Ono što se dogodilo u provinciji Sweida tokom protekle sedmice pokazalo je da novi vladari Sirije jednostavno nemaju moć nad zemljom i da se u potpunosti oslanjaju na pomoć izvana.

Sektaško krvoproliće na jugu Sirije, koje je kulminiralo krvavim bitkama između druzskih i beduinskih milicija u gradu Sweida, otkrilo je prilično šokantnu istinu o trenutnom stanju stvari unutar zemlje, prenosi Stav.ba.

Otmice Druza

Sukob je zaista započeo 11. jula otmicom trgovca iz manjinske sekte Druza koji je putovao prema sirijskoj prijestolnici. Nakon što su beduinske milicije zarobile Druza, došlo je i do oružanog napada na kontrolni punkt od strane beduinskih plemenskih snaga. To je na kraju dovelo do izbijanja sukoba između Druza i beduinskih milicija, pored otmice oko desetak sirijskih Druza.

Sirijske vladine snage sigurnosti poslane su u provinciju Sweida 13. jula, u navodnom pokušaju deeskalacije tenzija. Ipak, lokalni druzi, civili i milicije, izvijestili su da su snage sigurnosti stale na stranu beduinskih plemenskih snaga koje dijele njihov sunitski muslimanski identitet.

Prije nego što je iko uspio shvatiti šta se dešava, beduinske plemenske snage su počele mobilizirati širom zemlje, dok su Druzi učinili isto u provinciji Sweida. Nove sirijske vojne snage, povezane s vladajućom strankom Hayat Tahrir al-Sham (HTS), potom su poslane, dok se situacija pretvarala u ono što se moglo opisati samo kao sukob u stilu građanskog rata.

Ono što je bilo indikativno u ovoj situaciji jeste da ne samo da su nove sirijske oružane snage učestvovale u sektaškim masakrima, od kojih su neki snimljeni, već su i sporazumi postignuti između vlade sirijskog vođe Ahmeda al-Shara'e i Druzskih milicija propali sve dok nije proglašeno treće primirje. 

Prvo navodno primirje postignuto je povlačenjem sirijskih vojnih snaga iz Sweide nakon izraelske kampanje zračnih napada u kojoj je ubijeno čak 700 boraca povezanih s vladom. Izrael je također bombardirao zgradu sirijskog Ministarstva odbrane. Međutim, sporazum nije trajao duže od nekoliko sati prije nego što su separatističke snage Druza, povezane sa šeikom Hikmatom al-Hijrijem, odlučile nastaviti borbu i ući u naselja u kojima većinu čine beduini.

Ahmed al-Shara'a se pojavio nakon skoro 48 sati haosa na samo 5 minuta, s govorom koji nije bio ni blizu uvjerljivom. Također smo tri odvojena puta čuli da će uskoro govoriti, prije nego što je uslijedio njegov izuzetno kratak govor.

Dok su hiljade Sirijaca izašle na ulice zahtijevajući odmazdu protiv Izraela, koji od decembra napada i bombarduje zemlju bez ikakvog odgovora, al-Shara'a je tvrdio da je njegova vlada odlučila da se ne "uvuče" u rat i da je umjesto toga pregovarala o sporazumu s druzskom manjinom. 

Izraelski zračni napadi

Ipak, izraelski zračni napadi su se nastavili i 41 beduinsko pleme se mobiliziralo za borbu protiv snaga Druza u Sweidi. Sektaško nasilje je na kraju odnijelo živote oko 1.400 ljudi, a vlada u Damasku gotovo da nije nigdje na vidiku.

Nakon što je još jedan navodni prekid vatre propao, uslijedilo je još nekoliko dana intenzivnih borbi Druza koje podržava Izrael, pored nezavisnih Druza milicija koje nisu povezane s Izraelom, protiv beduinskih plemena i elemenata sirijske vojske.

Iznenada, američki izaslanik Tom Barrack objavio je bizaran prekid vatre između Izraela i Sirije, pozivajući sve ostale strane da prestanu s borbama. To je bilo čudno iz nekoliko razloga, od kojih je prvi bio taj što sirijske vlasti nisu ispalile ni metak prema izraelskim snagama; jedini koji je pucao bio je Izrael. Jedini rat bio je između Druza i Beduinskih milicija.

Kasnije, kada se činilo da su Druzi spremni prekinuti borbu nakon što im je obećano da će grad Sweida ostati u njihovim rukama, beduinska plemena su na kraju bila uvjerena da zaključe razmjenu zarobljenika i nevoljko su zaustavila svoju ofanzivu kako bi zauzela cijelu Sweidu. Sukobi su se potom nastavili dva dana u ruralnim područjima, ali se situacija donekle stabilizirala.

Iz svega ovoga, lekcija koja je ovdje naučena je da sirijska vlada nema kontrolu nad zemljom. Beduinske plemenske snage mogu uspjeti mobilizirati čak 75.000 boraca, dok bi kombinirane snage Druza, prema nekim procjenama, mogle brojati i do 60.000 boraca. S druge strane, sirijske državne snage broje ne više od 30.000.

