društva ne dozvoljavaju ni minimum pluralizma. Držeći monopol desetak godina na kreiranju opozicijskog stava 2025. nude nam Mila Lompara kao alternativu Vučiću - zamislite Lompara koji je 2012. glasao za Vučića i Tomislava Nikolića kako bi nam sačuvali Kosovo! Tragično je u kakvoj agoniji se nalazi srpsko društvo.

Osobnu satisfakciju za svoj rad dobivam redovnim pozivima medija naših susjeda, od državnih medija pa do manjih portala. To mi govori da regija jednostavno vapi za nekom drukčijom Srbijom, Srbijom koja je spremna da se iskreno pokaje i pomiri sa svima. Bez takvog pomirenja nećemo ni minimalno moći naprijed.