Poslodavci u Bosni i Hercegovini danas procjenjuju manjak između 30.000 i 40.000 radnika, dok evidencije bilježe više od 310.000 registrovanih nezaposlenih. Raskorak je očit: najveća potražnja je u građevinarstvu, prerađivačkoj industriji, uslugama, hotelijerstvu, ugostiteljstvu i trgovini, a domaća radna snaga sve teže popunjava ta mjesta.

Država pokušava balansirati potrebu za strancima i zaštitu domaćih radnika kroz dvije poluge: godišnje kvote i „test tržišta rada“ prije izdavanja radne dozvole. Kvote definišu zavodi za zapošljavanje u dogovoru s poslodavcima i sindikatima, a test provjerava ima li domaćih kandidata za prijavljeno radno mjesto. Tek ako ih nema, dozvola ide strancu.

U 2024. godini izdato je 5.798 važećih radnih dozvola za strane državljane, što je porast od 26,4% u odnosu na 2023. Najviše dozvola izdato je u Federaciji Bosne i Hercegovine (3.190; +38,6%), zatim u Republici Srpskoj (2.109; +7,1%) i Brčko distriktu (499; gotovo +58%). Najzastupljeniji su radnici iz Turske (785 dozvola; 13,5%), Nepala (757; 13,1%) i Srbije (692; 11,9%), a snažan rast dolazaka bilježe Indija (660; 11,4%) i Bangladeš (486; 8,4%). Trend jasno pokazuje oslanjanje na uvoz radne snage u sektorima s najvećim deficitom – gradilišta, proizvodne hale i usluge.

Paralelno, Federacija kroz program „Obuka za tržište rada“ pokušava aktivirati domaće nezaposlene. Tokom 2024. u obuke je ušlo 1.363 osoba, a u prvih osam mjeseci ove godine dodatnih 1.129. Najviše aplikanata dolazi sa srednjom stručnom spremom (1.324 u 2024.). Ipak, struktura interesovanja otkriva nesklad: najtraženije obuke prošle godine bile su za administrativne poslove (527 polaznika) i kozmetičke usluge (451), dok su ove godine dominirali kozmetički tretmani (511), administrativni poslovi (312) i strani jezici (70). Čak i među visokoobrazovanima dio traži prekvalifikacije ka administraciji (115 ove godine; 208 prošle) i kozmetici (77 ove godine), dok je interes za tehničke profile poput CNC operatera nizak (11 prošle godine), prenosi Forbes.

Iz ovih brojki iščitava se ključni problem: poslodavci traže zanate, majstore i operativce u „plavim“ zanimanjima, a obuke i sklonosti dijela nezaposlenih gravitiraju ka administraciji i uslugama s nižom potražnjom u realnoj ekonomiji. Dodaju li se ovome regionalne razlike, uvjeti rada i plate u deficitarnim profesijama, te dugotrajna nezaposlenost dijela populacije, postaje jasnije zašto se istovremeno bilježe i manjak radnika i stotine hiljada prijavljenih bez posla.

Kriza kadrova neće se riješiti jednim potezom. Brže usklađivanje obuka s realnim potražnjama, jača podrška prekvalifikacijama za deficitarna zanimanja, ciljane mjere mobilnosti radne snage unutar zemlje i unapređenje uvjeta rada u najtraženijim sektorima mogli bi smanjiti pritisak na uvoz radnika. U suprotnom, Bosna i Hercegovina će i dalje uvoziti sve više radne snage, dok će domaći nezaposleni ostajati „zarobljeni“ u profesijama za koje tržište – jednostavno – nema dovoljno posla.