Piše: SENAD AVDIĆ

Prvih dana maja 1991. godine u malu kafanu na Vučijoj luci, sarajevskom brdsko-planinskom prigradskom naselju ušetala su dvojica putnika-namjernika. „Pomoz' Bog, braćo Srbi!“, pozdravili su, a malobrojni gosti spremno odgovorili: „Bog vam pomog'o“. Većina gostiju je poznavala jednog od nenadanih gostiju; bio je to profesor Vojislav Šešelj, nekadašnji Sarajlija koji godinama živi u Srbiji, gdje je nešto ranije osnovao Srpsku radikalnu stranku. U njegovom društvu bio je Dragan Filipović-Fića, jedan od pomoćnika Jovice Stanišića, šefa Državne bezbednosti MUP-a Srbije. Nakon što je šeretski kazao  „svi smo naši, je li tako?“, Šešelj je upitao prisutne: „Ima li ovdje na Vučijoj Luci potomaka vojvode Save Derikonje?“

I DERIKONJE UBIJAJU, ZAR NE?

Derikonja je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije koji je upravo u ovom kraju, širem rejonu Vučije Luke, tokom Drugog svjetskog rata, pa i godinu-dvije po njegovom okončanju djelovao sa svojim četničkim odredom. Uprkos jakoj „mreži podrške“, odnosno jataka - lokalnog srpskog stanovništva, partizanske vlasti uspjele su ga locirati i likvidirati 1946. godine. Sahranjen je na nepoznatoj lokaciji iz istih razloga zbog kojih je to učinjeno sa njegovim ratnim komandantom, đeneralom Dražom Mihailovićem, nakon što ga je sud osudio na smrt. Mit o Savi Derikonji, hrabrom srpskom komandantu i borcu protiv komunista živio je među srpskim nacionalistima ne samo u Sarajevu i okolini, nego širom bivše države.

„Savo Derikonja nije imao potomaka“, objasnio je jedan od prisutnih mještana. Ali, dodao je, i danas je živa njegova sestra koja ima sina za kojeg su čuli da je privržen liku i djelu ubijenog ujaka. Šešelj i Filipović su otkrili da su u ove krajeve stigli povodom obilježavanja predstojećeg praznika Đurđevdana, kada su planirali postrojiti pripadnike novoformiranih četničkih snaga, te da im je potreban neko sa nesumnjivim, autentičnim pedigreom i jakom srpskom porodičnom tradicijom koga bi postavili na čelo tih formacija. Domaćini su im dali ime ime i prezime Derikonjinog sestrića - Branislav Gavrilović, i adresu njegovih roditelja u sarajevskom naselju Alipašino Polje gdje su nešto ranije doselili sa Koševa.

Na vrata porodice Gavrilović već narednog dana je pokucao Kosta Plakalović, najpoznatiji predratni guslar blizak Srpskoj demokratskoj stranci i njenim liderima, organizator i izvođač na skorašnjem  velikom guslarskom sijelu u prepunoj dvorani „Zetra“. Plakalović je Gavrilovićima kazao da je došao u ime „važnih ljudi iz Beograda“ i tražio njihovu suglasnost za regrutiranje sina Branislava u četničke jedinice. Otac mu je odgovorio da bi ga to silno obradovalo, kao i da je uvjeren da će se i sinu ideja dopasti.

Branislav Gavrilović, među poznanicima i žrtvama poznatiji kao Brne, bio je 25-godišnji kriminalac, sitni diler narkotika, bezobzirni nasilnik i ulični štemer. Od njega su godinama strahovali mladići i djevojke koji su se 80-ih godina prošlog stoljeća okupljali u tada najpoznatijoj sarajevskoj diskoteci „Kaktus“ na Skenderiji, gdje je Brne sa svojim društvom ordinirao, dilao drogu, ali i otimao novac i premlaćivao žrtve.

