U mirnom okruženju vikendice kraj Novog Pazara, penzioner Mujo Lađar vodi život koji odudara od svakodnevice većine njegovih sugrađana. Njegova strast nisu ni ribolov ni karte, već kokoške. Ali ne bilo kakve, već rijetka i egzotična rasa ćemani (ayam cemani), poznata i kao "crna čuda iz Indonezije".

Crne od glave do pete – perje, koža, kljun, pa čak i unutrašnji organi – ove ptice su stoljećima bile privilegija kraljeva i aristokratije. Danas se smatraju najskupljim i najegzotičnijim kokoškama na svijetu, a Mujo je jedan od rijetkih ljudi u Srbiji koji ih uzgaja, prenosi RINA.

(Foto: RINA)

"Odmalena me je to vuklo. Moj rahmetli otac i djed su držali živinu, pa mi je to nekako ušlo pod kožu" – priča Mujo.

Ćemani kokoške na svjetskom tržištu dostižu cijenu od 1.000 do čak 2.500 dolara, ali Muju to ne zanima. Za njega one nisu način zarade, već dio porodice i životna strast. Njegova dvorišta krase i druge rijetke rase, ali ćemani, španska bijelobraza i forveks zauzimaju posebno mjesto u njegovom srcu.

"Mene cijena ne zanima. Ja sam ih uzeo za sebe, za dušu. Držim ih posebno, u svojim kavezima, ne miješam s drugim rasama. Jedan pijetao i 7-8 kokoški. Sve se pazi i vodi kako treba" – priča.

Mujo Lađar sa kokoškama (Foto: RINA)

"Crno oko, crno pero, crno meso, sve je crno. Čak i jezik. Kad sam je prvi put vidio na internetu, odmah sam znao – to je to. Jedinstvena je, nema je svako" – dodaje Mujo.

Osim što su vizuelno jedinstvene, ove kokoške prate i brojne legende. Njihovo crno meso u Aziji se koristi u narodnoj medicini i pripisuje mu se ljekovita moć.

"Ne znam da li je stvarno ljekovito, ali moji prijatelji kojima sam dao da probaju meso i jaja, kažu da im je bilo bolje. Jaja su laka za stomak, a meso ima posebnu teksturu i ukus" – priča Mujo, dok lagano provlači ruku kroz perje svoje ljubimice.

Dani u njegovoj vikendici protiču jednostavno.

"Našao sam sebe ovdje. Penzija je dobra, žena mi skuva kahvu, a ja se brinem o živini. Nema potrebe da se ona miješa, ovo je moj posao" – kaže Mujo, kome je u dvorištu vikendice svaka stvar na svom mjestu.

Mujo često svoje ljubimice vodi i na izložbe širom Srbije, gdje je osvajao pehare i zahvalnice. Ipak, priznaje da mu nagrade nisu prioritet.

"Dobivao sam i pehare i zahvalnice, ali meni to nije najvažnije. Meni je važno da očuvam rasu, da zamijenim krv kad treba, da mi ptice budu zdrave i čiste" – kaže on.

(Foto: RINA)

Njegova ljubav prema živini, nada se, neće stati s njim. Unuci rado provode vrijeme u dvorištu i već pokazuju interesovanje za rijetke kokoške.

"Dolaze mi ovdje, vole kokoške, igraju se s njima. Možda će neko i nastaviti, ko zna" – zaključuje Mujo.

Njegov svijet možda izgleda jednostavno, ali je ispunjen strpljenjem, predanošću i nečim vrlo rijetkim – pravom ljubavlju prema živini.