Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Jučer je ruski predsjednik Vladimir Putin u Sočiju ugostio Milorada Dodika, kojeg javni servis Republike Srpske potpisuje samo kao “predsjednik”, čime više akcentuira da nije predsjednik entiteta nego što informira da je još uvijek predsjednik vladajuće stranke.

Dodik je, u izjavi nakon sastanaka, kazao da je zatražio od Putina da “u razgovorima sa drugim snažnim partnerima u svijetu, prije svega sa Amerikancima” posveti pažnju Balkanu. Bitno je, kazao je Dodik ruskom lideru, da se Balkan ne prepusti Nijemcima, koji, kako kaže, “pokazuju svoju nenaklonjenost i loše namjere prema Srbima”.

Vučić kao Milošević, ali dokle

U isto vrijeme, kada je “predsjednik” ovo kazao na ruskom forumu u Sočiju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se sastao sa njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom na samitu Evropske političke zajednice u Kopenhagenu.

U izjavi koju je prenijela Politika, Vučić je kazao da Srbija “ostaje posvećena nastavku jačanja saradnje s Nemačkom”, te izrazio zahvalnost njemačkim kompanijama, zahvaljujući kojima 83 hiljade ljudi u Srbiji imaju radna mjesta.

Dakle, vidimo posve oprečne stavove o Njemačkoj “predsjednika” i predsjednika Srbije. To ne ukazuje da su Dodik i Vučić u sukobu mišljenja, niti da rade bez koordinacije. To lako može biti ista ona politika iz 1990-ih, u kojoj je “vođa bosanskih Srba” ekstremista, a predsjednik Srbije ga smiruje, čime demonstrira svoju ulogu “regionalnog faktora stabilnosti”.

Čak i da jesu u dogovorenom razilaženju po pitanju Njemačke, to ne znači da su Vučić i Dodik vezani pupčanom vrpcom. Možda bi htjeli da jesu, ali to nije u njihovoj moći.

Naime, i 1990-ih je Milošević od početka pa sve do kraja rata bio vezan pupčanom vrpcom sa rukovodstvom s Pala, a onda je, pod teretom zapadnih sankcija, morao potpisati Dejtonski sporazum, uključujući i odredbu o Haškom tribunalu, što je značilo da će Karadžić i Mladić završiti u zatvoru.

Tako je Mladić u svom dnevniku, u decembru 1995, zapisao da se sastao sa jednim francuskim generalom, kojem je, potpuno odsječen od stvarnosti, kazao: “Došlo je vrijeme, generale, da veliki slušaju male.” Mladić je tom generalu kazao da Milošević u Dejtonu “nije imao pravo srpska područja ili mene predati”. (Pax Americana, str. 417)

Dodik, 1995: Jedini izlaz za RS je prekid vatre

Na kraju se pokazalo da veliki neće slušati male, već obratno: Milošević se povinovao pritisku Zapada, a Karadžić i Mladić Miloševiću. U tom procesu, ključnu ulogu je imao upravo Milorad Dodik, koji je pružao podršku Miloševiću, suprostavljajući se psihotičnoj deluziji paljanskog rukovodstva. Na sjednici Narodne skupštine RS od 15. i 16. oktobra 1995, Dodik kaže da je “jedini izlaz za RS prekid vatre”. (Pax Americana, str. 391)

Tačno tri decenije poslije, Dodik je prešao put od 180 stepeni, te ovih dana, poput Ratka Mladića, tvrdi da je došlo vrijeme da veliki slušaju male, itd. To je dobar znak da je pri kraju. Taj kraj još nije došao, jer, kako je Dodik kazao Putinu, nije mu zabranjeno da bude predsjednik SNSD-a. Ali iz te izjave se iščitava Dodikova nemoć da odlučuje o tim pitanjima, što znači da mu može biti zabranjeno i to.

Kao što Milošević nije želio da Karadžić i Mladić odu, tako možda ni Vučić ne želi da Dodik ode, ali ako bude morao birati između sebe i njega, odabrat će kao i Milošević. Jer se, kao i svojedobno Milošević, istovremeno suočava sa unutrašnjim i vanjskim pritiskom, u vidu protesta i američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije.

