Jedna osoba uhapšena je zbog postavljanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću kod Berana, javljaju crnogorske Vijesti.

Tamošnje ministarstvo kulture obaviješteno je da je bez najave institucijama i mimo zakonom propisanih procedura, u selu Gornje Zaostro kod Berana danas postavljen spomenik Pavlu Đurišiću, četničkom komandantu iz Drugog svjetskog rata, poznatom po saradnji sa okupatorima i masakrima nad civilima, navode Vijesti. Fotografiju brončane statue u prirodnoj veličini objavila je Pobjeda.

Statua je montirana na betonski postament, otkrivena je u neposrednoj blizini mjesta gdje se suutra održava kontroverzni sabor uz prisustvo mještana i sljedvbenika četničkog pokreta. Pavle Đurišić je bio jedan od najozloglašenijih četničkih komandanata u Crnoj Gori i regiji, pišu Vijesti. 

U bitki na Lijevča Polju, sjeverno od Sarajeva, pred sam kraj Drugoga svjetskog rata, "Hrvatske obrambene snage" (HOS) sastavljene od ustaša i domobrana potpuno su razbile i dokrajčile velike četničke odrede koji su se povlačili prema Zapadu. Među njima je bilo i nekoliko najvećih četničkih vojvoda. I najveći ulov - Pavle Đurišić. Kasnije je skončao u Gradišci i Jasenovcu. 

Pod njegovim vodstvom 1943. na istoku tadašnje NDH - u Čajniču i Foči - te Sandžaku, Bijelom Polju i Pljevljama, ubijeno je gotovo osam tisuća civila, većinom žena, djece i staraca. Vojvoda Đurišić je naredio genocid nad Muslimanima i malobrojnim katolicima u istočnom dijelu tadašnje NDH i Sandžaku. Prvi u nizu pokolja Muslimana u jugoistočnoj Bosni Đurišićevi odredi smrti počinili su u u decembru 1941. i januaru 1942., osobito na području Foče i Goražda - tad su likvidirali preko 5000 ljudi. 

Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. godine oružane snage četničkog pokreta našle su se u vrlo nezavidnoj situaciji, a stanje se dodatno pogoršalo nekoliko mjeseci kasnije kada je na konferenciji saveznika u Teheranu odlučeno da se vojna i politička podrška više neće pružati snagama Draže Mihailovića, već Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV), a što je nominalno podržao i sam kralj Petar II. Karađorđević, pisala je vojnapovijest.hr.

Zbog sve lošijeg političkog i vojnog položaja, autoritet Draže Mihailovića je sve više kopnio, a raslojavanja u četničkom pokretu postajala su sve veća. Posebno je nezadovoljstvo tinjalo među crnogorskim četnicima na čijem se čelu nalazio Pavle Đurišić, kapetan Kraljevske jugoslavenske vojske. Prodorom snaga NOV-a u Crnu Goru Đurišićevi četnički odredi našli su se u nezavidnoj situaciji. Dana 5. decembra 1944. Đurišić s oko devet hiljada četnika napušta Crnu Goru i kreće prema Bosni. Uz njega je bilo i oko tri hiljade civila, uglavnom članova porodica njegovih vojnika. Bila je to logična odluka jer njegove se snage nisu mogle održati u Crnoj Gori nakon njemačkog povlačenja i nadiranja partizanskih snaga. Unatoč premorenosti i lošoj opskrbi, crnogorski su četnici prema mišljenju oficira NOV-a i nadalje bili respektabilna vojna snaga, o čemu svjedoči i Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije: "Za razliku od dobrog dijela srbijanskih četnika među kojima je bio velik broj mobilisanih seljaka, većina crnogorskih četnika se odavno zakrvila u borbi protiv partizana. Oni su bili spremni, čim su se malo odmorili i pothranili, da nastave borbu protiv NOV-a. To je dobrim dijelom bila ideološka vojska izrazito antikomunističkog karaktera, za koju je Đurišić predstavljao neprikosnoveni autoritet. Sigurno je da je Đurišićeva vojska (i donekle četničke jedinice popa Đujića) po svojoj borbenosti, zakrvljenosti, organizaciji, jedina veća četnička formacija koja se mogla ozbiljnije boriti protiv naših partizanskih jedinica." 

S druge pak strane u vodstvu NDH podcjenjivački su gledali na Đurišićeve snage, piše vojnapovijest. Ivan Oršanić, jedan od najistaknutijih ljudi ustaškog pokreta, o tome je zapisao: "Visoki ustaški časnici su s omalovažavanjem gledali na četnike. Da se radi o posve odrpanim i umornim ljudima, a da im je broj neznatan. Ne sjećam se da li je bio spomenut broj od 5 000 do 10 000 tisuća ljudi."

