Osuđenik i bivši predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, gostovao je u najnovijoj epizodi podcasta američke novinarke Lare Logan, gdje je iznio niz kontroverznih tvrdnji o demografskoj strukturi Bosne i Hercegovine (BiH), rastu bošnjačke populacije i navodnom procesu "islamizacije" društva. Dodik je u razgovoru sugerirao da je BiH, prije 20 godina, bila "većinski hrišćanska zemlja", dok danas raste broj muslimana, što povezuje s "radikalizmom" i "islamizacijom", piše Stav.ba.

Zaboravljeni procesi i historijski kontekst

Kada Milorad Dodik, osuđenik i bivši predsjednik Republike Srpske, u svojim izjavama o BiH spominje demografske promjene i "islamizaciju" društva, važno je razumjeti širinu i dubinu povijesnih procesa koji su oblikovali trenutnu demografsku sliku Balkana. Dodikova tvrdnja da bošnjačka populacija u BiH raste te da je to uzrok "političkog radikalizma", s obzirom na njegovu percepciju prijetnje od strane radikalnih islamista, jednostavno ne uzima u obzir šire povijesne kontekste migracija, nasilja i etničkog čišćenja koje su prošle etničke muslimanske zajednice Balkana.

Povjesničar Justin McCarthy u svom  djelu Death and Exile: The Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims, 1821–1922 istražuje dramatične posljedice raspada Osmanskog carstva na muslimanske zajednice. McCarthy analizira kako su milioni muslimana bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, genocida, i etničkog čišćenja koje je pratilo pad Osmanskog carstva. Prema McCarthyju, između 5,5 i 10 miliouna muslimana ubijeno je ili bilo prisiljeno migrirati. Ovi događaji ostavili su duboke tragove na demografskoj strukturi Balkana, gdje su muslimanske zajednice bile izložene brutalnim nasilnim procesima, ali i kontinuiranim migracijama koje su oblikovale taj geopolitički prostor.

Dodik, međutim, u svom narativu ignorira ovu složenu povijest prisilnih migracija i demografske promjene. Kada govori o "islamizaciji" BiH, on ne spominje da su mnogi od Bošnjaka koji danas žive u Bosni i Hercegovini zapravo potomci onih koji su preživjeli etničko čišćenje i prisilne migracije u prethodnim stoljećima. 

Valja napomenuti slučaj genocida nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata (1941–1945), kada su četničke snage, zajedno s drugim zločinačkim grupama, sistematski izvršavale masakre i etničko čišćenje nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini.

Prema istraživanju Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, u njihovoj knjizi Genocid nad muslimanima 1941-1945, tokom ovog perioda stradalo je oko 8,1 posto Bošnjaka, što ih čini, nakon Jevreja, procentualno najvećim stradalnicima rata. Ovaj genocid ostavio je trajne demografske i društvene posljedice na bošnjačku zajednicu, koja je bila cilj sistematskog uništavanja, čime se dodatno komplicira razumijevanje današnje demografske slike BiH.  

Dodikova tvrdnja da "Muslimani u BiH žele zadržati izbjeglice iz drugih zemalja kako bi ostvarili demografsku prevlast" nije samo netačna, već i politički manipulativna. No, Dodikovo naricanje o "demografskoj prevlasti" zasnovano na migracijama zapravo se koristi kao alat političke manipulacije u širem kontekstu geopolitike.

Naime, pravoslavne političke i institucionalne strukture unutar BiH, osobito u entitetu RS, svjesno prebacuju veliki dio tereta migrantske krize u dijelove zemlje s bošnjačkom većinom. Ovaj potez nije samo rezultat nesređenih ili neadekvatnih migracijskih politika, već i namjerne političke strategije usmjerene na stvaranje narativa prema kojem se, prema Dodikovim riječima, "Bošnjaci uz pomoć migranata žele ostvariti prevlast nad katolicima i pravoslavcima u BiH."

Ovakvo ponašanje ima jasnu političku svrhu: stvoriti osjećaj ugroženosti među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, koristeći migrantsku krizu kao "izgovor" za podizanje populističkih strahova. Dodik i druge političke figure sličnog pristupa, ovim postupcima pokušavaju potaknuti antibošnjačke sentimenta među svojim biračima, pretvarajući migrantske tokove u "geopolitiku straha" koja se, zapravo, koristi za političke poene i jačanje vlastite pozicije.

Izjava Milorada Dodika, prema kojoj u Bosni i Hercegovini postoji više od 1.800 džamija, od kojih je polovinu izgradila u posljednjih 10 do 15 godina, može se tumačiti kao pokušaj da se skrene pažnja na, kako on to vidi, "islamizaciju društva". Međutim, ovakvo razmišljanje nije objektivno, jer ignorira ključne povijesne činjenice i širi netačne narative. Dodik ne spominje da su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpske snage uništile 534 džamije, među kojima su bile i brojne kulturne i arhitektonske vrijednosti, poput Ferhadija džamije u Banjoj Luci ili Aladža džamije u Foči, koje su bile simboli vjerskog i kulturnog identiteta.

