Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Milorad Dodik može da priča šta hoće, može da vrijeđa novinare koliko god hoće, ali ne može reći da mu upravo oni ne posvećuju maksimalnu pažnju. Evo, nakon što mu je ovog ponedjeljka CIK oduzeo mandat predsjednika Republike Srpske, sarajevski mediji su ga euforično i s viškom emocija ispratili u više nego zasluženu političku penziju. Nije ni čudo, zaustavljen je čovjek koji je stekao naziv državnog neprijatelja broj 1. Dodikov poraz u sukobu sa zakonom i državom koju je svakodnevno osporavao kao funkcionalnu nepostojeću doživljava se kao dokaz da ona ipak nije tako bespomoćna kao što se mnogo puta činilo. Iako je često najavljivao njen kraj, to se nije desilo. Ni OHR, oličen u strpljivom Christianu Schmidtu, još nije umro, a kad će – ne zna se. Veliki su Dodikovi grijesi i suvišno ih je ovdje ponavljati, jer je to trakavica koja je velikom dijelu ovdašnje javnosti postala dosadna. Dovoljno je samo reći da je Dodik u svojoj političkoj metamorfozi dogurao daleko – od socijaldemokrate do rasiste. I ništa nije pomoglo da se dozove pameti, jer što se toga tiče, takvim ljudima nema spasa. Nema živog stvora koji mu je stao na žulj a da ga Dodik nije izvrijeđao i prijetio mu. Visoki predstavnik i novinari bili su njegova omiljena meta, ali je sa najviše strasti ponižavao vlastitu državu. Sada mu je ona uzvratila udarac kojim je doveden u stanje grogiranog boksera koji je potpuno izgubio orijentaciju.

Mnogo je ljudi, a među Bošnjacima posebno, koji vjeruju da će političkom eliminacijom Milorada Dodika Bosna i Hercegovina koliko-toliko prodisati, a narod mirnije spavati. Stvari će u takvoj percepciji krenuti nabolje, pa će možda i penzije postati veće, a cijene na pijacama manje. Međutim, priča je komplikovanija nego što se to u prvi mah čini. Zaboravlja se da poluge vlasti nisu u institucijama, nego u centralama vladajućih stranaka. One diriguju svojim predstavnicima u tijelima zakonodavne i izvršne vlasti. Ostajući na čelu SNSD-a, Dodik je i dalje neprikosnoveni vladar Republike Srpske – kontroliše Narodnu skupštinu, Vladu, policiju i pravosuđe. Koristeći svoju poziciju, odlučio je da ide do kraja. Naslutivši pukotinu u strukturi svog stranačkog politbiroa, smijenio je predsjednika Vlade Radovana Viškovića pošto je posumnjao u njegovu lojalnost. Smjeni je, kako pišu neki mediji, prethodila žestoka svađa između njih dvojice. Zajedno s Viškovićem odlaze i njegovi ministri, a Dodik okuplja novi tim ljudi za koje smatra da će mu biti potpuno odani. U pitanju je i njegov politički brak sa Draganom Čovićem, dugogodišnjim partnerom koji ga je razljutio svojom izjavom da je svako u ovoj državi dužan da poštuje njene zakone. Dodik je u toj izjavi vidio crvenu krpu, pa je kao razjareni bik reagovao objavom da “nema više nikakve zajedničke platforme ni sa Muslimanima, ni sa Hrvatima”. Uprkos tome, Čović mu i dalje čuva leđa, blokirajući bilo kakvu smjenu Dodikovih ljudi u Vijeću ministara. Njihovo partnerstvo se nastavlja, a rok upotrebe nije poznat.

Na Dodikov mlin ide i činjenica da je sistem vlasti u Federaciji BiH hronično rovit i komplikovaniji od onog u manjem entitetu. Objašnjenje je jednostavno – u Republici Srpskoj vlast ima samo jednu adresu i glasi na Dodikovo ime, dok je u većem entitetu vlast rasuta na četiri ili pet stranačkih adresa. Ne čudi što se na njenoj koalicionoj tikvi pojavljuju sve ozbiljnije naprsline. Zabrinjavajući su i signali koji stižu iz vrhova državne vlasti. Vijeće ministara čine “rakova djeca”, a jedan Nikola Špirić, Dodikov čovjek poznat po tome što je presvukao nekoliko stranačkih dresova, uspješno pravi cirkus od Doma naroda. Što se tiče Željke Cvijanović, ona bi se nekako možda i složila sa Denisom Bećirovićem i Željkom Komšićem da je u toku mjesec avgust i da ljeto još traje, ali o državnom budžetu – nipošto. Zanemaruje se cjelina stvari – pitanje šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom? Šta će se dešavati narednog i ne znam već kojeg po redu ponedjeljka? Hoće li politički odnosi biti još turbulentniji, a međuetničke tenzije, podsticane starom pričom o ugroženosti ovog ili onog naroda, još napetije? Mi se nalazimo na putu u nepoznato, ali se i dalje bavimo cementiranjem dostignutih i najavama novih podjela. Draganu Čoviću je trebalo 30 godina da shvati da ustavna arhitektura zemlje nije dobra, dapače, da se nakon “raznih preinaka i nametanja pokazala kao neuspjela”, pa sada na hastal političkog pokera ponovo iznosi prijedlog koji se zasniva na etničkoj federalizaciji Bosne i Hercegovine. Koliko bi sve to trajalo i koliko bi koštalo? Mladi ne žele da o tome misle i nastavljaju da bježe od trenutne stvarnosti i od puta u nepoznato. Bosna, a s njom i Hercegovina, prazne se od svojih najvitalnijih naraštaja.

Etnonacionalistički tronožac ne samo što ne nudi nikakvu prosperitetnu budućnost već dovodi u pitanje i sam politički opstanak zemlje. Za sada jedino znamo šta smjera Dodik i šta će se u njegovoj režiji događati prije dolaska zime. Najavio je da će svim sredstvima spriječiti bilo kakve izbore za novog predsjednika Republike Srpske i raspisati prvi od dva referenduma, jedan u svoju odbranu, a drugi koji bi “voljom naroda” značio samo korak od otcjepljenja?! Bude li spriječio izbore, počiniće krivično djelo, tvrde neki ugledni pravnici, dok su referendumi, prema istom mišljenju, isto što i prazna puška na ramenu. Dodik je u pravu kad kaže da ga je izabrao narod. Vjerovatno bi ga i sutra ponovo izabrao, ne pitajući ga odakle mu toliko bogatstvo, ko je sve zajedno s njim pokrao milione i ko su bili nalogodavci i izvršioci nekoliko nerasvijetljenih političkih ubistava u Republici Srpskoj? I drugi su krali i ubijali, pa šta? – to je glas Dodikovih pristalica, glas svih korumpiranih građana koji se poistovjećuju sa svojim nacionalističkim vođama. U tome je problem.