Michael Martens, novinar njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga uglavnom je javnosti u regionu poznat po izvanrednoj studiji o nobelovcu književniku Ivi Andriću - "U požaru svjetova: Ivo Andrić – jedan evropski život". No, njegov novi istraživački poduhvat već je jako zaintrigirao ovdašnju javnost, pa će njegova nova knjiga zasigurno imati istu ako ne i veću pažnju nego prethodna. A tema je i više nego atraktivna - odnos i uloga Njemačke prema raspadu Jugoslavije.  

Njemački arhivi se otvaraju nakon 30 godina držanja "pod ključem" i sada, kada je taj rok prošao, upravo će nam kroz istraživački rad Martensa mnoge tajne iz tog burnog perioda naše historije biti objelodanje. A neke od rezultata svog istraživanja, i prije objavljivanja knjige, Martens je odlučio da podijeli sa čitaocima Slobodne Bosne.  

U prvom dijelu velikog intervjua smo sa Martensom razgovarali o odnosu Njemačke prema Jugoslaviji, novoizraslim republičkim liderima Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ali i delikatnom pitanju vječito prisutnom u javnom prostoru – da li je islamofobija igrala ulogu u njemačkoj politici prema BiH s početka devedesetih.  

U drugom od dva nastavka velikog intervjua analiziramo odnos Njemačke prema Vladi u Sarajevu, zalaganje Njemačke za BiH u Ujedinjenim nacijama i rad na priznavanju novih država, odnos njemačkog državnog vrha prema Miloševiću te kada su shvatili da se Jugoslavija ne može spasiti. 

Razgovarao: Samir BEGOVIĆ 

Šta nam njemački arhivski dokumenti otkrivaju o odnosu Njemačke prema vlastima u Sarajevu? Da li je to odnos prema "zaraćenoj strani" ili odnos prema legalnim vlastima jedne države? 

Njemačka vlada nije dovodila u pitanje legalnost i legitimnost vlade u Sarajevu. U njemačkoj ambasadi u Beogradu očito je neko vrijeme postojala nada da bi Adil Zulfikarpašić i njegova "Muslimanska bošnjačka organizacija" mogli postići dogovor sa srpskom stranom i tako izbjeći rat. Ali kada se ta nada nije ostvarila, Izetbegoviću je dana puna podrška. U slučaju njemačkog ambasadora u Beogradu, može se čak govoriti o određenoj simpatiji prema Izetbegoviću. Ta simpatija nije postojala ni za Miloševića ni za Tuđmana. 

GENSCHER TRAŽIO OD UN-a DA POŠALJE MIROVNE TRUPE U BiH 

Dokumenti o kojima ste ranije govori o namjerama Tuđmana da podijeli BiH su svi iz 1991. godine. Jeste li imali priliku čitati dokumente iz kasnijeg razdoblja, konkretno kada se rasplamsao sukob HVO i HV-a sa Armijom Republike BiH? Kako se Njemačka odnosila prema tom sukobu i prema djelovanju Hrvatske protiv BiH? 

Kao što sam rekao, nisam detaljno proučavao razdoblje nakon 1991., jer ono ne igra ulogu u mojoj knjizi. Međutim, razgovori s umirovljenim njemačkim diplomatama koji su bili uključeni u to vrijeme jasno su pokazali da je Tuđman kasnije izgubio velik dio simpatija koje je u početku uživao u Njemačkoj zbog svoje politike protiv Bosne i Hercegovine. Postoji zanimljiv dokument iz jula 1991. godine, napisan nekoliko dana prije sastanka ministra vanjskih poslova Genschera i Tuđmana. Ovaj dokument sadrži popis tema za razgovor koje su njemačke diplomate preporučile Genscheru da pokrene razgovor. Predložili su da Genscher otvoreno pita hrvatskog predsjednika jesu li istiniti medijski izvještaji da podržava podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Diplomate su predložile da u slučaju da Tuđman to potvrdi, Genscher ga jasno upozori da dovođenje u pitanje granica BiH implicitno znači stavljanje i granica Hrvatske na pregovore. Dokument ne navodi je li Genscher slijedio savjete svojih diplomata u razgovoru s Tuđmanom ili ne. 

Foto: PAAA / Zbirka Michael Martens

Da li je Njemačka ulazila u prijepore i sporove sa drugim evropskim silama ili Sjedinjenim Državama po pitanju BiH? 