GUSLAM TI JA, GUSLAM

Guslar Kosta Plakalović ga je iste večeri našao u „Hamam baru“, preko puta sarajevske Katedrale, gdje je Gavrilović radio kao izbacivač. (Samo 100-200 metara bila je udaljena diskoteka „Sloga“ u kojoj je izbacivač bio jedan drugi zločinac - crnogorski monstrum Veselin Vlahović-Batko koji „guli“ 40 godina zatvora zbog zločina nad civilima na Grbavici). Ukratko mu je iznio razlog posjete, objasnio šta se od njega traži i zamolio za brz i konkretan odgovor. „Pristajem ukoliko će mi ti koji su te poslali dati dvije plate unaprijed, dugujem lovu gazdi kod koga radim“, odgovorio je Gavrilović. Plakalović je odmah sa obližnje javne govornice pozvao Dragana Filipovića-Fiću u hotel „Panorama“ na Palama i prenio mu Gavrilovićev odgovor. „Naravno da pristajem, dobit će i više nego što traži, samo neka dođe ovdje što može ranije“, poručio je funkcioner DB Srbije.

U paljanskom hotelu „Panorama“ tih je majskih dana bila neuobičajena gužva. Pored Filipovića i Šešelja gosti su bili i brojni drugi ljudi pristigli iz Bosne i Hercegovine, kao i Srbije da obilježe Đurđevdanski uranak. Među njima su bili Maja Gojković, mlada pravnica iz Novog Sada i Aleksandar Vučić, student iz Beograda. Oni su prethodno obilazili sarajevska predgrađa sa ne baš jasnim namjerama i konkretnim razlozima. Kada su se policiji učinili sumnjivi, tokom legitimisanja visoki, štrkljavi mladić, kako su policajci opisali današnjeg predsjednika Srbije, pokazao je legitimaciju pripadnika rezervnog sastava SDB-a Srbije.

Svi će se oni okupiti na Romaniji ispred mitske Novakove pećine, simbola slobode i srpskog otpora stranom zavojevaču, na Đurđevdan 6. maja 1991. godine. Tada je pred hiljadama militantnih pristalica Vojislav Šešelj postrojio prvi četnički borbeni odred u kome se našao i Branislav Gavrilović Brne. Taj boravak Vojislava Šešelja u Bosni i Hercegovini obilježilo je i njegovo gostovanje u televizijskoj emisiji „Umijeće življenja“ tokom čijeg snimanja su se na ulicama desili incidenti kada su napadnuti neki od učesnika, među ostalim i novinar Aleksandar Tijanić.

Samo nekoliko dana kasnije Branislav Gavrilović Brne sa još nekoliko ljudi koje su vrbovali Filipović i Šešelj odlazi na obuku u kasarnu Jugoslovenske narodne armije  „Bubanj potok“ pokraj Beograda. Pored njega u grupi su se nalazilili Slavko Aleksić, Oliver Krsmanović, Darko Pešić  i Boban Inđić. Kasnije su im se pridružili i još neki dobrovoljci koje je uglavnom na Palama odbrao Fića Filipović.

UMIJEĆE UMIRANJA

Taksista koji je vozio Brnetovu grupu iz Sarajeva do kasarne pričao je da je Gavrilovića na ulazu dočekala Maja Gojković sa velikim buketom cvijeća. Prije nego što će platiti vožnju, pričao je taksista, Gavrilović je u pod njegovog automobila ispucao više metaka iz revolvera. „Ovo je vatreno krštenje“, objasnio je cerekajući se.

Nakon nekoliko sedmica vojne obuke, grupa poznata kao Brnetovi četnici zaputila se na ratište u Hrvatsku. Baza im je bila u Trpinju u okolini Vukovara. Tokom borbi za okupaciju Vukovara Gavrilović je teško ranjen i prebačen na liječenje u Vojvodini. Tokom oporavka u bolnici ga je redovno obilazila njegova intimna partnerica Maja Gojković.

