U trenutnoj geopolitičkoj situaciji i pregovorima o zaustavljanju rata u Ukrajini primjetan je izostanak jedne velike sile – Narodne Republike Kine. To je u suštini nastavak politike predsjednika Trumpa, koji smatra (a nije jedini) da je glavni pretendent na mjesto prvog hegemona svijeta upravo Kina, a ne Rusija.

Štoviše, SAD-u je upravo potrebna Rusija kako bi nekad u budućnosti osigurali da Kina nema za saveznika još jednu veliku silu na svojoj strani. Tu "bitku svih bitaka" između SAD-a i Kine svi nekako očekuju i svi se te bitke s razlogom pribojavaju. Iako je donedavno Peking bio jedan od faktora kojeg je Kijev nekoliko puta zazivao i tražio da se uključi u proces, sada je Peking potpuno isključen, piše Index.

Zelenski "isključio" Peking

Kao dobar indikator "isključivanja" Pekinga iz mirovnog procesa je i izjava ukrajinskog predsjednika, u kojoj je dao svoje objašnjenje zbog čega je Kina isključena iz ovog procesa.

Prema njegovim riječima, Ukrajini ne trebaju jamci koji ne pomažu i nisu pomagali u trenucima kada je to stvarno bilo potrebno. Dodatno, ukrajinski predsjednik je rekao kako Kina ne da nije pomogla da se rat zaustavi, već je pomogla Rusiji otvaranjem tržišta dronova.

Nadalje, predsjednik Zelenski je izjavio da je Kina bila među potpisnicama Budimpeštanskog memoranduma, a da nije s njene strane ništa učinjeno kada je Krim okupiran. Ono što je sporno u toj izjavi jest da Kina nije bila među potpisnicama tog sporazuma, odnosno barem ne onog izvornog. Taj izvorni dokument potpisali su Ukrajina, Ruska Federacija, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Kina je naknadno 4. prosinca 1994. godine napisala izjavu kojom se obvezala da će poštivati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Kineska vlada je u toj izjavi istaknula da, kao nuklearna sila, neće koristiti nuklearno oružje protiv Ukrajine niti prijetiti njegovom uporabom.

Time je Kina, iako ne kao potpisnica Budimpeštanskog memoranduma, dala slična jamstva koja su doprinijela procesu nuklearnog razoružavanja Ukrajine. Međutim, to nije bio pravno obvezujući dokument, što znači da ga Kina nije mogla prekršiti.

Sporazum iz 2013. godine

S druge strane, Kina i Ukrajina potpisale su zaseban bilateralni ugovor 2013. godine koji je, prema dostupnim informacijama, bio pravno obvezujući. U njemu se Kina obvezala pružiti "sigurnosno jamstvo" Ukrajini ako se suoči s nuklearnom invazijom ili prijetnjom nuklearne invazije.

Ono što je u cijeloj priči zanimljivo, sporazum je potpisan nedugo prije događaja na Majdanu. U tom je dokumentu Kina formalno navela da poštuje neovisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine.

Iz nekog razloga, a lako je pretpostaviti kojeg, predsjednik Zelenski odbija "izvesti" Kinu na čistac u smislu da izvrši pritisak na Kinu da preuzme svoj dio odgovornosti iz tog sporazuma na sebe i sudjeluje u mirovnom procesu, već se vrlo nespretno rješava mogućnosti da Kina sudjeluje u tom procesu.

To na neki način odgovara svima. SAD s predsjednikom Trumpom na čelu vrlo vjerojatno ne želi sudjelovati u nikakvom zajedničkom aranžmanu s Kinom kada je bilo kakva geopolitička situacija u pitanju, a da je SAD direktno u to uključen.

Kina vjerojatno ne želi ili ne bi htjela preuzeti odgovornost iz sporazuma jer bi time morala vršiti pritisak na Rusku Federaciju i zahtijevati da poštuje međunarodno pravo, što bi posljedično dovelo do većih napetosti između te dvije sile i možebitnog guranja Rusije u "krilo" SAD-u.

Zemlje Europe nisu spremne odstupiti od geopolitičkog pravca kojeg vodi SAD, pa čak i kad im je to možebitno korisno. Sve europske zemlje zajedno nemaju snage od toga odstupiti, tek donekle utjecati na taj smjer. Ukrajina stoga nema previše izbora nego jasno odrezati bilo kakvu mogućnost da se u mirovne procese uključuje Kina, iako je bilo pokušaja od strane Kijeva da uključi Peking u cijelu priču, dok je SAD bio u tranziciji vlasti.

