Mihail Simdjankin nije bio spreman za surovu stvarnost moskovskog ratnog stroja u Ukrajini kada se prijavio u vojsku, namamljen propagandom i izdašnim bonusom. Prošlog ljeta, dok se vozio autobusom na posao u Sankt Peterburgu, prolazio je pored vojnih regrutacijskih plakata koji su obećavali velike isplate onima spremnima za "pravi muški posao".

Ovaj fakultetski obrazovan mladić uživao je u životu srednje klase u ruskoj kulturnoj prijestolnici, gdje je živio sa suprugom Ksenijom, radnicom u kozmetičkom salonu, te njihovim psom i dvjema mačkama. Imao je dobar posao voditelja skladišta, ali i neplaćene račune za režije. Vojni bonus za potpisivanje ugovora bio je višestruko veći od njegove mjesečne plaće od oko 90.000 rubalja (1100 dolara), piše Wall Street Journal.

Bonus je neprestano rastao. U julu 2024. iznosio je 1,3 miliona rubalja. Nekoliko sedmica kasnije prešao je 1,7 miliona. Jedne večeri, vrativši se s posla, rekao je Kseniji: "Ako dosegne 2 miliona, prijavljujem se." Morao je čekati samo tri dana. Ksenija ga je preklinjala da ne ide. On je, s obzirom na nedostatak borbenog iskustva, mislio da će mu vojska dopustiti službu u pozadini. Ono malo što je znao o ratu dolazilo je iz trijumfalističkih izvještaja na državnoj televiziji.

Na prvoj liniji

Tri sedmice kasnije, Simdjankin je bio na prvoj liniji fronta u Ukrajini. Već u drugoj misiji zadobio je povrede noge od gelera. Ubrzo nakon toga, priča, naređeno mu je da juriša na razrušeni tvornički kompleks gdje su desetine njegovih suboraca, ranjeni i gladni, bili zaglavljeni mjesecima – dok su se ukrajinske snage približavale s tri strane.

Simdjankin je jedan od stotina hiljada Rusa namamljenih u vojsku – često privučenih propagandom, ponudama unosne plaće, a za neke i prilikom da izbjegnu zatvor. Redovito ih hitno šalju na front, gdje se ruska vojska bori brutalnom taktikom sovjetskog stila, plaćajući male dobitke kolosalnim gubicima života. Zapadni zvaničnici procjenjuju da je Rusija u Ukrajini pretrpjela više od milion žrtava, s najmanje 250.000 poginulih vojnika, dok je oko 400.000 Ukrajinaca ranjeno ili ubijeno.

Simdjankin je preživio. Većina od 100 vojnika u njegovoj diverzantskoj grupi teško je povrijeđo ili ubijeno u manje od mjesec dana. "Naši oficiri su nas smatrali potrošnom robom", rekao je Simdjankin, koji se sada nalazi u zarobljeničkom logoru. "Nije ih bilo briga hoćemo li preživjeti."

"Molim te, oprosti mi"

U Vovčansku su on i još trojica muškaraca poslani u napad na kuću koju su držale ukrajinske trupe. Približili su se u sumrak, bacili granate i ušli. Dvojica Rusa odmah su ubijena, a Simdjankin i preostali suborac su se povukli. Nekoliko dana kasnije, u novoj misiji, neprijatelj ih je uočio i zapucao. Metak se odbio od njegove puške, zasipajući mu noge i torzo metalnim fragmentima. Vidio je kako se drugi Rus srušio. Sakrio se u podrumu ruševine i ondje proveo sate, slušajući ukrajinske vojnike.

Ležao je ondje danima, s jednom bocom vode. Razmišljajući o voljenima, zaplakao je. Trećeg dana, na mobitelu je napisao poruke ženi i sestri: "Volim vas. Molim vas, oprostite mi. Srest ćemo se u sljedećem životu." Zatim je prislonio cijev Kalašnjikova na bradu. "Želio sam da muka prestane", rekao je. Ali nije mogao to učiniti. "Ispostavilo se da sam jači nego što sam mislio." Sljedećeg jutra, iscrpljen je izišao iz ruševine i naišao na ruske vojnike koji su mislili da je mrtav.

Misija bez povratka

Nakon manje od sedmicu dana oporavka, oficir mu je rekao da su pojačanja hitno potrebna u tvornici strojnih dijelova. Svi iz njegove jedinice od stotinjak vojnika bili su ili teško ranjeni ili mrtvi. Simdjankin je morao ići. "Osjetio sam dubok osjećaj nepravde", prisjetio se. Njegov partner u misiji bio je Ivan Šabunko, 47-godišnji građevinar. "Svi smo znali da je to jednosmjerna karta", rekao je Šabunko.

Prije rata, tvornica u Vovčansku izvozila je dijelove za motore i avione. Njenih 30 višespratnih zgrada pružalo je savršeno skrovište. Do Simdjankinove misije, Rusi su je držali mjesecima, ali Ukrajinci su se približavali, a garnizon je ostao gotovo bez zaliha. Vojnici unutra bili su očajni. "Samo proviriti nosom moglo vas je koštati života", rekao je jedan od njih. Svađali su se oko preostale hrane i vode, a najmanje jedan ranjenik je sebi oduzeo život. "Nastavit će nas bacati naprijed dok ne ostane niko", rekao je jedan vojnik u presretnutom razgovoru.

"Glupa pogreška"

Simdjankin i Šabunko krenuli su prema tvornici prije zore 23. septembra, vodeći još četvoricu. Napredovali su preko miniranog parka, a bol mu je probijala ranjenu nogu. Nosio je gotovo 40 kilograma zaliha. Uspjeli su utrčati u tvornicu netom prije nego što je eksplodirala snažna bomba. Ostala četvorica iz njihove grupe nisu preživjela. Od više od 100 vojnika, ostalo ih je jedva 25. Podijelili su hranu i municiju, dovoljno za dva dana.

Vremena je ponestajalo. Elitne ukrajinske snage metodično su se probijale kroz kompleks. Sljedećeg dana pokrenule su konačni napad na skladište gdje su se skrivali Simdjankin i ostali. "Predajte se!" vikali su Ukrajinci. Ubrzo su se Rusi, nervozno, počeli pojavljivati na dnevnom svjetlu. Molili su za hranu. Nekoliko sati nakon što su odvedeni, Rusija je termobaričnim raketama zapalila cijeli kompleks, spalivši preostale ranjenike i tijela koja niko nije uspio izvući.

Nekoliko dana nakon zarobljavanja, Simdjankinu je dopušteno nazvati suprugu. "Oprosti mi što sam otišao u rat", rekao joj je kroz suze. Pet mjeseci kasnije, u zarobljeničkom logoru, dane provodi šivajući.

Razmišljajući o svemu, kaže da je najstrašnije bilo gledati kako zdravi mladići umiru bez razloga. Žali što se glupo dao uvući u "besmislen rat". "Stvarno sam ljut na sebe. Napravio sam glupu pogrešku", rekao je. "Kad bih mogao, vratio bih se u prošlost i vratio sav taj novac."