Naša današnja priča vodi vas na bivši vojni aerodrom Željava, nekada najveći podzemni aerodrom i bazu JNA.

Željava se nalazi na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća, a kompleks je poznatiji kao Bihaćki aerodrom. U punoj funkciji je korišten od 1968. do 1992. godine, gradio se čak 15 godina, a uništen je aktiviranjem minsko-eksplozivnih sredstava prilikom povlačenja JNA.

U bazi je bio smješten 117. LAP (Lovačko-Avijacijski Puk) sa 124. i 125. eskadrilom, naoružan tada najsavremenijim avionima tipa MiG-21 različitih verzija i namjena. Na Željavi je također bila bazirana 352. izviđačka eskadrila koja nije bila u sastavu 117. LAP-a. Zbog svoje strateške namjene bila je izravno podređena Zapovjedništvu RZ i PZO.

Zapovjedništvo puka i izviđačke eskadrile bilo je smješteno u podzemnom dijelu objekta. Zapovjednik 117. LAP-a bio je po formaciji potpukovnik ili pukovnik, a izviđačke eskadrile major ili potpukovnik.

U sastavu aerodroma bila je Zrakoplovna baza (razreda puka) koja je imala jedinice nižeg razreda; one su obavljale pozadinsko, odnosno logističko osiguranje i druge pomoćne i prateće poslove. Zapovjedništvo baze i pripadajuće jedinice bile su smještene u kasarni udaljenoj tri kilometra od aerodroma, sa skladištem goriva u Pokoju i skladištem raketa i bombi u Vedrom Polju.

Baza Željava je bila elitna u svakom smislu te riječi i služba u njoj smatrana je čašću i veoma značajnim mjestom u životopisu svakog ko je tamo radio. Samo najbolji su stizali na Željavu koja je, kao i Batajnica, bila aerodrom dežurnog tipa, s 24-satnim radom.

Svi pripadnici baze imali su riješeno stambeno pitanje - svi pripadnici objekta stanovali su sa svojim obiteljima u Bihaću gdje je jedna gradska četvrt (’’Harmani’’) bio napravljen za potrebe aerodroma.

AGRESIJA I KONAČAN KRAJ

Kada se vojno-politička i sigurnosna situacija u Jugoslaviji toliko pogoršala da je bilo očigledno da će se aerodrom naći u bezizlaznom okruženju, s opasnošću da padne u neželjene ruke i bude iskorišten protiv onoga ko ga je do tada koristio, donesena je odluka da se on uništi. To je učinjeno 16. maja 1992. godine u pet sati i 30 minuta, s 50-ak tona eksploziva.

Piste su minirane u razmacima od 50 do 100 metara, u cik-cak rasporedu tako da se više nikada ne bi mogle koristiti za polijetanje aviona. Toga dana uništen je jedan od najmodernijh vojnih objekata u Europi vrijedan više od šest milijardi dolara.

(SB)