Svakim područjem Sirije patroliraju lokalne milicije koje imaju stvarnu moć. Za skoro 8 mjeseci, Ahmed al-Shara'a nije uspio ujediniti zemlju; raspustio je sirijsku vojsku i sigurnosne snage, umjesto toga zamijenivši ih sektaškim milicijskim grupama koje nisu opremljene da se nose sa trenutnim stanjem u zemlji. Sporazum koji je prethodno postignut sa Sirijskim demokratskim snagama (SDF) predvođenim Kurdima također nije uspio.

Umjesto toga, duboko fragmentirana zemlja samo je degenerirala u još veći haos, gdje manjinske grupe poput kršćana, alavita, Druza i šiita trpe rutinske masakre civila, otmice, progone, isključenje i pogubljenja na poljima. Ponekad sektaško nasilje dolazi od strane državnih sigurnosnih snaga, a ponekad od strane neidentificiranih militantnih grupa koje mašu amblemima ISIS-a.

Situacije je haotična

Žena iz sunitske većine u Siriji, koja živi u Hami, izjavila je za Palestine Chronicle da je situacija haotična.

- U početku smo bili puni nade kada je režim pao, mislili smo da će se zemlja vratiti u normalu i da ćemo imati novu vladu, ali umjesto toga mnogi ljudi su izgubili posao, a ekstremisti rade šta god žele, sa svih strana. Znam mnogo vjernika ovdje koji su se molili u džamiji pet puta dnevno, a sada idu samo na džumu (petak-namaz) zbog ekstremista koji su zauzeli njihove džamije - rekla je.

Nastavljajući, dodala je:

- Mnogi ljudi se osjećaju izgubljeno i ne znaju šta da rade, ali je zastrašujuće i svaki dan se dešavaju ubistva o kojima ljudi čak ni ne čuju.

Šta će ovo značiti?

U ovom trenutku, Sirija se može smatrati zemljom, ali očigledno ne postoji prava država o kojoj bi se moglo govoriti. Umjesto toga, postoji rukovodstvo u Damasku koje govori u ime zemlje koju ne kontroliše na odgovarajući način. Ovo rukovodstvo je u potpunosti u rukama SAD-a, EU i, donekle, Turske, koje vode proces donošenja odluka.

Ovi vanjski akteri pokušavaju prokrčiti put naprijed, ali ne uspijevaju stabilizirati zemlju. Iako postoji ogromna količina propagande sa svih strana o Siriji, svaka objektivna analiza mora uzeti u obzir kako je Ahmed al-Shara'a zapravo preuzeo vlast.

Bilo je jasno da je ofanziva iz Idliba krajem novembra bila usmjerena samo na zauzimanje Alepa, ali kada je vlada Bashara al-Assada počela da se raspada, donesena je odluka o zauzimanju Damaska.

Zauzimanje Alepa imalo je niz znakova koji ukazuju na to da ofanziva nije imala za cilj preuzimanje cijele zemlje i da al-Shara'a nije bila spremna za to. Možda najočitiji znak bila je pro-opoziciona propaganda postavljena kako bi podržala ideju o snagama otpora vladi u Damasku. 

U to vrijeme, HTS je čak imao i vlastitog vojnog glasnogovornika koji je nosio kufiju preko lica i govorio na potpuno isti način kao i glasnogovornik Hamasovih brigada al-Kasam, Abu Obeida. Ovaj maskirani militantni vođa ubrzo je nestao sa scene nakon zauzimanja glavnog grada.

Politički nesposobni

Kada uzmemo u obzir da HTS nije bio spreman preuzeti zemlju, sasvim je logično zašto se ova neiskusna grupa pokazala politički nesposobnom. Drugi faktor ovdje je da oni nisu nezavisni; rastrgani su između interesa SAD-a, EU, zaljevskih država, Jordana i Izraela. Sirija nema suverenitet i ako sadašnje rukovodstvo napravi greške, odmah biva kažnjeno i prijeti im se eliminacijom.

Dakle, vjerujući da će ga to osigurati, Ahmed al-Shara'a se oslanjao na SAD i očajničke pokušaje da umiri Izraelce na svakom koraku, kako bi održao svoju vladu na vlasti. Ipak, Izraelci vide da on nema stvarnu kontrolu nad milicijama širom svoje zemlje, što im otvara vrata da nastave provoditi svoju dugo traženu strategiju podsticanja uspona države Druza na jugu koja će poslužiti kao pogodan tampon i saveznik.

Ovakva vlada u Damasku služi izraelskoj agendi. S jedne strane, raspustila je Sirijsku arapsku vojsku, a Izrael je eliminirao većinu svog strateškog oružja, što znači da sama ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju, dok s druge strane odbija čak i razmatrati ideju otpora i sarađuje s Tel Avivom kako bi osigurala da joj se ne predstavlja nikakva prijetnja.