Godine 1991. nije nedostajalo upozorenja da bi priznavanje Hrvatske i Slovenije moglo izazvati rat u Bosni. Međutim, u Ministarstvu vanjskih poslova u Bonnu prevladao je drugačiji stav. Tamo je argument bio obrnut: Da li bi nepriznavanje Hrvatske i Slovenije garantovalo mir u Bosni? Stručnjaci za Jugoslaviju u Ministarstvu vanjskih poslova smatrali su ovo stajalište naivnim i tvrdili su da bi nepriznavanje Hrvatske i Slovenije samo dodatno potaknulo JNA i srpsku agresiju u regiji. Međutim, jedno pitanje su izbjegavali: Kako bi se Bosna mogla podržati? Tek je vrlo kasno 1991. godine Genscher reagirao na upozorenje svojih diplomata da je Bosna u opasnosti. U pismu od 20. decembra 1991. Genscher je zatražio od generalnog sekretara UN-a Javiera Péreza de Cuéllara da što prije pošalje mirovne trupe u Bosnu i Hercegovinu. Genscher je naglasio da je predsjednik Izetbegović to izričito zatražio. "U ovoj republici, kao što svi znamo, vlada izuzetno nestabilna situacija koja bi se mogla stabilizirati uspostavom zona pod zaštitom UN-a", napisao je Genscher. 

Foto: PAAA / Zbirka Michael Martens

NIKO U NJEMAČKOJ NIJE VJEROVAO MILOŠEVIĆU 

Niste u ranijim istupima govorili o odnosu Kohla i njemačkih vlasti prema Slobodanu Miloševiću i Srbiji. Do kakvih ste saznanja došli po ovom pitanju? 

U pravu ste, nisam o tome prije govorio. Ali samo iz jednostavnog razloga što me nikada nisu pitali o tome, pa hvala što ste to spomenuli. Za razliku od Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana ili Milana Kučana, Slobodana Miloševića Helmut Kohl nikada nije primio ni u Bonnu ni kasnije u Berlinu. Međutim, 1. jula 1991. održan je sastanak između Miloševića i Genschera u Beogradu. Genscher je posjetio Beograd na poziv tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, kojeg je poznavao iz Lončarovog vremena kao jugoslavenskog ambasadora u Bonnu. U intervjuu koji sam vodio s Genscherom 2011. godine o ulozi Njemačke u raspadu Jugoslavije, Genscher je također govorio o svom jedinom susretu sa Slobodanom Miloševićem i opisao ga kao ključan. Genscher mi je rekao da je nakon njihovog susreta imao jasno mišljenje o Miloševiću: "Tada mi je bilo potpuno jasno: ovaj čovjek želi Veliku Srbiju." Kada sam pitao Genschera je li Milošević to otvoreno rekao, Genscher je odgovorio: "Ne, ali bilo je očito. To je bio dojam koji je ostavio." Prema Genscheru, Njemačka je potom sarađivala s Francuskom na razvoju pravila za priznavanje država u Evropi. Rezultat je bila takozvana Badinterova komisija. Naravno, ne znam je li sastanak s Miloševićem u Beogradu u julu 1991. doista bio osobna prekretnica za Genschera. Ali tako ga je predstavio. Općenito se može reći da je u njemačkoj političkoj eliti postojalo ogromno nepovjerenje prema Miloševiću, što je ujedinilo vladu i opoziciju. 

TUĐMAN BIO SPREMAN NA PODJELU HRVATSKE AKO BI GUBITKE NADOKNADIO U BiH

Pošto spominjete ambasadora Budimira Lončara, kada je njemačka politika shvatila da su republički lideri, a ne savezna vlada Ante Markovića, jedini relevantni sagovornici u rješavanju jugoslavenske krize? 

Njemačkoj vladi trebalo je dugo vremena da shvati da je rješenje jugoslavenske krize nemoguće bez (a kamoli protiv) lidera republika u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu te da od 1991. stvarna moć više nije bila u rukama jugoslavenskih saveznih institucija. Početkom 1991. njemačka politika još je uvijek bila u potpunosti usmjerena na očuvanje Jugoslavije. Za to postoje mnogi primjeri u njemačkim zapisima. Dana 4. januara 1991. godine u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova sastavljen je dokument o koordinaciji između Njemačke i Francuske o politici prema Jugoslaviji. Ključna rečenica dokumenta navodi da je očuvanje Jugoslavije u interesu Zapada i evropske stabilnosti, a time i u interesu Njemačke. Stoga je bilo važno da Njemačka ne pojačava "centrifugalne tendencije" u Jugoslaviji, navodi se u dokumentu. To je doista bila službena linija u Bonnu.  

Drugi dokument koji potvrđuje ovu politiku datiran je 30. januara 1991. Riječ je o izvještaju ambasadora Eiffa o posjeti Zagrebu dva dana ranije, gdje se sastao s Tuđmanom i njegovim savjetnikom za vanjsku politiku Mariom Nobilom. Njemački ambasador pitao je Tuđmana bi li bio spreman dati teritorijalne ustupke Srbiji u svom sporu s Miloševićem. Tuđman je odgovorio (barem prema ambasadorovom izvještaju) da bi ustupci Srbiji bili mogući samo ako bi se Bosna i Hercegovina podijelila između Srbije i Hrvatske. Međutim, Eiff je dodao da je Tuđman rekao da je poželjno da postojeće jugoslavenske republike ostanu unutar svojih sadašnjih granica. (Nekoliko mjeseci kasnije, Tuđman se drugačije izrazio na sastanku s parlamentarcima u njemačkom Bundestagu, ali to je druga priča.) 

