Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“I tako, u 2025. godini, u “oslobođenoj” Crnoj Gori, četnik Pavle Đurišić ne samo da ima spomenik, nego ga čuva pravni kišobran Temeljnog ugovora. To je groteskna slika: oltar iza koga stoji bronzani zločinac, a ispred koga stoji država koja se pravi da ga ne vidi. To je javno korištenje pravnog oružja koje je Crkvi Srbije, na tacni, predao Dritan Abazović tog 3. avgusta 2022. godine, potpisavši s patrijarhom Porfirijem izdajnički dokument.“

Da li iko u Crnoj Gori shvata šta se zapravo desilo u Gornjem Zaostru?
Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, pod plaštom liturgije i osveštanja, pred okupljenim poštovaocima lika i “djela” četničkog komandanta i zločinca Pavla Đurišića, izgovorio je rečenicu koja je srž kapitulacije jedne države: “Spomenik ćemo staviti u crkvu, pa neka dođu da ruše crkvu.”

To nije samo bahata prijetnja, to je javno korištenje pravnog oružja koje mu je, na tacni, predao Dritan Abazović tog 3. avgusta 2022. godine, potpisavši s patrijarhom Porfirijem Temeljni ugovor – dokument kojim je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori dobila ne samo privilegije, nego i faktički status države u državi.

Jer, član 7 tog ugovora je pravna tvrđava za ovakve poteze: nepovredivost crkvenih objekata, zabrana ulaska policiji bez odobrenja crkvenih vlasti, obaveza države da uknjiži crkvenu imovinu čak i bez dokaza o vlasništvu. Ukratko – SPC može u svoje zidove unijeti šta hoće, od oltara do biste ratnog zločinca, a država – ako nije neposredna opasnost po život i zdravlje – može samo da stoji i gleda.

I upravo to se i dogodilo. Policija je, po zakonu, morala ukloniti nelegalno postavljeni spomenik. Mještani i okupljeni “četnički simpatizeri” navodno su pristali da ga uklone nakon osvještanja. I umjesto uklanjanja, Đurišić je “ukazom oltara” preseljen u crkvu. Misija završena. Država – šah-mat.

Ovo nije izolovan incident. Ovo je dokaz funkcionalne nemoći Crne Gore kada SPC odluči da koristi privilegije iz Temeljnog ugovora kao politički alat. I nije SPC ta koja se krije – ona otvoreno preko svojih emisara kaže: “Dođite, rušite crkvu ako smijete.” To je političko reketiranje I sprdnja sa državom upakovano u kanonsko pravo.

Pavle Đurišić nije bilo ko iz prošlosti. On je komandovao formacijama koje su tokom Drugog svjetskog rata izvršile masovne zločine nad muslimanima, Hrvatima i antifašistima. Čovjek koga je i Hitler odlikovao. A danas, zahvaljujući članu 7 Temeljnog ugovora, njegov spomenik postaje “nepovrediv” jer se nalazi unutar crkvenih zidina.

Da budemo jasni – ovo je pravna perverzija. Temeljni ugovor se u javnosti prodavao I predstavljao kao “regulacija odnosa Crne Gore i SPC-a” i “pravna sigurnost za vjerske zajednice”. U stvarnosti, on je otvorio Pandorinu kutiju: crkva može, mimo volje i zakona države, postati skladište političkih i ideoloških simbola – od postamenta četnika do zastava koje negiraju ustavni poredak.

Još je strašnije što se ovo radi s punom sviješću o pravnim posljedicama. Mitropolit Metodije nije govorio u afektu – on je svjesno demonstrirao pravni imunitet SPC-a. A taj imunitet je potpisao, legalizirao i u Ustavni sud ugurao tadašnji premijer Dritan Abazović. Ustavni sud je odbacio inicijative za poništavanje ugovora, iako su sudije Đuranović i Šćepanović otvoreno rekli da je riječ o neustavnom aktu koji podriva sekularni poredak.

Ovo je klasičan primjer države koja se odrekla svog suvereniteta. Država koja, ako se i pokuša suprotstaviti, mora prvo da pita crkvu da li smije. Država koja na vlastitoj teritoriji ima enklave gdje zakoni ne vrijede, jer “viši kanoni” kažu drugačije. I što je najgore, država je bila ta, koja je preko svojih emisara potpisala svoju, na dobrom dijelu teritorije, kapitulaciju.

I tako, u 2025. godini, u “oslobođenoj” Crnoj Gori, Pavle Đurišić ne samo da ima spomenik, nego ga čuva pravni kišobran jednog interdržavnog ugovora. To je groteskna slika: oltar iza koga stoji bronzani zločinac, a ispred koga stoji država koja se pravi da ga ne vidi.

Budimo posve iskreni, država je ta koja svojim potpisom garantuje Đuirišićevu bronzanu nepovredivost iza crkvenih zidova.

Pitanje više nije pravno, nego civilizacijsko: da li Crna Gora ima snage da raskine ovakav ugovor i vrati državu narodu i građanima još više iz kandži SPC-a? Ili će SPC nastaviti da diktira šta se smije, a šta ne smije ukloniti ili zaštititi – od krsta do spomenika Hitlerovom savezniku i odlikovaniku?

Jer, kad crkveni zidovi postanu posljednje utočište četništva, to nije samo problem zakona. To je pitanje obraza jedne države. A obraza, bojim se, Temeljni ugovor ne poznaje.

Zato i jeste napravljen i potpisan da stvori državu u državi kao posljednje utočište hulja!