Za njega se mjesecima ništa nije čulo, prvi put se nakon okupacije Vukovara  Gavrilović i njegovi četnici pominju u jednom telefonskom razgovoru kojeg su vodili Vojislav Šešelj i Mićo Stanišić, koji je nešto ranije postavljen za ministra novoformiranog srpskog MUP-a u BiH. Razgovor se odvijao nekoliko dana nakon što su pristalice SDS-a pomognute tenkovima JNA zauzele Policijsku školu na Vracama, zarobili učenike i profesore i smjestili se u tamošnje prostorije. Šešelj obavještava Stanišića da će u narednih dan-dva na prostor Grbavice stići pripadnici njegovih četničkih jedinica i moli ga da im osigura smještaj. Samo nekoliko dana kasnije, 21. aprila 1992. godine Brne Gavrilović sa svojim četnicima kreće u prvi borbeni zadatak, spajanje srpskih snaga sa Grbavice sa njihovim suborcima na Pofalićima, čime bi Sarajevo bilo presječeno. Jedan od njegovih kolega sa obuke u Bubanj potoku Slavko Aleksić postavljen je za komandanta srpskih snaga na Grbavici. Postrojavanje Gavrilovićevih vojnika obavljeno je na platou Spomen parka na Vracama odakle su se spustili na Grbavicu i preko Ulice Rave Janković krenuli prema mostu Bratstva i jedinstva kod Ekonomske škole. (U tom dijelu grada sve do odlaska u zatvor, a kasnije i Beograd živio je i Vojislav Šešelj). Pripadnici SDB-a Sarajevo su prateći komunikaciju iz Policijske škole na Vracama presreli razgovore u kojima se najavljuje akcija paramilitarne jedinice pod komandom Branislava Gavrilovića Brneta. Rečeno je da će po prelasku mosta na Miljacki i spajanja sa odredima na Pofalićima koje je predvodio Lazar Bojanić imati podršku pripadnika JNA iz Kasarne Maršal Tito. SDB Sarajevo na čijem je čelu bio Munir Alibabić Munja  o tim agresorskim planovima informira policijsku stanicu Novo Sarajevo, čiji je komandir od početka rata bio Zlatko Miletić, današnji poslanik u Parlamentu BiH. „Napravili smo im zasjedu kod Željinog stadiona“, svjedočio je ovom novinaru kasnije jedan od sarajevskih policajaca. „Brnetovi četnici, njih negdje 40-50, kretali su se u streljačkom stroju dužine oko 150 metara. Nosili su maskirne unifome, crne kape na kojima je bila traka sa grbom. Djelovali su ili kao da ne poznaju teren, ili da nisu očekivali da će im se iko suprotstaviti na njihovom pohodu. Naš komandir Zlatko Miletić je prvi zapucao iz „Hecklera“, onda smo se mi ostali pridružili. Preživjeli četnici su se razbježali po haustorima stambenih zgrada i poslovnim prostorima po kojima smo djelovali iz ručnog bacača. Puno ih je stradalo, kasnije sam čuo da je ukupno 18 Gavrilovićevih četnika preživjelo našu „sačekušu“, svjedočio je ovaj policajac.

ŠEŠELJEVA PRIJETNJA KARADŽIĆU

Toga je dana ranjen i Branislav Gavrilović, što je potvrdio u razgovoru sa Vojislavom Šešeljem objašnjavajući da je „rana prostrijelna, ali da će dobro biti“. Gavrilović se žalio da su mu lokalni vojni zapovjednici dali krive informacije, tvrdeći da će akcija proći bez „otpora muslimana“, što se pokazalo fatalnim. On potom traži od Šešelja da intervenira kod političkog i vojnog vrha sa Pala da pošalju pojačanje i spasu 18 njegovih vojnika koji se nalaze u „neprijateljskom okruženju“. Šešelj mu u telefon iz Beograda govori:„Slušaj, ja sam sad zvao Pale i ne mogu Radovana nikako da nađem i niko ga ne može naći. Ali sam poručio da ako te naši ne izvuku da ćemo povući sve naše ljude sa svih frontova i da nećemo više slati nigde“. „Svi su se aktivirali da šalju dolje, valjda će nešto biti“, umiruje Gavrilović svoga šefa.