Foto: PAAA / Zbirka Michael Martens

Zanimljivo je u vezi s izvještajem ambasadora Eiffa nešto drugo: ambasador Eiff piše da je njegov sastanak trajao kraće od planiranog jer je Tuđman istog dana morao odletjeti u Beč, gdje su ga primili austrijski predsjednik Kurt Waldheim i kancelar Franz Vranitzky. U Njemačkoj je u to vrijeme još uvijek bilo nemoguće da Tuđman ili bilo koji drugi predstavnik jugoslavenske republike bude primljen na vladinom nivou. 

Zašto? 

Službeni kontakti postojali su samo s jugoslavenskom saveznom vladom. Međutim, njemački ambasador sada je predložio da Njemačka slijedi austrijski primjer i razmotri ublažavanje prethodno važeće smjernice. No, ovaj prijedlog nije bio dobro prihvaćen u Bonnu. Visoki zvaničnik je na dokumentu velikim slovima napisao: "Aut. NIJE mjerilo za nas!". Tek u julu 1991. godine, nakon katastrofalnog sastanka Genschera i Miloševića u Beogradu, to se promijenilo. Do tada je Tuđman već bio primljen ne samo u Beču, već i u Budimpešti, Londonu i Rimu. U Rimu se sastao s predsjednikom Francescom Cossigom i premijerom Giuliom Andreottijem. Njemačka je dotad izbjegavala sličan korak, jer se bojala da će biti optužena za ubrzavanje stvari. Tek nakon Tuđmanove posjete Italiji i Genschersovog sastanka u Beogradu, Njemačka je poduzela sličan korak, a kancelar Kohl pozvao je Tuđmana u Bonn. Međutim, prvo je održan sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je isplaniran svaki detalj kako bi se osiguralo da se ova posjeta održi na najnižem mogućem protokolarnom nivou. Moto u Bonnu bio je: Trebalo je izbjeći i najmanji privid da je Tuđmanova posjeta korak prema priznavanju Hrvatske. Stoga je odlučeno da će Tuđmana na aerodromu dočekati redovni časnik protokola (ne šef protokola), da neće biti crvenog tepiha, počasne straže, hrvatskih zastava niti službenog obroka s Kohlom. Njemački zvaničnici su se doista potrudili da posjet održe na najnižem mogućem protokolarnom nivou, tik iznad praga uvrede. 

Foto: PAAA / Zbirka Michael Martens

NJEMAČKA JE PRIJE FRANCUSKE I BRITANIJE SHVATILA DA JUGOSLAVIJA NE MOŽE OPSTATI 

Kada je došlo do promjene u odnosu Njemačke prema Jugoslaviji odnosno republikama? 

Nakon Genscherovog sastanka s Miloševićem u Beogradu u julu, njemačka politika doista se polako udaljila od svoje izvorne podrške teritorijalnom integritetu Jugoslavije. Nova politika slijedila je shvaćanje da nije moguće održati Jugoslaviju na okupu izvana ako se glavni faktori iznutra ne mogu dogovoriti o budućnosti zemlje.  

Budimir Lončar ispričao mi je zanimljivu priču o tome kada sam ga intervjuirao u njegovom stanu u Zagrebu u novembru 2022. godine. Lončar je prepričao sastanak s Genscherom na marginama Opće skupštine UN-a u New Yorku u septembru 1991. Genscher je izrazio želju za razgovorom nasamo, bez osoblja. Lončar je pristao i pozvao Genschera u svoju hotelsku sobu. Tamo mu je Genscher rekao da više ne vjeruje u rješenje za jedinstvenu Jugoslaviju. Prema Lončaru, Genscher je doslovno rekao: "Moramo ubrzati razdvajanje, to je jedini način." Prema Lončaru, tako je nastala Badinterova komisija, koja je utvrdila pravila za priznavanje novih država u Europi. Je li se razgovor doista tako odvijao, naravno ne mogu dokazati. Mogu samo dokazati da ga je Lončar tako predstavio, budući da je to bio službeni intervju i imam snimku istog.  

Jugoslavenski diplomata Budimir Lončar (Foto: Agencije)

Iako Genscher daje drugačije vrijeme za ideju Badinterove komisije, Lončarov prikaz je, uglavnom, uvjerljiv. Njemački dokumenti jasno pokazuju da do jeseni 1991. njemačka politika više nije bila usmjerena na očuvanje Jugoslavije, već više na to kako se raspad zemlje može upravljati i provesti što mirnije. Taj je cilj u Bosni propao, kao što znamo. Ali to nije bilo isključivo zbog neuspjeha Njemačke, već Zapada u cjelini. Iako sam često vrlo kritičan prema njemačkoj politici prema Balkanu, posebno prema sadašnjoj, moram reći: Njemačka je 1991. shvatila prije Francuske i Britanije da se Jugoslavija ne može održati kao zajednička država - i da Srbija, iako ne isključivo, snosi najveću odgovornost za to.