Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP 

Iz Pravobranilaštvo BiH smatra da se radi o nezakonitom preknjižavanju i pokušaju otuđenja državne imovine, te je zatražilo da se Dretelj izuzme iz stečajne mase i da se upiše zabrana raspolaganja i otuđenja.

Iako je žalba upućena, odgovor Suda u Čapljini i dalje nije stigao, navodno je sutkinja na odmoru, a što prolongira rješavanje ovog spora i povećava rizik da imovina bude otuđena prije konačne odluke.

Slučaj Dretelja po mnogo čemu podsjeća na nedavni postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu, kada je pokrenuta prodaja dijela imovine BHRT-a radi namirenja duga prema Evropskoj radiodifuzijskoj uniji (EBU) od oko 16 miliona KM. Procijenjena vrijednost te imovine višestruko je veća od iznosa duga. Procjenjuje se da zgrada BHRT-a i zemljište vrijede oko 160 miliona KM. I u ovom slučaju Pravobranilaštvo BiH je reagovalo, tvrdeći da je riječ o državnoj imovini i da prodaja ne može biti sprovedena bez poštivanja ustavnih procedura i zakonskih ograničenja.

Na zakazanoj licitaciji za imovinu BHRT-a, na kojoj je trebalo prodati pomoćni objekat i parking, nije se pojavio nijedan kupac, pa je ročište odgođeno. No, i pored toga ostaje otvoreno pitanje pravnog statusa te imovine.

Dok Pravobranilaštvo i Ministarstvo prometa i komunikacija BiH naglašavaju da se radi o državnoj imovini, EBU i njihovi pravni zastupnici tvrde da se predmet prodaje ne odnosi na glavnu zgradu javnog servisa i da imovina u pitanju ne potpada pod zabranu iz Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom.

Naknadno je Sud odbio žalbu, a Pravobranilaštvo je upućeno na parnični postupak. Rok za isplatu duga prema EBU-u je februar 2026. godine.

Ukoliko se isto primijeni i na Dretelj opasnost od otuđenja državne imovine je još veći.

Visoki predstavnik Christian Schmidt je u ovom kontekstu jasno poručio da državnu imovinu može prodavati isključivo država, a ne entitetski, kantonalni ili općinski organi.

Upravo ta poruka, primjenjiva i na Dretelj i na BHRT, ukazuje na širi problem. Sudovi i organi vlasti na nižim nivoima sve češće odlučuju o raspolaganju nekretninama koje su po svom pravnom karakteru državne, dok se odluke Ustavnog suda BiH i zakonske zabrane često zanemaruju.

Oba slučaja otvaraju isto pitanje hoće li se odluke pravosudnih institucija uskladiti s ustavnim i zakonskim odredbama koje štite državnu imovinu, ili će se nastaviti praksa u kojoj se vrijedne nekretnine stavljaju u promet bez saglasnosti države?

Dok Pravobranilaštvo BiH u predmetu Dretelja i dalje čeka odgovor Suda u Čapljini, a u slučaju BHRT-a priprema daljnje pravne korake, sporovi oko državne imovine pokazuju da je pravna bitka za njenu zaštitu daleko od okončane.