Ove džamije nisu bile samo vjerski objekti, već su imale i ogromnu kulturnu vrijednost, a njihovo uništavanje nije bilo samo napad na vjeru, nego i na bogato kulturno naslijeđe BiH. Dodikova tvrdnja da je rast broja džamija dokaz islamizacije ne uzima u obzir da je obnova vjerskih objekata, koja je nastupila nakon rata, zapravo odgovor na sistemsko uništavanje koje je provedeno tokom agresije na RBiH.

Također, jedan od trenutaka koji Dodik ne spominje je događaj iz 2001. godine, kada je prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije džamije u Banjoj Luci ubijen Murat Badić, Bošnjak. Ovaj zločin je jasan podsjetnik na to da ekstremizam nije nestao sa završetkom rata.

Izgradnja narativa o radikalizmu: Politička manipulacija

Jedan od ključnih dijelova Dodikove izjave odnosi se na pokušaj povezivanja bošnjačke populacije u BiH s radikalizmom i terorizmom. Spominjući radikalne borce koji su se pridružili redovima Islamske države, Dodik indirektno povezuje rast broja Bošnjaka u BiH s "opasnostima muslimanskog radikalizma". Ovakve tvrdnje jasno pokušavaju stvoriti percepciju da je bošnjačka zajednica u BiH nužno povezana s radikalizmom, čime se pojednostavljuje i stigmatizira cijela populacija na temelju ekstremnih slučajeva.

Dodikovo izvrtanje teza postaje posve očito kada se uzme u obzir činjenica da BiH nema problem s islamskim fundamentalizmom i radikalizmom u tolikoj mjeri kao s pravoslavnim terorizmom, koji je ne samo prouzročio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim dijelovima BiH, nego i danas razara temeljne društvene strukture. Srpske političke i vojne strukture, koje su tokom rata počinile masovne zločine i genocid, i dalje igraju značajnu ulogu u destabilizaciji zemlje.      

Geopolitika i politička manipulacija: Rusija, Zapad i vjerski identitet

Dodikov govor u posljednjih nekoliko godina također odražava šire geopolitičke tenzije, a njegove izjave često sadrže simpatije prema Rusiji i izražen antizapadni sentiment. Ove retorike ne samo da se manifestiraju u njegovim političkim stavovima prema BiH, već i u njegovom stavu prema sukobu u Ukrajini. Na primjer, Dodik se često fokusira na politiku koja oscilira između Rusije i Zapada, premda vrlo selektivno prešućuje važnu činjenicu: prisutnost dobrovoljaca iz Republike Srpske koji sudjeluju u ratu na strani Rusije, boreći se protiv ukrajinskih snaga. Ovaj element geopolitike, koji uključuje vojnu i političku podršku Rusiji, nije samo stvar međunarodnih odnosa već postaje važan dio unutrašnje političke strategije Dodika, koji koristi ovu podršku kako bi osigurao legitimnost u svojoj političkoj bazi, koja je često definirana etničkim i vjerskim identitetom.

Ovdje se mora spomenuti kako Dodik koristi složenu igru međunarodnih odnosa u svojevrsnom balansiranju između zapadnih i istočnih interesa. Dok na jednoj strani nastoji zadržati poziciju proruske orijentacije, na drugoj strani koristi retoriku koja se prilagođava i određenim segmentima američke političke administracije. Ti segmenti, posebno oni koji pokreću antiislamske agende u okviru svoje šire geopolitičke strategije, postaju saveznici Dodiku u njegovom stvaranju narativa koji koristi vjerski i etnički identitet kao temelj za političko profiliranje. U tom smislu, Dodikova politička figura postaje produžena ruka i glas nekih od antiislamskih krugova unutar američke administracije.     

S obzirom na to, Dodik ne samo da manipuliše s domaćim vjerskim i etničkim sentimentima, nego i strategijski koristi geopolitičke vjetrove koji pušu sa strane Zapada i Rusije, kako bi oblikovao narativ u kojem se povezuju "opasnosti od muslimanskog radikalizma" s "ugroženim hrišćanskim identitetom". Međutim, u ovoj igri često se zaboravlja ili minimizira stvarna povijest sukoba, kao i zločini koje su počinile srpske snage tokom agresije na RBiH 1992–1995, dok se istovremeno stvara platforma za politički cionizam, koji uvelike oblikuje politiku određenih krugova unutar SAD-a.

Politički cionizam, koji se sve više povezuje s određenim američkim krugovima, igra značajnu ulogu u oblikovanju geopolitike Balkana, a posebno u kontekstu BiH. Kroz prizmu cionističke geopolitike, koja često stavlja naglasak na antimuslimanski sentiment, Balkan postaje prostor gdje se vjerske i političke linije često isprepliću.

Dakle, Dodikovo povezivanje bošnjačke zajednice s islamističkim radikalizmom nije samo stvar unutarnje političke borbe, već i element šire geopolitičke igre koja uključuje sukobe između istoka i zapada.