Uvođenje američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije (NIS) ponovo je u srbijanskoj javnosti probudilo sjećanja na teške godine devedesetih. Tada je Savezna Republika Jugoslavija bila godinama pod međunarodnom blokadom, a mnogi se danas pitaju: vraćaju li se ta vremena?

Na meti Washingtona ovaj put nije država, već kompanija s većinskim ruskim vlasništvom. No i sama činjenica da su se sankcije ponovo pojavile u srbijanskom političkom prostoru izazvala je nelagodu i zabrinutost među građanima. Jedan od najupečatljivijih simbola sankcija iz 90-ih bila je prodaja benzina u plastičnim bocama na ulici. Taj prizor, duboko utisnut u kolektivno pamćenje, sada ponovo oživljava kroz vijest o kaznenim mjerama protiv NIS-a, piše Dnevno.hr.

Dok su sankcije devedesetih bile uvedene zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji, današnje su rezultat sukoba između Rusije i Ukrajine. Ipak, paralela između tih razdoblja teško se može izbjeći, obje situacije povezuje ratna pozadina i politička izolacija.

Kako je to izgledalo u 90-ima

Godine 1992. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda gotovo je potpuno zatvorilo tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Sankcije su poduprle 13 članica, uključujući i Rusiju, dok su Kina i Zimbabve ostali suzdržani.

Direktan povod bio je masakr civila u Sarajevu u ulici Vase Miskina. Taj tragični događaj postao je simbol početka najtežeg razdoblja za stanovnike Srbije i Crne Gore, koje je svijet gotovo hermetički zatvorio.

Zabranjen je bio svaki uvoz i izvoz, osim hrane i lijekova. Financijski sistem bio je blokiran, imovina zamrznuta, a međunarodna putovanja gotovo nemoguća. Država je upala u duboku ekonomsku krizu i hiperinflaciju, kakva se u historiji bilježi tek nekoliko puta.

Novčanice su dosezale apsurdne apoene, a cijene su se udvostručavale svakih nekoliko dana. Ljudi su trošili novac čim bi ga primili, svjesni da će sutra vrijediti manje. Standard je drastično pao, a kriminal i crno tržište postali su svakodnevica.

Na ulicama su se prodavali benzin, cigarete, pa čak i osnovne namirnice. Šverc je bio unosniji od svake legalne djelatnosti, a mnogi su preživljavali zahvaljujući humanitarnoj pomoći i porodicama iz inozemstva.

Gdje je bio Vučić?

Državni dužnosnici tog vremena, poput današnjeg predsjednika Aleksandra Vučića, tadašnjeg ministra informiranja, te Tomislava Nikolića i Ivice Dačića, također su obilježili političku scenu sankcija. Vučić je, između ostalog, bio poznat po restriktivnom Zakonu o informiranju, kojim su mediji kažnjavani i zatvarani.

Gradovi su se suočavali s paraliziranim javnim prijevozom, čestim restrikcijama struje i nestašicom goriva. Beograd je, naprimjer, imao tek petinu potrebnih autobusa, a vožnja s jednog kraja grada na drugi trajala je satima.

Protesti su bili česta pojava. Od studentskih demonstracija početkom decenije, preko višemjesečnih protesta 1996./97., sve do Petog oktobra 2000., građani su neprestano izražavali nezadovoljstvo ekonomskim i političkim stanjem.

Sankcije su se mijenjale, pooštravale i ublažavale kroz više rezolucija UN-a, no pravo olakšanje stiglo je tek nakon Daytonskog sporazuma 1995. godine. Ipak, SAD je zadržao tzv. "vanjski zid sankcija" prema Jugoslaviji.

Nove sankcije stigle su krajem decenije, ovoga puta zbog sukoba na Kosovu. Ukidanje svih ograničenja uslijedilo je tek nakon pada režima Slobodana Miloševića 2000. godine, čime je završeno jedno od najtežih razdoblja novije srbijanske historije.