Godinu dana kasnije Vojislav Šešelj će na Knežini dodijeliti Branislavu Gavriloviću Brnetu titulu četničkog vojvode, na svečanosti na kojoj se tim priznanjem okitilo još nekoliko radikalskih kapitalaca, uključujući i Tomislava Nikolića, kasnijeg predsjednika Srbije. Šešelj će ubrzo imenovati Gavrilovića za komandanta Četničkog Korpusa Savo Derikonja, nazvanog po Gavrilovićevom ujaku.

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je 2020. godine podiglo optužnicu protiv Branislava Gavrilovića Brneta zbog ratnih zločina počinjenih nad pripadnicima Armije BiH u julu 1993. godine na lokalitetu Golo brdo na Igmanu, tokom velike ofanzive snaga Vojske RS predvođenih ratnim zločincem Ratkom Mladićem. U saopćenju Tužiteljstva je navedeno da je on „pucanjem iz vatrenog oružja usmrtio jednog zarobljenika, dok su njemu podređeni pripadnici jedinice - po njegovom naređenju - ubili dvojicu zarobljenika, te jednog, nakon zlostavljanja, odveli u zatočenički objekat u mjestu Kula“.

Nakon što je Sud BiH 2021. godine djelomično potvrdio optužnicu, a potom zakazao dva ročišta na kojima se Gavrilović nije pojavio, za njim je raspisana međunarodna potjernica i određen pritvor.

IDE EKIPA PREKO ROMANIJE: VUČIĆ, FIĆA, MAJA…

Prema šturim informacijama koje su o njemu stizale, Branislav Gavrilović Brne nakon rata se skrasio u Beogradu. U Zemunu u kojem su godinama na vlasti bili Vojislav Šešelj i njegovi radikali, otvorio je restoran i živio manje-više povučenim životom, pogotovo nakon što je njegov uzor i vođa Vojislav Šešelj prije više od 20-ak godina završio u Haagu. Prije nekoliko godina, 2018., pojavio se na tzv. Kongresu srpske desnice održanom u Zemunu, na kojem se okupio „cvijet srpskih patriota“ iz agresorskih ratova 90-ih godina predvođen blasfemičnom kreaturom Mišom Vacićem, svojevrsnim klovnom neoradikalskog režima Aleksandra Vučića. Među gostima, barem prema pisanju medija, nije bilo Dragana Filipovića-Fiće, čovjeka koji je manje-više vrbovao sve ključne kriminalce i uključio ih u paravojne jedinice koje su divljale po Hrvatskoj i BiH. Filipović, koga su nezavisni mediji u Srbiji nazivali „savetnik za ubistva“ je nakon sloma Miloševićevog režima i dolaska na vlast Zorana Đinđića pobjegao iz Srbije i obreo se u Kini gdje je, službeno, bio instruktor borilačkih vještina. Vratio se u Srbiju tek 2015. godine kada su njegovi bivši suradnici, predvođeni „pripadnikom rezervnog sastava DB-a“ Aleksandrom Vučićem, preuzeli sve poluge vlasti u zemlji.

Branislav Gavrilović Brne je prije više od deceniju dao intervju za jednu slabo poznatu lokalnu televiziju u Srbiji, u kojem je govorio o svojim ratnom putu, ali i o predratnim danima u Sarajevu, odrastanju, prijateljima, romantizirajući svoje „ispade“, nasilništvo i kriminal. Nepojavljivanje pred Sudom BiH advokati su pravdali teškom bolešću sa kojom se njihov klijent bori. Po svemu sudeći da su bili u pravu: Gavrilović je sredinom ove nedjelje, kako je službeno saopćeno, „nakon duge i teške bolesti“ umro u Beogradu. Imao je 61 godinu.