 Ne treba smetnuti s uma da je Đurišićeve redove strahovito kosio tifus, da su medicinska zaštita i njega u njegovoj vojsci bile na niskoj razini, a pokretljivost slaba uslijed nedostatka mehanizacije i opterećenosti ranjenicima i civilima. Krenuvši preko Bioča, Kolašina i Sandžaka, Đurišić putem prima naredbu generala Draže Mihailovića da krene prema Bosni gdje su se trebale okupiti sve preostale snage četničkog pokreta. Đurišić putem dobiva obavijest majora Zaharija Ostojića, koji ga poziva na konferenciju četničkih komandanata u selu Zaborak kod Čajniča na kojoj se razmatralo uklanjanje Draže Mihailovića s čela četničkog pokreta. U Zaborku su se osim Ostojića i Đurišića našli i četnički komandanti pukovnik Luka Baletić i major Petar Bačević te niz drugih oficira koji su već ranije okrenuli leđa Draži Mihailoviću. Dogovoreno je da se Mihailovića mora smijeniti, a kao trenutak izabran je dolazak u njegov štab na planini Trebavi gdje je naredio koncentraciju svih četničkih snaga, navodi vojnapovijest.hr.

Sve pozvane komandante Mihailović je uvjeravao da uz sebe ima 100 000 srbijanskih četnika s kojima kani nastaviti borbu. Nakon konferencije u Zaborku crnogorski su četnici nastavili marš prema sjeveroistočnoj Bosni, praćeni konstantnim napadima manjih partizanskih jedinica, velikom hladnoćom, tifusom i glađu. Usprkos svim nedaćama, Đurišić sredinom februara stiže na Trebavu. No neugodno se razočarao vidjevši da su Mihailovićeve priče o 100 000 hiljada četnika iluzorne. Naime na Trebavi se nalazilo oko desetak hiljada četnika koji nisu bili u ništa boljem stanju od novopridošlih Crnogoraca.

Kako piše Antenam, Đurišićev četnik, akter događaja, Mihailo P. Minić iz Kolašina - prisjećao se da se, po sporazumu sa dr Drljevićem, "19. marta (1945) pripremaju kompozicije teretnih vozova na železničkoj stanici Žeravac - sredokraća Derventa - Bosanski Brod; dana 20. marta otpočeto je sa transportom teških ranjenika; poslije otpočelo je sa transportom tifusara; posljednji izvršen je dana 25. marta prije podne. U toku transportiranja bolnice, vratili se iz Zagreba profesor Bećir Tomović i Branko Drljević, student medicine", piše Minić u knjizi "Rasute kosti (1941-1945)", objavljenoj 1965. u Detroitu. "Cilj njihova odlaska u Zagreb: da koriste veze Sekule Drljevića sa Zagrebom, za garanciju mirnog prelaza odreda Pavlova preko Hrvatske za Sloveniju”.

Do toga međutim neće doći. Đurišić će izigrati sporazum, promijeniti rutu i putem masakrirati hrvatske civile. 

"U dane transporta bolnice na željezničkoj stanici Žeravac, Pavle obilazi borbene jedinice, izbegli narod i druge grupe. Očigledno se videlo na njemu nezadovoljstvo izazvano sadržinom sporazuma, koji su sa Sekulom Drljevićem zaključili, profesor Tomović i student medicine Drljević (...) Pavle je predviđao da u toku pokreta izigra zaključeni sporazum”, priznaje i Minić. Takođe, i on spominje da su bili izloženi najmanje jednome četničkom napadu, po prilici od strane lojalnih Draži Mihailoviću.

Minić nastavlja: "Poslednji transport tifusara otpremljen je vozom sa stanice Žeravac 25. marta 1945. godine pre podne. Istoga dana, odmah posle podne, izdato je naređenje svim jedinicama za pokret. Đurišićeva kolona valjala se, dakle, put Save, na ušće Vrbasa; ali umjesto odatle istočno, na Bosanski Bord - kako je predviđeno sporazumom sa dr Drljevićem – Đurišić je usmjerava na zapad, skelama preko Vrbasa i razmješta u selima na istočnome obodu Lijevča polja; na tom maršu masakrirali hrvatske civile u nekoliko sela, pritom pljačkajuči njihovu imovinu. 

Da izigra zaključeni sporazum sa dr Drljevićem, Đurišić će gurnuti svoju kolonu u klaonicu - "poginuo je 331 četnik, velik broj ih je ranjen", finalni je izvještaj glavne HOS komande o borbama u Lijevču polju.

To je samo nešto manje mrtvih četnika od 25. avgusta 1944. u crno zavijenog tj. sa Đurišićevog popisa jedinica (a i sa lica zemlje) izbrisanog 8. "gvozdenog" puka - koji imaše taj udes da ih vojvoda posla na Krnovo kod Nikšića ka nadolazećem ešelonu partizanske 7. crnogorske omladinske udarne brigade "Budo Tomović". Ali, eto novoga udesa: stići će 7. crnogorska ostatke u bježaniji drugih eks pukova Đurišića, uostalom i HOS postrojbi - kod Zidanoga Mosta, maja 1945

Sada, na Lijevču polju, duž ravnice uz cestu Bosanska Gradiška - Banja Luka, HOS postrojbe - malobrojnije u odnosu na Đurišićeve, pa ipak rukovođene od školovanih i časnika s krvavim, godinama sticanim iskustvom u sličnim napadima Titovih partizana - odbranile su uz neznatne gubitke u ljudstvu liniju iz ukupno 22 bunkera s posadama od 30 ljudi i dva manja minobacača u svakome, uz kanonade topništva i upotrebu bobrenih kola i tenkova, pisala je Antenam.

Četničke vođe završile su tako u ustaškom zarobljeništvu i kasnije su likvidirane u Jasenovcu i Gradišci.