Republiku Srpsku trenutno potresa duboka ustavna i politička kriza koja je kulminirala nakon pravosnažne presude Miloradu Dodiku, bivšem predsjedniku ovog entiteta, kojom je osuđen na novčanu kaznu i zabranjeno mu je političko djelovanje u trajanju od šest godina. Iako je Dodik formalno prihvatio presudu, plaćajući propisanu novčanu kaznu, on i dalje osporava njene političko-institucionalne posljedice. Ova kontradikcija otvara niz ključnih pitanja o funkcioniranju pravnog sistema Bosne i Hercegovine, legitimnosti vlasti u RS i ulozi međunarodnih aktera, piše Stav.ba.

Osporavanje političko-institucionalnih posljedica presude

Presuda Suda BiH i odluka Centralne izborne komisije (CIK) o oduzimanju mandata Miloradu Dodiku imaju jasno definisane pravne posljedice – zabranu obavljanja funkcije predsjednika RS-a. Ipak, Dodikova odluka da bojkotuje izbore raspisane nakon njegove smjene, te da nastavi tvrditi da je legitimni predsjednik, predstavlja jasnu političku i pravnu dilemu.

Osporavanje političkih posljedica presude može se tumačiti kao strategija očuvanja političke moći kroz de facto kontrolu nad institucijama entiteta, ali i kao izazov ustavnom poretku države. Time se stvara ambivalentna situacija u kojoj pravna odluka postoji, ali njena implementacija izostaje.

Ko upravlja entitetom u slučaju upražnjene funkcije?

Ako se funkcija predsjednika RS-a smatra upražnjenom zbog zabrane političkog djelovanja, a Dodik i dalje "obavlja dužnost i kontrolira institucije", nastaje institucionalni vakum. U takvom slučaju nejasno je ko je legitimni nosilac izvršne vlasti.

Ova situacija može dovesti do paralelnog sistema vlasti: jedan koji je priznat na državnom nivou (novi predsjednik izabran na izborima) i drugi koji funkcionira na osnovu političke moći u RS-U (Dodik i njegovi saveznici). Posljedice su moguća institucionalna blokada i pravni haos.

Uloga OHR-a i međunarodne zajednice

Visoki predstavnik u BiH ima bonska ovlaštenja da interveniše u slučaju ugrožavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i kršenja ustavnog poretka. Ako RS odluči bojkotovati izbore i ne prizna odluke CIK-a, OHR može iskoristiti svoja ovlaštenja za nametanje odluka, smjene i sankcije.

Međutim, takve intervencije imaju svoje granice i često izazivaju dodatne političke tenzije. Efikasnost djelovanja OHR-a zavisi i od podrške međunarodne zajednice, te unutrašnje stabilnosti u BiH.

Negiranje odluka državnih institucija

Izjava Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine RS-a, da ne postoji službeni dokument koji potvrđuje da Dodik više nije predsjednik, predstavlja direktno negiranje autoriteta državnih institucija poput CIK-a i Suda BiH. Ova politika negiranja pravne stvarnosti može se smatrati oblikom političke nesaradnje koja podriva legitimitet i funkcionalnost institucija.

Takvo ponašanje vodi do paralelnih pravnih sistema i narušava povjerenje građana u zakonitost vlasti. Dugoročno, to može ugroziti stabilnost entiteta i cijele države.

Mišljenje pravnih eksperata

Već samom činjenicom da je platio novčanu kaznu, Milorad Dodik je implicitno prihvatio presudu te time priznao njezinu pravosnažnost. Prema mišljenju profesora ustavnog prava Šukrije Bakšića, u ovom je slučaju ključno naglasiti kako je riječ o pravnom postupku koji treba promatrati i tretirati isključivo u okviru važećeg pravnog poretka, jednako kao i bilo koji drugi slučaj pred nadležnim sudovima. Svaki pokušaj učitavanja političkih konotacija u ovaj proces predstavlja neosnovano narušavanje njegove pravne naravi. Nažalost, u javnom diskursu često dolazi do politizacije sudskih postupaka.

