Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Jesam li se poznavao sa Halidom Bešlićem? Jesmo li ikada sjedili za istim stolom? Jesam li išta pisao o njemu i je li on ikada o meni nešto javno rekao? - o tome u ovoj kolumni neće biti ni riječi. Toliko je ljudi bilo oko Halida, prijatelja s kojima se godinama i decenijama družio da ih vjerovatno ni sam nije mogao pobrojati. O dobrim poznanicima da se i ne govori. Bilo bi više nego neukusno da se sada i ja utrpavam u tu priču.

“Sve nas je činio boljim”, rekao je jedan od Halidovih prijatelja na velikom skupu građana Sarajeva koji su prošle srijede odali počast Halidu Bešliću. Ne znam, možda su ljudi zaista postajali bolji družeći se sa Halidom, ali ne vjerujem mnogo u to. Ko je dobar čovjek, bio je to i bez Halida, a lošeg ni Halid nije mogao spasiti. Isusa i Muhameda slijedili su kroz povijest milioni ljudi, pa ni oni nisu imali naročitog uspjeha u misiji njihovog “popravljanja”. Ljudi su ljudi, uvijek je onih loših bilo mnogo više nego dobrih, a danas je ta razlika, izgleda, veća nego ikada. Da budem iskren, volim svaku dobru muziku i svaku dobru pjesmu, ali osim malog broja izuzetaka, svijet estrade nikada nije bio predmet nekog mog posebnog interesovanja. Kad danas razmišljam o Halidu Bešliću, o tome kako bih ga u najkraćem opisao, vidim ga kao siromašnog mladića sa Romanije, selo Knežina, koji se sam penjao uz strmu planinu života, stigao na vrh i tu ostao do kraja.

U čemu je bio veći, u svojoj pjesmi ili u svojoj ljudskosti - o tome ne mogu da se odluče ni oni koji su ga najbolje poznavali. On bi uvijek dao prednost ovom drugom. Kako sarajevski imam Muhamed ef. Velić reče na dženazi na Barama: “Odakle ti tako veliko srce, Halide?” Ali u spoju pjesme i urođene dobrote, on je u svom fahu bio najveći. Većeg nije bilo. Živio je za pjesmu, pjevao narodu i živio s njim. Nakon smrti su ga, kao što to obično biva, svojatali mnogi, ali jedino je narod, to raznoliko mnoštvo, imao pravo na njegovu ostavštinu, pravo da ga isprati na posljednje putovanje. I narod ga je ispratio, dostojanstveno i ne štedeći emocije. Država nema s tim nikakve veze, bez obzira na to što je Željko Komšić izjavio da odlazak Halida Bešlića predstavlja ogroman gubitak za državu.

A to nije tačno, pošto država u kakvoj živimo niti mari, niti zaslužuje ljude kakav je bio Halid - sto puta uspješniji i bolji od nje. Halid je volio kafane, ali se nije bavio kafanskom politikom. Nije mu bila bliska ni ona forumska, iako je jedno vrijeme bio naklonjen SDP-u. Jedinu politiku koju je on do kraja razumijevao i bio joj fanatično odan činili su njegova pjesma i njegova ljudskost, antipod svakoj nacionalističkoj uskosti i isključivosti. Međutim, pripisati Halidu Bešliću nekakvu političku misiju na Balkanu s ciljem obnove porušenih mostova koji su spajali ljude i narode, čista je besmislica. To što su ga javno ožalili Milorad Dodik i Dragan Čović i što je Aleksandar Vučić čak poslao vijenac, nema nikakve veze s politikom, ali ima veze sa neznanjem onih koji je traže tamo gdje je nema.

Nije je bilo ni u “zajedništvu kakvo nije viđeno”, okupljanju čiji je inicijator bio glumac Enis Bešlagić. Fokusirani na nekadašnji jugoslavenski prostor, ujedinjeni u tuzi za odlaskom Halida Bešlića, neki su u toj neočekivanoj pojavi otišli tako daleko da u njoj vide podsvjesnu želju za nekom novom Jugoslavijom?! Zaboravljaju pritom da gotovo sav taj prostor politički kontroliše desnica, nerijetko ona najradikalnija. Nacionalističke vlasti će u začetku spriječiti svako okupljanje koje bi značilo podršku zajedničkom interesu naroda u regionu. Jednostavno, riječ je o tome da Halidove pjesme izazivaju nagli porast adrenalina i kod desničara i kod ljevičara, i kod nekih trećih ili petih.

Omiljena pjesma poluamaterskog pjevača Milorada Dodika nije više “Ne može nam niko ništa...”, jer je njena poruka potpuno obezvrijeđena, već je to “Romanija”, dok šef Vučićeve batinaške policije Ivica Dačić, tvrde očevici, izuzetno dobro interpretira “Miljacku”. Ni zloglasni Marko Perković Thompson nije ostao srca kamenoga kad je čuo da je Halid Bešlić umro - oprostio se od njega na društvenim mrežama. I hoće li to promijeniti Thompsonovo političko opredjeljenje? Naravno da neće. Halid se nekom prilikom slikao sa Thompsonom. Je li ta fotografija učinila Halida Bešlića ljubiteljem ustaških pjesama? Naravno da nije. Jesu li svi oni mladi desničari sa nekadašnjeg jugoslovenskog prostora, koji su zajedno plakali za Halidom, preko noći postali ljevičari? Naravno da nisu. I naravno da će na prvim narednim izborima opet glasati za svoje stranačke ljubavi. To važi i za desetine hiljada Sarajlija koji su se proteklih dana opraštali od popularnog pjevača. Ko ne shvata da u “zajedništvu kakvo nije viđeno”, tom veličanstvenom, potresnom oproštaju od Halida Bešlića, nije bilo nikakve politike, živjeće u iluziji da su otvorena vrata nečem novom i prevratničkom.

Gore od toga je jedino licemjerje političara koji su iznad svega isticali Halidovu ljudskost, a sami su, što se toga tiče, njegova sušta suprotnost. Da nije tako, naša stvarnost bi bila posve drugačija. Pa ko Vučiću, Dodiku, Čoviću i čitavoj toj političkoj bulumenti brani da i oni budu kao Halid? Da budu ljudi, a ne kliconoše mržnje. Makar jedan od njih i makar na jedan dan.