Vojnim paradom Hrvatska obilježava 30. godišnjicu svog oslobođenja od djelomične okupacije, piše Deutsche Welle. Ta proslava, međutim, otvara brojna pitanja – o sadašnjoj poziciji Hrvatske, ali i o njenoj prošlosti.

Hrvatska narednih dana obilježava 30 godina od vojnopolicijske akcije „Oluja“ – između ostalog i vojnim defileom, odnosno paradom oružanih snaga, koja će se održati u četvrtak, 31. augusta u Zagrebu, piše DW. Iako formalno obilježava „okrugli“ jubilej, čini se da taj događaj ima i dodatne političke motive.

Na primjer, dogovoreno je masovno novo naoružavanje država članica NATO-a, što će zahtijevati više nego dvostruko veća izdvajanja iz budžeta nego danas, pa je takav trošak potrebno i barem donekle uvjerljivo opravdati.

Za to će poslužiti neki od najnovijih komada skupe vojne opreme koje je Hrvatska nedavno nabavila, ali parada svakako ima i funkciju popularizacije služenja vojnog roka. Naime, u toku su ubrzane pripreme za ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka u toj zemlji. Ovo je četvrta parada u 34-godišnjoj historiji Republike Hrvatske.

Nezavisni politički analitičar Davor Đenero u razgovoru za DW komentariše tezu koja se posljednjih sedmica potencira u dijelu javnosti – da se parada organizuje prije svega kao poruka Srbiji, koja će navodno već u septembru odgovoriti vlastitom paradom.

„Nema nikakvog razloga da se te dvije parade upoređuju, naprosto zato što je Hrvatska u NATO-u, pa ne gradi samostalno svoj odbrambeni sistem, niti primarno u odnosu na Srbiju. No, svakako je očigledno da Aleksandar Vučić jako insistira na tom poređenju“, kaže Đenero.

„Na primjer, njemu je bilo veoma stalo do podatka da je po indeksima vojne spremnosti posljednjih godina Srbija prestigla Hrvatsku“, dodao je, „dok ovdje nije bilo posebnog uzrujavanja zbog toga.“

Kao i neki drugi analitičari u Hrvatskoj, i Đenero smatra da zapravo nema osnove za upoređivanje dviju susjednih zemalja kroz ove manifestacije. Iz hrvatske perspektive, uvjeren je, težište je više na drugim aspektima koji su relevantniji od komšijskog nadmetanja. „Oba se tiču konteksta NATO-a i nemaju veze sa Srbijom“, naglašava Đenero.

Tu se prije svega radi o novom preslagivanju odnosa unutar NATO-a nakon ruske invazije na Ukrajinu i početka drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa: „Završio je period poznat kao Pax Americana, ali sada je sve postalo neizvjesno i problematično – naročito kada se radi o troškovima evropske odbrane. S tim u vezi je i generalni redizajn ekonomskih i političkih odnosa između država i kontinenata. Hrvatska traži svoje mjesto u svemu tome. Posebno pokušava da kompenzira predviđene troškove za vojsku kroz razvoj domaće industrije.“

Bolni troškovi naoružavanja

„No, zasad imamo samo dvije značajne firme – HS Produkt i Šestan Buš, uz novitete firme Orka koji djeluju zanimljivo. S druge strane, izuzetno je neugodno što je Hrvatska uništila svoju brodogradnju, pa sada više nema kapacitete za izgradnju vlastite vojne flote. A mora je imati – barem zbog obalne straže“, zaključio je Đenero.

Nameće se pretpostavka da će Hrvatska dugoročno izvući deblji kraj u ekonomskom smislu kad je riječ o naoružavanju. Rast vojnog sektora bit će teško opravdati, a posljedice će se osjetiti na civilnim javnim rashodima.

Ivan Šiber, stručnjak za političku psihologiju i politički marketing, te profesor emeritus Univerziteta u Zagrebu, smatra da upravo svjedočimo pokušaju Hrvatske da pronađe tačke oslonca za opravdanje vladine politike i cjelokupnog društvenog stanja. To stanje, kako kaže, karakteriziraju – jad i bijeda.

„Nisu to preteške riječi“, kaže Šiber za DW, „jer tako je i politički, i ekonomski, i demografski – i u svakom drugom smislu. Okrugla godišnjica Oluje, uz to, praktična je za reklamu. No, uporedio bih tu paradu i njene sigurno velike troškove s onim skromnim, gotovo zaboravljenim obilježavanjem prije dva i po mjeseca.“

Time misli na proslavu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, prema kojoj su se vlasti odnosile vrlo suzdržano.

„No, zato smo po medijima mogli čitati da to i nije bilo oslobođenje – što je stav iza kojeg neformalno stoje najjače političke snage u zemlji. Po njima, Hrvatska zapravo počinje tek od 1991. godine, a sve prije toga je samo tuga i žalost. Naravno, ovim ne želim umanjiti značaj Oluje niti njene proslave, ali naša historijska slika je krajnje neuravnotežena – kao u SAD-u s Građanskim ratom“, smatra Šiber.

I dalje problem sa partizanima i ustašama

„Znate, u američkim filmovima i drugdje, uvijek je u prvom planu nekakva patnja američkog Juga“, dodaje, „i njihova tradicija, s očitim, izraženim osjećajem nepravde. Ali, kada govorimo o SAD-u, u Hrvatskoj bi trebali znati i to da je, na primjer, kompletno irsko useljeništvo tamo bilo slano direktno na prvu liniju fronta – u zamjenu za državljanstvo! Pominjem to zbog današnjih najava nekih novih ratova, u kontekstu kojih treba posmatrati i ovu paradu. A mi i dalje imamo problem s Drugim svjetskim ratom, partizanima i ustašama, gdje pobjeda jednih znači automatski poraz drugih – bez prostora za kompromis.“

Šiber insistira na stavu da prezentacija oružja ne može za Hrvatsku imati istinski značaj kao što bi to imalo dosljedno zastupanje državne politike i vjerodostojna pozicija u međunarodnim odnosima. „Hrvatska vlast mora se uskladiti s vlastitim ustavom, prestati stidjeti se pobjede u Drugom svjetskom ratu i iskreno se okrenuti tim vrijednostima – pa će i parade imati smisla“, kaže Šiber govoreći o ovogodišnjoj proslavi Oluje i nabavci novog oružja.

Iza te politike intenzivnog naoružavanja, zaključuje, mora stajati jasna politika odnosa prema sopstvenoj prošlosti – i prema četrdesetim i prema devedesetim godinama prošlog stoljeća – ili će biti teško govoriti o ozbiljnoj budućnosti Hrvatske.