Željava, poznata i kao Objekt 505, predstavlja mitsku podzemnu zračnu luku smještenu ispod planine Plješevica, točno na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Mitski status stekla je zahvaljujući velu tajnosti koji je desetljećima okruživao ovu bazu – znalo se da postoji, ali snimke ili fotografije iz njezine unutrašnjosti gotovo da nisu postojale.

Zahvaljujući pilotu Danijelu Boroviću, prvome koji je preletio zrakoplovom Mig-21 u Hrvatsku (dok je Rudolf Perešin preletio u Austriju), Jutarnji list dobio je priliku da detaljno istraži ovaj objekt.

Obilazak je dokumentiran u videu na YouTube kanalu Codex Militaria, a vodi ga upravo Borović, koji je deset godina služio u Željavi. U snimci on opisuje kako je funkcionirala baza, dok se uz suvremene snimke prikazuju i rijetke arhivske snimke iz toga razdoblja. Na kraju videa prikazan je i intervju s još jednim pilotom Mig-21 – Ivicom Ivandićem, čestim gostom podcasta Prva linija u produkciji Jutarnjeg lista.

Objekt je građen po uzoru na manje švedske podzemne baze. Švedska, kao i Finska, razvila je koncept decentraliziranih i ukopanih aerodroma kao odgovor na mogući napad Sovjetskog Saveza. Takva strategija omogućavala je da se čitavo zrakoplovstvo ne eliminira u prvom udaru – što je bila standardna taktika u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Ukopanost je pružala zaštitu ne samo od konvencionalnog oružja, već i djelomičnu zaštitu od nuklearnog, za koje se u to vrijeme smatralo da bi se moglo upotrijebiti.

Zahvaljujući činjenici da Švedska nije bila dio NATO-a, vojna suradnja s Jugoslavijom bila je moguća, pa su te ideje stigle i u tadašnju Jugoslaviju. Ipak, Željava je bila specifična i razlikovala se od švedskih baza. Za razliku od švedskog modela koji je podrazumijevao više manjih, decentraliziranih baza, Željava je bila jedinstvena – nije se gradila kao jedna od mnogih, već kao centralna baza. Umjesto kapaciteta za jednu eskadrilu, kao u švedskim primjerima, Željava je bila projektirana za tri, s teorijskim kapacitetom i do 60 zrakoplova.

Izgradnja Željave počela je 1954. godine i završena je 1968., uz visok stupanj tajnosti i korištenje domaćih komponenti u oko 90% opreme i materijala. Rezultat je bio impresivan – čak 3.500 metara podzemnih tunela, od kojih su mnogi bili širine 20 metara i visine 8 metara.

Svaka eskadrila imala je svoj tunel za parkiranje i održavanje zrakoplova, a izlazi su vodili na tri uzletno-sletne staze, uz dodatne poprečne piste koje su se koristile ovisno o vremenskim uvjetima.

Zanimljivosti vezanih za Željavu ima bezbroj – od konstrukcije oklopnih vrata na ulazu, preko radionica, skladišta za gorivo, pa do detalja o svakodnevnom životu pilota, uključujući i medicinske probleme izazvane čestim letenjem. O svemu tome govore piloti Borović i Ivandić u dokumentarnom videu dostupnom na kanalu Codex Militaria.