Međutim, ono što je proizašlo iz nedavnog sektaškog nasilja na jugu Sirije jeste porast podrške Hezbollahu i njegovom oružju među velikom većinom libanskog stanovništva. Nakon što su libanski kršćani i Druzi posmatrali krvoproliće u Siriji, odmah je utvrđeno da Hezbollah treba održati svoje vojne kapacitete kako bi zaštitio svoju naciju.

Način na koji je sirijsko rukovodstvo upravljalo sektaškim nasiljem postao je previše čak i za njihove američke i evropske saveznike, koji su počeli govoriti o neuspjehu vlade u Damasku da kontrolira vlastitu zemlju.

Da sve ovo stavimo u historijski kontekst. CIA je pomogla u svrgavanju sirijske vlade Shukri al-Quwatlija 1949. godine, što je potom zemlju gurnulo u period haosa. Sirija se nije počela pravilno oporavljati sve do kasnih 1960-ih i čak se spojila s Egiptom kako bi izbjegla potpuni kolaps.

Ovog puta, vjerovatno će trebati godine da se sirijska država ponovo uspostavi na pravi način, a nema šanse da to učini dok predaje svoj suverenitet SAD-u i EU. Južna Sirija, zajedno s obalnom regijom i sjeveroistokom, sastavni su dio opstanka nacije.

Da bi se postigla ekonomska stabilnost, obala gdje zemlja ima pristup Mediteranu je veoma važna i mora biti ujedinjena, što se ne može učiniti bez učešća ogromne alavitske manjinske sekte koja tamo živi. Sjeveroistočna Sirija je žitnica nacije i dom njene nafte i plina, a da bi se područje stabiliziralo, mora postojati jedinstvo s kurdskom manjinom.

Zatim imamo južnu Siriju, koja uključuje enklavu druzske manjine Sweida, dom vitalnih vodnih resursa. Dozvoljavanje Izraelu da etnički čisti sela, okupira vodne resurse i strateške lokacije znači obezglavljivanje same nacije. Dara'a je mjesto gdje je počela početna pobuna protiv sirijske vlade, prije nego što se pretvorila u građanski rat velikih razmjera, ovo područje je sada pod direktnom izraelskom prijetnjom i zanemareno je.

Nacionalno jedinstvo

Dok sektaški orijentisani sunitski nacionalisti koji mrze manjine u regiji tvrde da je Iran glavni neprijatelj Sirije, jedini put ka suverenitetu je saradnja sa Osovinom otpora koju predvodi Iran. Ne postoji nijedan drugi akter na planeti koji će podržati jedinu akciju koja će dovesti do nacionalnog jedinstva, a to je direktan sukob s Izraelom. 

Međutim, sadašnja sirijska administracija odbija slijediti ovaj put, udružujući se s onima koji žele osigurati da Sirija ostane slaba i da odgovara samo Sjedinjenim Državama. Washington je naučio iz njihove katastrofalne vježbe izgradnje nacije u Iraku i čini se spremnim sarađivati s Damaskom, ali neće uložiti resurse potrebne za potpuni ekonomski oporavak zemlje.

Nažalost, trenutno sirijsko rukovodstvo slijedi vrlo sličnu strategiju kao i prelazna administracija koja je preuzela Sudan nakon svrgavanja dugogodišnjeg diktatora Omara al-Bashira. U slučaju Khartouma, i Snage za brzu podršku (RSF) i vojska pokušale su sarađivati s Izraelom, što ih je navelo da objave da će se pridružiti takozvanim Abrahamovim sporazumima.

Sudan je uspio da se izbori za ukidanje statusa države sponzora terorizma, zajedno sa američkim sankcijama; također je dobio ublažavanje sankcija i zatražio kredite MMF-a u pokušaju da transformiše svoju naciju u tipičnu prozapadnu neoliberalnu ekonomsku preostalu državu. Kada je izbila prilično predvidljiva eskalacija nasilja, Izrael je u početku podržavao obje strane u građanskom ratu u Sudanu, prije nego što se na kraju priklonio RSF-u. 

Prema Axios Newsu, u četvrtak će se održati sastanak između sirijskih, izraelskih i američkih zvaničnika kako bi se razgovaralo o sigurnosnom rješenju za južnu Siriju. U međuvremenu, Izraelci će nastaviti saradnju sa Druzima, a istovremeno teže sporazumu o normalizaciji odnosa sa administracijom u Damasku koju predvodi Tahitski teološki savez (HTS).

Sve ovo može biti teško probavljivo za mnoge Sirijce, koji imaju niz različitih mišljenja o trenutnom stanju stvari u svojoj zemlji. Važno je shvatiti da ne postoji jedinstven glas među sirijskim stanovništvom. Zbog toga emocije ostaju jake i bez obzira na nečija mišljenja, bez obzira na to koliko se trude biti uravnoteženi, bit će žestoko napadnuti zbog svojih postupaka. Ove emocije su normalne, s obzirom na užase koje je sirijski narod pretrpio. Sirijski građanski rat još nije završen i prihvatanje toga često može biti bolno.