Piše: Vlado VURUŠIĆ (Jutarnji list)

Gotovo devetomjesečni studentski (i ne samo studentski) antirežimski bunt u Srbiji polako gubi na intenzitetu (možda zbog ljeta), ali važnije je da je nekako izgubio na identitetu skrenuvši, prema balkanskom postjugoslavenskom obrascu, udesno ili, kako je to definisao crnogorski književnik Dušan Pajović - "od velike blokade do velike Srbije".

Taj moment koji se definisao na velikom Vidovdanskom skupu u Beogradu, nakon kojeg je protestni elan i splasnuo, u orbitu je vinuo 62-godišnjeg profesora beogradskog Filološkog fakulteta i šefa Zadužbine Miloša Crnjanskog Milu Lompara, kao svojevrsnu intelektualnu zvijezdu studentskih protesta, kako ga definiše sarajevska Slobodna Bosna, a kojeg sada neki protestno-opozicioni krugovi u Srbiji ističu kao vodećeg predsjedničkog kandidata na sljedećim izborima.

Trebali bi se najkasnije (doduše, kod Aleksandra Vučića se nikad ne zna) održati u aprilu ili maju 2026. godine, a kako sad stvari stoje, ako se ne posegne za ruskim iskustvom (Vladimiru Putinu su prethodne mandate anulirali da bi mu omogućili da se kandiduje još i još), Aleksandar Vučić se ne bi smio/mogao kandidovati. Protesti su se pokazali uglavnom usmjereni "samo" na rušenje Aleksandra Vučića, a ne na promjenu njegove politike, pa se alternativa koja se nudi umjesto njega ne razlikuje puno ili uopšte prema nacionalističko-ideološkom obrascu koji je u Srbiji dominantan od kraja osamdesetih godina, uz vrlo kratko vrijeme premijera Zorana Đinđića.

Ko je Milo Lompar?

Taj profesor srpske književnosti 18. i 19. vijeka, koji je u političkim turbulencijama raspada Jugoslavije prošao put od Srpske liberalne stranke, koja unatoč imenu tih devedesetih godina 20. vijeka nije bila ništa manje radikalno nacionalistička od politike Slobodana Miloševića (predvodili su je akademici SANU-a Nikola Milošević i Kosta Čavoški), pa je kasnije s Čavoškim postao jedan od ideologa nacionalističkog proruskog pokreta Dveri, koji su u srpskom političkom prostoru otvoreno nazivali neofašističkom i proljotićevskom strankom, a osnivač je udruge Srpski glas, kako se zvalo udruženje Dragiše Vasića, ideologa četničkog Ravnogorskog pokreta.

Na Vidovdanskom skupu Milo Lompar je bio glavni govornik, kako kažu čak i srpski nezavisni mediji - "na zahtjev studenata". Prije svog istupa kojim je zasjeo na čelo antivučićevskog protesta, mada je zanimljivo da unatoč tome što se vidi kao nasljednik Vučića nije meta brutalnih napada prorežimskih medija, Lompar je učestvovao na predstavljanju knjige pjesama osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića "Crna bajka" u Srpskoj književnoj zadruzi. Kako je naveo nezavisni beogradski list Danas, on je u svom govoru kazao da "sloboda ide u dva kraka - sloboda srpskog naroda van Srbije i sloboda naše države u odnosu na druge". Posebno je naglasio "odbranu suvereniteta Republike Srpske i srpskog naroda u Crnoj Gori".

Podsjetimo govorio je da je "u boljim vremenima srpski narod bio jedini postojeći narod u Crnoj Gori", ali se založio i za odbranu "srpskih nacionalnih prava u Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji", a Kosovo mu je pitanje svih pitanja. "To je borba za srpski integralizam", rekao je Lompar, što je samo eufemizam za politiku i projekt "srpskog sveta". Inače, u njegovom eseju "Duh samoporicanja" koji je, piše Danas, imao čak deset izdanja, stoji da se srpski kulturni identitet razgradio "kroz paukovu mrežu ideologije jugoslavenstva i titoističkog komunizma". Lompar zapravo funkcioniše po onoj nastranoj tezi i mantri kojom prekorijeva Srbe da su "hrvatski komunisti uvijek gledali u NDH, a srpski nikad nisu bili za Srbiju". U nedavnom podcastu u kojem opravdava srpske nacističke kolaboracioniste četničkog vođu Dražu Mihailovića i šefa marionetske kvislinške Srbije generala Milana Nedića, kaže da su "partizanski i ustaški pokret imali slične posljedice po srpski narod" te, prema njemu, "između komunista i ustaša nije bilo razlike" jer "su i jedni i drugi htjeli razbijanje Jugoslavije".

"Postoji jedinstvo njihovog cilja, ustaški i komunistički pokret dijele ideju da je Jugoslavija vještačka tvorevina i da je treba razbiti. Ta dva pokreta imaju jedan cilj, da se Jugoslavija kao velikosrpska tvorevina razbije" te "je cilj i ustaša i komunista bio da se minimiziraju srpska nacionalna prava", mišljenja je Lompar.

Ideologija mu se ne razlikuje od Vučićeve

U podcastu Kod Brane (Branimir Nešić, urednik izdavačke kuće Catena mundi), za Milana Nedića Lompar kaže da nije bio "ideološki blizak s Adolfom Hitlerom". Podsjetimo da se Nedić susretao s Hitlerom, a lično ga je izvijestio da je Beograd postao prvi "Juden frei Stadt", odnosno grad "očišćen od Židova". Za Lompara Milan Nedić nije kvisling, on je kolaboracionist koji sarađuje s okupatorom, ali mu ideološki nije blizak, pa ga čak upoređuje s maršalom Philippeom Pétainom, vođom vichyjevske kolaboracionističke Francuske.

"On je doveden u iznudicu i to što radi je u nekom smislu da pomogne tim silnim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske. Nedić je na neki način točno procijenio da se Jugoslavija ne može suprotstaviti Njemačkoj i nije bio nikakav nerealan čovjek. Spašavao je srpski narod po cijenu svoje kolaboracije", kazao je Lompar. Slične istorijske politikantske i revizionističke, blago rečeno, besmislice čujemo i kod nas, pa nas ovakvi stavovi ne trebaju čuditi, pogotovo jer kaže da je "ustaška komponenta bitna komponenta hrvatske politike", čime će vjerojatno kupiti njegove hrvatske "vice verse", pa ga možda pozovu na neki istorijski skup ili tribinu, kako to već znaju činiti sa sličnim srpskim istoričarima.

Dakle, ideološka nacionalistička potka Lompara na temeljima "srpskog sveta" ni po čemu se ne razlikuje od Vučićeve. Moramo se zapitati je li Lompar zbilja jedino što se u Srbiji, nakon takvog vala pobune, može ponuditi kao protuteža (čuj - protuteža!?) Aleksandru Vučiću, i ne preostaje nam ništa drugo nego parafrazirati pajtonovce: "Gospodo, sišli ste sa svog malog uma."