Bio je osebujna i, osobito po britkom spisateljskom izrazu, autentična književna pojava i ličnost koja je u bosanskohercegovačkoj i, svakako, jugoslavenskoj književnosti i kulturi, svojim djelima ostavila dubok i neizbrisiv trag. U savremenoj bošnjačkoj i književnom, uopće kulturnom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, odista je teško pronaći tako markantnog i talentiranog, po svome impozantnom opusu na polju pisane riječi i drugim umjetničkim pravcima svestranog stvaraoca kakav je, uprkos svemu što je postigao, bio veliki i po svojoj pitomoj bosanskoj ćudi skromni Nedžad Ibrišimović.

Rođen je na današnji dan, 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu, ali je značajan dio najranijeg perioda svog života proveo u Žepču, gdje je završio osnovnu školu, i Željeznom Polju. Ova mjesta, u kojima je kroz svoja kasnija djela pamtio i reinkarnirao svoje najsretnije dane, nesumnjivo su imala važnu ulogu u oblikovanju njegove ličnosti i stvaralačkog duha. Ono što mnogi možda ne znaju, a što Ibrišimovića čini tako posebnom ličnošću, jeste da je po povratku u Sarajevo 1961. godine na odsjeku kiparstvo završio vrlo cijenjenu Srednju umjetničku školu primijenjenih umjetnosti. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine završio je 1974. godine Filozofski fakultet, na odjeku za filozofiju, nakon čega postaje sveprisutan u kulturnom životu ne samo Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nego i tadašnje Jugoslavije.

Da se radi o izuzetnom i plodnosnom piscu o kojem je tadašnja književna kritika, kontekstualno vrlo rigidna i netrpeljiva prema svemu što je u sferi književnosti i umjetnosti uopće imalo bosansku ili bošnjačku nominaciju, ipak govorila sa poštovanjem. Pojava njegovih prvih radova koincidirala je sa pojavom šireg kulturnog pokreta bosanskohercegovačkih muslimana, tada još uvijek nepriznatih kao Bošnjaci, koji se u povijesti kasnog jugoslovenskog razdoblja sedamdesetih godina 20. stoljeća naziva Drugim bošnjačko – muslimanskim nacionalno-kulturnim preporodom.

Taj pokret su predstavljali najugledniji bošnjački intelektualci i kulturni radnici kakvi su bili Alija Isaković, Mehmedalija Mak Dizdar, Midhat Begić, Mustafa Imamović, Avdo Sućeska, Muhamed Filipović, Rusmir Mahmutćehajić, Ahmed Smajllović, Muhsin Rizvić i mnogi drugi. 

Pripadajući krugu te inteligencije, čiji je rad bio usmjeren na aktualiziranje nacionalnog pitanja i kulturnog identiteta Bošnjaka muslimana u okviru jugoslavenskog društva, Nedžad Ibrišimović se u kulturnom životu javio sa izvanrednim i zrelim književnim djelima kakva su:

”Kuća zatvorenih vrata” (Sarajevo 1964),

”Ugursuz” (Sarajevo 1968)

”Karabeg” (Sarajevo 1971)

”Zla krev” (Prag 1976)

”Živo i mrtvo” (Sarajevo 1978)

”Bog si ove hefte” autobiografska proza (Sarajevo 1980)

”Zmaj od Bosne” (Sarajevo 1980)

”Samili i Tubakovi” priče (Sarajevo 1984)

”Nakaza i vila” (Sarajevo 1986)

”Car si ove hefte” (Sarajevo 1991)

”Knjiga Adema Kahrimana” (Sarajevo 1992)

”Zambaci moje duše” pjesme (Sarajevo 1994)

”Ruhani i šejtani” (Sarajevo 1996)

”Vječnik” (Sarajevo 2005) i druga djela.

Bio je istinski patriota, perom i djelom, što govore i njegova izvanredna književna i publicistička djela, a kao svestran umjetnik ostvario se na polju kiparstva i likovne umjernosti sa velikim uspjehom. Svojim prisustvom u jeku rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu jačao je duh branilaca svoje domovine. Njegova djela prevedena su na engleski, njemački, španjolski, turski, arapski, albanski i češki jezik, piše Biserje.net.

Koliko je zapravo volio Bosnu i Hercegovinu i osjećao njeno biće svjedoči njegova misao sa kojom se može identificirati svaki čovjek koji voli ovu zemlju: ”Granice Bosne osjećam kao granice vlastite kože”.

Preminuo je 15. septembra 2011. godine, u 71 godini života, u Sarajevu.