Rusija kao faktor

Vraćajući se na početak teksta i sagledavajući cijelu geopolitičku sliku, moguće je donekle rastumačiti takav odnos između država. Kako se SAD priprema na eventualni sukob s Kinom, potrebno je završiti rat u Ukrajini te nekako Rusiju privući na svoju stranu.

U tom kontekstu, uloga Ruske Federacije uopće nije nebitna. Štoviše, mogla bi biti ključna. Iako mnogi analitičari nakon pokretanja rata u Ukrajini i svih problema koji su isplivali u tom ratu Rusiju ne vide kao veliku silu, važnost Ruske Federacije ne leži u konvencionalnoj vojnoj moći, koja se zaista pokazala upitnom u sukobu s Ukrajinom.

Važnost Rusije leži u veličini te zemlje i, prije svega, u nuklearnom arsenalu. Iako se cijeli svijet nada kako taj arsenal nikada neće biti upotrijebljen, i čak i da je dio tog arsenala neupotrebljiv (prema nekim analitičarima), on služi kao glavni faktor odvraćanja. To se moglo vidjeti i na primjeru Ukrajine.

Dopuštenja za isporuku i upotrebu oružja Ukrajini od strane Zapada išla su toliko sporo i oprezno, upravo iz razloga da Rusija ne pretrpi posljedice koje će smatrati drastičnim gubitkom, radi čega bi bila "primorana" iskoristiti napad nuklearnim oružjem.

Svaki idući korak u kojem je Ukrajina dobivala nova dopuštenja i novo oružje od strane Zapada išao je tako da je davao Rusiji vremena da se pripremi na to i spriječi eventualni kolaps na frontu.

SAD želi privući Rusiju

Ratom u Ukrajini, SAD je, na temelju razvoja događaja, uvidio da konvencionalna ruska vojna moć ne predstavlja prijetnju američkim interesima u Europi. Također, SAD je uspio ući i u interesna područja koja je dosad pokrivala Rusija, poput recimo Zakavkazja.

S druge strane, SAD vidi Kinu kao opasnost i kao silu čija je konvencionalna vojska bitno jača od ruske, ali i čiji su interesi bitno drugačiji od ruskih. U tom smislu, SAD ima snažan motiv da ponovno privuče Rusku Federaciju na zapadnu stranu i odvoji je od Kine.

Rusija, koja se okrenula "globalnom Jugu" nakon što je pokrenula invaziju na Ukrajinu, zapravo više teži integraciji u zapadni "klub" nego savezu s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. Rusija ne osjeća niti se ikada osjećala pripadnikom globalnog Juga.

Dodatno, Rusija čak države globalnog Juga ne smatra ravnopravnim partnerima (čak ni Kinu) te je godinama rusko društvo i političke elite s prijezirom gledalo prema tim zemljama. Trenutno su im se približili u neimanju boljeg rješenja. Spuštajući to na razinu društva, nijedan građanin Rusije ne bi radije prihvatio juan nego dolar, a slično razmišljaju i elite.

Strahovi

Iako Moskva signalizira svoju spremnost da napusti imperijalističke pretenzije i približi se Washingtonu, ukoliko to Washington prihvati, postoje i "opravdani" strahovi unutar ruskog društva i političke elite. Najveći strah jest da SAD ne iskoristi Rusiju za sukob s Kinom, onako kako se u Rusiji tumači da je Ukrajina "iskorištena" protiv Rusije.

Rat u Ukrajini je pokazao i tumači se u samoj Rusiji da je biti američki saveznik "užasno". Ukrajina je manja zemlja koja je napadnuta od veće sile, a što bi bio slučaj i u eventualnom sukobu Rusije i Kine. Ukrajina se nadala velikoj (ili većoj) američkoj pomoći, što bi također bilo potrebno Rusiji u takvom sukobu. Takav scenarij nitko u Rusiji ne želi.

U osnovi, dok kulturni afinitet, osjećaj prestiža, statusa te stereotipni pogledi prema Dalekom istoku "guraju" Rusiju prema SAD-u, racionalni izračuni pokazuju da bi Rusija mogla puno bolje proći ukoliko bi se držala po strani, kao neka nesvrstana sila.

Sve to potencijalni savez SAD-a i Rusije čini teško izvedivim. U tom smislu, vrlo je moguće da je najbolja poluga koju SAD ima jest da Rusiju "prisili" na savez tako da pogorša njen položaj u istočnoj Europi. U tom smislu, iako SAD s predsjednikom Trumpom na čelu zaista želi završiti rat u Ukrajini, činjenica jest da to žele napraviti isključivanjem Pekinga.

Odnosno, trenutni tijek događaja nije vođen primarnom željom za brzim okončanjem rata, već složenim geopolitičkim kalkulacijama velikih sila.