Na pitanje ko u ovom trenutku upravlja entitetom Republika Srpska, profesor ustavnog prava Šukrija Bakšić ističe da je situacija vrlo jasna: budući da je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BiH) oduzela mandat Miloradu Dodiku, on više ne može predstavljati entitet RS niti djelovati u svojstvu predsjednika tog entiteta. U skladu s tim, sve radnje koje bi Dodik eventualno poduzeo u okviru ustavnih nadležnosti predsjednika – poput predlaganja mandatara za sastav entitetske vlade – bile bi pravno ništavne. Profesor Bakšić posebno naglašava da je odgovornost pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine da reagiraju u slučaju takvog pravnog prekoračenja. Sve institucije na državnom i entitetskom nivou, prema njegovim riječima, dužne su postupati u skladu s ovom pravnom činjenicom i osigurati dosljednu primjenu ustavnog poretka.

Glede uloge Ureda visokog predstavnika (OHR) u slučaju mogućeg bojkota provođenja izborne odluke, profesor Šukrija Bakšić smatra da bi visoki predstavnik imao pravni i politički osnov da posegne za bonskim ovlastima. U tom kontekstu, mogao bi smijeniti dužnosnike koji ne poštuju pravomoćnu presudu i koji nastavljaju tretirati Milorada Dodika kao legitimnog predsjednika entiteta Republika Srpska, iako mu je mandat već oduzet odlukom CIK-a. Profesor Bakšić ističe da bi bilo pravno nelogično donositi posebnu odluku o Dodikovoj smjeni, s obzirom na to da je on već smijenjen i da više ne obnaša funkciju predsjednika. Međutim, visoki predstavnik bi mogao – i trebao – sankcionirati sve druge javne dužnosnike koji svojim djelovanjem ignoriraju ili osporavaju pravno obvezujuće odluke, čime narušavaju ustavni poredak i pravnu sigurnost u Bosni i Hercegovini.

Dva ključna ugla

Profesor Ajdin Huseinspahić u svojoj analizi slučaja Milorada Dodika nudi promišljenu i slojevitu interpretaciju, sagledavajući ga iz dva ključna ugla: lično-političkog interesa i ideološko-strateške prijetnje.

Prvi aspekt odnosi se na Dodikovu potrebu da zadrži političku moć, čak i po cijenu ignorisanja institucija države koju formalno predstavlja. Huseinspahić taj dio ponašanja označava kao univerzalnu političku pojavu – političari širom svijeta često stavljaju vlastiti interes ispred općeg dobra. Dodik nije izuzetak, već primjer kako se lične ambicije mogu pretvarati u navodnu borbu za "nacionalne interese", dok je u stvarnosti riječ o pokušaju očuvanja lične pozicije i utjecaja.

Međutim, mnogo ozbiljniji i dublji problem, prema Huseinspahiću, jeste ideološki koncept "srpskog sveta". U tom okviru Dodik, kako navodi profesor, nije ključni kreator, već "kotačić velikosrpske mašinerije" koji je završio svoju dionicu. Ova metafora jasno pokazuje da je Dodik potrošiv element u dugoročnoj strategiji destabilizacije Bosne i Hercegovine, iza koje stoji šira, regionalna hegemonistička politika. Dakle, Dodik nije pojedinačni problem, već dio sistema koji ima kontinuitet, a već se pojavljuju novi akteri spremni da preuzmu njegovu ulogu.

U tom smislu, profesor Huseinspahić ne vidi Dodika kao izolovanog političkog lidera, već kao instrument jednog šireg političkog projekta. Završetkom njegove "dionice", projekat se ne zaustavlja – on traži nove izvršioce, što dodatno zabrinjava, jer implicira produžetak političkih napetosti i pokušaja podrivanja državnih institucija.

Pored toga, profesor Huseinspahić ukazuje kako Dodik, uprkos javnom nepriznavanju institucija Bosne i Hercegovine, u praksi priznaje njihov autoritet kad mu to koristi. To potvrđuju njegove pravne radnje – zahtjev za zamjenu zatvorske kazne novčanom, žalbe Apelacionom odjeljenju i apelacija Ustavnom sudu. Huseinspahić time pokazuje da je narativ o "nelegitimnim institucijama" zapravo politička manipulacija.

Profesor Ajdin Huseinspahić smatra da smjena Milorada Dodika s funkcije predsjednika entiteta Republika Srpska ima ozbiljne pravne i političke posljedice, jer on time gubi niz ključnih ustavnih i institucionalnih ovlasti.

