“Neka se zna: Kovačević nije samo bruka Crne Gore. On je proizvod jedne politike i jednog izbornog tijela. Prava bruka je što država pristaje da mu bude zaštitnik i povjerenik. Jer ako govor mržnje nije krivično djelo, onda Crna Gora nema ni institucije ni zakone – ima samo paravan za moćnike. Dakle, institucije Crne Gore su svijetu poručile: političar smije govoriti jezikom mržnje, smije javno etiketirati ljude kao “Turke”, smije prizivati duhove starih krvavih vremena – i za to neće odgovarati krivično, nego će eventualno platiti prekršajnu kaznu.”

Od krivičnog djela do prekršaja

Kad država odluči da se javno osramoti, ona to uradi do kraja. Upravo je to učinila Crna Gora u slučaju Marka Kovačevića, predsjednika Opštine Nikšić. Više državno tužilaštvo je rješenjem zaključilo da njegov govor na Grahovu, u kojem je jasno podijelio građane na “braću” i “Turke”, ne sadrži elemente krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Ali – eto paradoksa – sadrži elemente prekršaja. Pa će se “veliki državni problem” spustiti na nivo sitnog prekršaja, kafanske pijanske tuče, kao da je riječ o nesavjesnom parkiranju, piše Dragan Bursać za CdM.

Dakle, institucije Crne Gore su svijetu poručile: političar smije govoriti jezikom mržnje, smije javno etiketirati ljude kao “Turke”, smije prizivati duhove starih krvavih vremena – i za to neće odgovarati krivično, nego će eventualno platiti prekršajnu kaznu.

“Ako neće da budu braća…”

Da podsjetimo: postupak protiv Kovačevića pokrenut je zbog govora održanog na obilježavanju 166. godišnjice Grahovačke bitke 2024. godine. Tada je rekao:

“Bićemo strpljivi i čekaćemo uvijek otvorenog srca i ruku, sa pitanjem: jesmo li braća? Ako neće da budemo braća, ako neko hoće da više liči na Turke, onda ćemo prema njima u budućnosti kao prema Turcima postupati.”

Ovo nije lapsus. Ovo je jasno targetiranje onih koji nisu po volji političkog establišmenta. U tom trenutku Kovačević je, sa funkcije predsjednika opštine, poručio da će dijeliti građane: jedni su braća, drugi su “Turci”. A prema tim drugima, kako on kaže, treba postupati kao prema Turcima.

U zemlji koja se kune u evropske vrijednosti, u antifašizam, u multietnički sklad, ovakve riječi moraju imati pravnu težinu. Jer nisu izgovorene u kafani, nego na zvaničnoj svečanosti. Nisu izgovorene privatno, nego javno. I nisu bezazlene, nego direktno raspiruju mržnju.

Četnički gradonačelnik

Ali da ne glumimo iznenađenje. Marko Kovačević je gradonačelnik Nikšića upravo zato što pjeva četničke pjesme i što se ponaša kao četnik. Ako se neko oblači kao četnik, govori kao četnik, druži sa četnicima i negira genocid, onda je jasno da njegova politička funkcija nije slučajnost, nego posljedica. On je na vlast došao zahvaljujući desantu iz Beograda i “Bitki za Nikšić”. Njegova jedina komparativna prednost bila je četnički imidž – i birači su upravo to prepoznali.

Dakle, nije problem u Marku. On je dosljedan – radi tačno ono zbog čega je izabran. Problem je u sistemu i u licemjerju onih koji se iznova zgražavaju.

Licemjerje institucija i “srednjaša”

Najveći problem je što institucije poručuju da govor mržnje nije zločin. A paralelno s tim, na političkoj sceni imamo tzv. umjerene srednjaše koji se “zgražavaju”, a zapravo održavaju Kovačevića na vlasti. Prisjetimo se Gorana Đurovića iz GP URA, koji mu je poručio da se “izvini jer nije lijepo povrijediti druge”. Kao da se mržnja pere izvinjenjem, kao da se sistemska netrpeljivost liječi bontonom. To je dijalektika gluposti u kojoj se Crna Gora davi: četnik govori ono što jeste, a srednjičar moralizira da to nije pristojno.

Od banalizacije do posljedica

Da li je iko u Tužilaštvu svjestan šta znači relativizovati govor mržnje? Devedesete su upravo tako počele – kao “sitni prekršaji”. Kao pjesme, parole i govori. A završile su rovovima, logorima i masovnim grobnicama. Isti obrazac, ista retorika, ista logika.

Zato današnja odluka tužilaštva nije samo pravni skandal, nego i politički i moralni pad. To je pečat kojim se potvrđuje da u Crnoj Gori institucije nisu tu da štite građane, nego da štite političare.

Bruka koja se pamti

Neka se zna: Kovačević nije samo bruka Crne Gore. On je proizvod jedne politike i jednog izbornog tijela. Prava bruka je što država pristaje da mu bude zaštitnik i povjerenik. Jer ako govor mržnje nije krivično djelo, onda Crna Gora nema ni institucije ni zakone – ima samo paravan za moćnike.

Svaka naredna riječ mržnje, svaka buduća podjela i svaki potencijalni sukob, imaće potpis i pečat Višeg državnog tužilaštva. A ta bruka, ta institucionalna kapitulacija pred mržnjom, pamti se dugo. I ne prašta se lako.