Vrhbosanski nadbiskup u miru kardinal Vinko Puljić uputio je priopćenje u kojemu je žestoko napao lokalne vlasti Grada Zagreba zbog odluke da se promjene nazivi ulica imenovanih po simpatizerima i zvaničnicima zločinačke Nezavisne Države Hrvatske, a naročito zbog ukidana ulice sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića.

"Uvijek vjerujem da će dobro i istina pobijediti. Nadao sam se, istina ne previše, da će se to zbiti i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i da će tamošnja većina odustati od zatiranja dijela hrvatske povijesti na potpuno totalitarnim i ideološki obojenim osnovama.

Oduzeti imena ulica nekolicini osoba koje su bez ikakvih valjanih razloga tamošnji vladajući, moram to reći – iz rigidno lijeve i projugoslavenske stranke, svrstali među nepoćudne i 'ustaše', nečasno je djelo onih koji povijest ne poznaju, ali presuđivati na ideološkim osnovama itekako znaju. Govorili su da su se posavjetovali s povjesničarima, ali lako je uočiti – samo s onima iz njihova 'ideološkog kluba'.

Među onima koji su izgubili ulicu nazvanu po svom imenu je i moj predčasnik, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Reagiram kao njegov nasljednik na stolici vrhbosanskog nadbiskupa, danas u miru.

Upravo svoje umirovljeničke dana provodim u staračkom domu nazvanom po njemu u Lugu pokraj Kiseljaka. Nadbiskup Šarić će zauvijek ostati upamćen kao prevoditelj Biblije na hrvatski jezik u periodu od 1940. do 1943., graditelj prelijepe sarajevske crkve Sv. Josipa na Marindvoru (gdje danas počivaju njegovi zemni ostaci u zemlji koju je toliko ljubio) i književnik čija su djela i danas nepoznata, nažalost, široj hrvatskoj javnosti.

Zašto oduzimati taj 'trag sjećanja' na njega, ulicu s njegovim imenom, makar i na rubu glavnog grada Hrvata? Samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu? Zar kontekst vremena ne objašnjava njegove pjesme o vođama država u kojima je živio? Zar je ikada bio suđen i osuđen pred neovisnim sudom? Nije! Zar mu je dokazano neko zlodjelo? Nije!

No krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi presuditi ponovno. Drugi su ruke okrvavili krvlju svoga hrvatskog naroda i još ulice nazvane po njima postoje u glavnom gradu Hrvatske…

Uvijek sam na strani istine. Neka ozbiljni povjesničari kažu svoj sud o nadbiskupu Šariću. Ali da se lažima, zasnovanim na komunističkoj „istoriji“ i njihovoj „istini“, i danas kleveta – nedopustivo je.

Zli je Otac laži. Ali svaka laž umire. Danas ili sutra. Istina pobjeđuje i oslobađa“, poručio je kardinal Puljić u saopćenju.

KO JE BIO NADBISKUP IVAN ŠARIĆ?

Rođen 1871. u Travniku, Ivan Šarić poticao je iz trgovačke porodice. Rano ostaje bez oca, školuje se kod Sestara milosrdnica i zatim u nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku. Za svećenika je zaređen 1894. godine, a doktorirao je u Zagrebu četiri godine kasnije.

Ubrzo ga je pod svoje okrilje uzeo vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, pod čijim je utjecajem Šarić oblikovao svoje klerikalne i nacionalističke stavove. Od 1908. bio je pomoćni biskup, a 1922. papa Pio XI. ga imenuje nadbiskupom vrhbosanskim. Na toj poziciji ostaje više od dvije decenije, sve do 1945.

Osim crkvene karijere, Šarić je bio i književnik, pisao je poeziju, prevodio, najpoznatiji po cjelovitom prevodu Biblije na hrvatski jezik. Do Drugog svjetskog rata slovio je za istaknutu crkvenu figuru, angažovanu u osnivanju župa, sirotišta i škola. Međutim, upravo će njegovo djelovanje u ratnim godinama zasjeniti sve drugo.

Od panegirika Paveliću do prijetnji žrtvama

U trenutku stvaranja NDH, Šarić ne skriva svoje oduševljenje tim činom. Telegramom pozdravlja Antu Pavelića 'u ime mukotrpnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne', hvaleći ga kao oslobodioca. Njegov Katolički tjednik postaje jedno od glasila koje objavljuje antisemitske tekstove i otvorene panegirike ustaškom režimu.