I Vučić i Dodik znaju u kojem dijelu svijeta se nalaze

Suočen sa teškim izazovima, Vučić ni ne pomišlja o ulasku u sukob sa Zapadom. Zapravo mu je jedina nada da može politički preživjeti unutrašnja kretanja vezana za činjenicu da Zapad, još uvijek, nije stao uz proteste. Što se tiče sankcija NIS-u, Vučić je, u izjavi iz Kopenhagena, pojasnio da to “nije pitanje samo uvoza nafte, već i finansijskih sankcija”, jer banke u Srbiji neće da nastave poslovati sa NIS-om.

Svjestan u kojem dijelu svijeta živi, Vučić nastoji sačuvati dobre odnose sa američkom i njemačkom vladom. Zanimljivo je da i Dodik razumije u kojem dijelu svijeta se nalazi. On je to priznao, nigdje drugo do na pres-konferenciji sa ruskim ministrom vanjskih poslova, kazavši: “Bivši američki ambasador hodao je po bankama i govorio: ‘Ako budete radili sa Vladom RS, ukinut ćemo vam SWIFT’. To za naš dio svijeta znači da propada banka.”

Američke vlasti, najprije Bidenova a sada i Trumpova administracija, imale su ključnu ulogu u procesu uklanjanja Dodika sa pozicije predsjednika RS-a. Ostrašćenim napadom na Njemačku, nakon sastanka s Putinom, Dodik je otkrio da kao drugog glavnog krivca, uz Amerikance, smatra Njemačku.

”Bez obzira na našu želju da sa Njemačkom popravimo odnose, oni se ponašaju poput stare američke administracije”, poručio je Dodik iz Sočija.

I zaista, odluka Scholzove, a zatim i Merzove vlade da podrže inicijativu Bidenove administracije da se, kroz OHR-ovu intervenciju u Krivični zakon, Dodik ukloni sa pozicije predsjednika RS-a, imala je ključni značaj. Uz to, Njemačka je prva od članica EU uvela sankcije Dodiku, čime je ohrabrila i druge članice, poput Austrije, Poljske, itd. Njemačka je izvršila i pritisak na birokrate unutar Evropske komisije da prestanu s politikom beskrajnog popuštanja Dodiku, pod krinkom “dijaloga”.

Merkel, Putin i OHR

Dugo sam bio među kritičarima njemačke politike u BiH, ali odlukama Berlina u pogledu BiH u protekle dvije-tri godine mora se odati priznanje.

Da bismo razumjeli značaj promjene, treba se sjetiti perioda vladavine Angele Merkel, kada je njena vlada zaustavila korištenje bonskih ovlasti, te ključnu ulogu dala Delegaciji EU u Sarajevu, odnosno Specijalnom predstavniku EU, i politici mrkve bez štapa, što je bio idealan okvir za Dodika.

Tada je Njemačka težila da gradi sigurnosnu arhitekturu zajedno sa Rusijom. Kako je sadašnji predsjednik, a tadašnji ministar vanjskih poslova kazao 2008: “Rusija ostaje nezamjenjiv strateški partner kako bi sveevropski mirovni poredak postao realnost. (…) Potrebna nam je Rusija ako želimo da stvorimo dugoročnu stabilnost na Bliskom Istoku ili Zapadnom Balkanu“.

To je vrijeme kada je, pod pritiskom iz Berlina, OHR uspavan i tek se probudio, po izbijanju rata s Ukrajinom, kada je njemačka vlast shvatila da sigurnost kontinenta, pa i Zapadnog Balkana, mora graditi zajedno s Amerikancima, a ne s Rusima. Kada Dodik u Sočiju kaže Putinu da zamoli Amerikance da ne prepuste Balkan Njemačkoj, on zaboravlja da Trumpova administracija upravo želi veću ulogu Njemačke u evropskoj sigurnosti.

Dodik nije samo žrtva promjena na velikom planu, već i vlastitih loših procjena. Ne treba zaboraviti da mu je Bidenova administracija na početku ovog mandata dala posljednju šansu, dopustivši njegovo sudjelovanje u vlasti. Ali on je svejedno krenuo u totalni udar na OHR i Ustavni sud, tj. na temelje dejtonskog mira, uvjeren da je “došlo vrijeme da veliki slušaju male”. Sada prolazi kroz neprijatan susret sa realnošću.

Važno je da realnost odnese potpunu pobjedu, odnosno da Dodik ne pomisli da će, kao predsjednik SNSD-a, moći nastaviti potkopavati Dejton. Najbolji garant toga i najbolja gesta, na tridesetu godišnjicu Dejtona, koja se približava, jeste da ga se ukloni i sa stranačke funkcije.