Prema profesorovoj analizi, Dodik više nema pravo da predstavlja entitet ni u zemlji ni van nje, ne može raspolagati budžetom Kancelarije predsjednika, niti ima utjecaj na izvršnu i zakonodavnu vlast. Posebno je važno što više ne može predlagati mandatara za premijera, što dolazi u trenutku kada je aktuelni premijer Radovan Višković podnio ostavku. Time entitet ostaje bez predsjednika koji može učestvovati u formiranju nove vlade.

Osim toga, Dodik ne može sazivati sjednice Vlade, predlagati sudije Ustavnog suda RS, davati pomilovanja, potpisivati zakone, predlagati ustavne promjene, niti dodjeljivati odlikovanja. Svi njegovi potpisi od dana kad mu je CIK oduzeo mandat nemaju pravnu validnost, i sve institucije i službenici koji nastave postupati na osnovu njegovih odluka – ulaze u pravnu nesigurnost.

Profesor Huseinspahić otvoreno upozorava da će svako Dodikovo dalje djelovanje sa smijenjene pozicije predstavljati protuustavno i protuzakonito djelovanje, što bi moglo dovesti do novih krivičnih prijava zbog napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine – krivično djelo za koje, kako naglašava, Dodik već od ranije ima osnovane optužbe.

Također, Huseinspahić ukazuje na ozbiljan pravni problem u zakonodavstvu entiteta RS: nije predviđen mehanizam preuzimanja ovlasti u slučaju kada predsjednik bude smijenjen ili onemogućen da obavlja dužnost. Iako entitet ima dva potpredsjednika, oni prema aktuelnom zakonu mogu preuzeti predsjedničke ovlasti samo ako ih ovlasti predsjednik – što je, u ovom slučaju, nemoguće, jer je predsjednik smijenjen.

Huseinspahić smatra da je ovakva pravna nedorečenost previše očita da bi bila slučajna – implicirajući da je pravni sistem u RS-u namjerno ostavljen otvorenim kako bi omogućio manipulaciju u kriznim situacijama poput ove.

Profesor Huseinspahić iznosi stav da je Dodik, iako smijenjen, i dalje prisutan u institucijama zahvaljujući pravnoj praznini, ali da svaka njegova dalja aktivnost sa pozicije predsjednika predstavlja pravno ništav čin. Ukoliko nastavi da se ponaša kao da je i dalje predsjednik, to će biti direktan napad na ustavni poredak, sa potencijalnim krivično-pravnim posljedicama.

Pravni haos i prostor za intervenciju OHR-a

Profesor Ajdin Huseinspahić upozorava da je pravna situacija u entitetu RS nakon smjene Milorada Dodika neregulisana, što može, a prema njemu već i jeste ugrozilo implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma, posebno njegovog Aneksa 10, koji se tiče civilne implementacije.

U tom kontekstu, profesor ističe da visoki predstavnik ima pravo i dužnost da interveniše, i to u cilju zaštite ustavnog poretka i funkcionisanja institucija. Ukoliko procijeni da je nepopunjavanje funkcije predsjednika RS opasno, Schmidt može nametnuti rješenje – odnosno, imenovati osobu koja će obavljati dužnost predsjednika do održavanja izbora.

Kao primjer, Huseinspahić spominje mogućnost da jedan od potpredsjednika, poput Ćamila Durakovića, preuzme tu funkciju, što bi – iako izazovno za političke strukture u RS-u – bilo u skladu sa evropskim demokratskim standardima i pravnom logikom. Profesor postavlja pitanje: "Smije li OHR to učiniti?", implicirajući da je to legitimna i moguća opcija, ako se situacija dodatno destabilizuje.

Stevandićevo negiranje i politički otpor

U vezi s izjavom predsjednika NSRS Nenada Stevandića da "ne postoji službeni dokument" kojim se potvrđuje da Dodik više nije predsjednik RS-a, profesor Huseinspahić daje oštru i preciznu analizu. On naglašava da se ovakvim izjavama otvoreno negiraju odluke državnih institucija, što političare iz RS-a uvlači u "živo političko blato" iz kojeg se, kako kaže, "tone sve dublje i dublje".

Profesor upozorava da se time ponavlja obrazac neustavnog ponašanja iz ranih 1990-ih, koje je tada rezultiralo sukobima i političkim porazima. Poruka je jasna: pravosnažne odluke moraju se provoditi, čak i ako se s njima ne slažete. Njihovo ignorisanje predstavlja pravno nasilje nad državom i vodi ka institucionalnom haosu.