Najpoznatiji primjer ostala je pjesma posvećena Poglavniku, u kojoj ga Šarić opisuje kao 'ustašu divnog', 'dobrog genija' i 'našeg Leonida'. Pavelić je, kako svjedoče izvori, smatrao Šarićevu pjesmu najljepšom od svih napisanih o njemu. Šarić ga je u pjesmama i javnim nastupima prikazivao kao proroka i zaštitnika hrvatskog naroda, dok se istovremeno u Sarajevu, doslovno preko puta crkve na Marindvoru čiji je kamen temeljac on blagoslovio, vješaju i ubijaju protivnici režima.

Šarićeve simpatije prema ustaškom pokretu nisu nastale preko noći s aprilom 1941., nego se mogu pratiti još od međuratnog razdoblja, u okviru pravaške političke tradicije i tvrde, antijugoslavenske orijentacije koja je prožimala dio katoličkog klera.

Već prije Drugog svjetskog rata javno afirmira ideju 'nacionalnog oslobođenja' u ključu radikalnog hrvatskog ekskluzivizma, održava kontakte s emigrantskim krugovima i sudjeluje u medijskom diskursu koji relativizira nasilje kao legitimni instrument povijesne pravde. Nakon atentata u Marselju 1934. i jačanja ustaške dijaspore, takve se sklonosti učvršćuju: u njegovim istupima i tekstovima postaju vidljivi antiserbizam i antijudaizam, te oštra antikomunistička matrica koja će kasnije, u okviru NDH, prerasti u otvorenu apologiju režima.

Telegramske čestitke Paveliću, 'psalmi' posvećeni Poglavniku, kao i uređivačka tolerancija prema antisemitskim sadržajima u crkvenom tisku, ne predstavljaju eksces jednog ratnog trenutka nego kontinuitet ideološkog izbora, Šarić spaja oltar, naciju i državu u jedinstveni moralno-politički narativ što ostaje trajna mrlja na njegovoj biografiji.

Njegova pasivnost pred progonima i masovnim ubistvima bila je očigledna. Fra Petar Jeleč, koji je analizirao njegov odnos prema NDH, u svom tekstu naglašava da je Šarićeva najveća krivica upravo šutnja pred sudbinom hiljada njegovih sugrađana, Jevreja, Srba, Roma, koji su nestajali u logorima i stratištima.

Šarić nije bio sam. Njegovi najbliži saradnici, poput Božidara Brale, bili su direktno uključeni u ubistva i progone. Bralo je u narodu ostao upamćen kao krvnik koji je nakon ubistava izvodio groteskne plesove. Krunoslav Draganović, kojeg je Šarić zaredio, bio je ključna figura „pacovskih kanala“ kojima su ustaše nakon 1945. bježale u Latinsku Ameriku.

Crkva u cjelini, premda je imala i pojedince koji su pokušali distancirati se od režima, nikada nije zauzela jedinstven stav osude. Naprotiv, Biskupska konferencija u Zagrebu 1941. godine jasno je obećala lojalnost Paveliću. Šarić se među biskupima isticao kao najgorljiviji apologet.

Šarićev egzistencijalni dug Poglavniku

U maju 1945. Šarić napušta Sarajevo, preko Klagenfurta i Salzburga odlazi u Švicarsku, a krajem 1948. smješta se u Madrid.

Tamo nastavlja živjeti u krugu hrvatske ustaške emigracije i ostaje u stalnom kontaktu s Antom Pavelićem. Nakon što je 1948. prešao u Španiju, smješten je u svećenički dom u kojem je proveo ostatak života, ali nije bio izoliran. Poznato je da je Šarić pomagao Pavelićevoj porodici i samom Poglavniku, sakupljao je novac među iseljenicima i u emigrantskim krugovima Njemačke, Španije i Argentine, kako bi osigurao ugodan život Paveliću u egzilu.

Nakon što je pobjegao iz Argentine poslije pokušaja atentata 1957. godine, Pavelić dolazi u Madrid teško ranjen i pod lažnim identitetom. Ključnu ulogu u njegovom smještaju imao je upravo Ivan Šarić. Prema svjedočenjima emigranata, Šarić je bio jedan od rijetkih ljudi u Evropi koji je unaprijed znao da Pavelić stiže u Madrid a Šarić mu je osiguravao kontakte i diskretnu pomoć.

U Madridu su se Pavelić i Šarić često viđali. Pavelić je volio isticati kako mu je nadbiskup Šarić 'najdraži među svećenstvom', a u jednom govoru u Buenos Airesu još ranije ga je nazvao 'uzorom rodoljuba'. Njihova bliskost bila je toliko poznata da su i drugi emigranti znali da se do Poglavnika može doći upravo preko Šarića.

Kada je Pavelić umro krajem 1959. u Madridu, Šarić je bio prisutan na sahrani. Emigrantski listovi bilježe da je održao govor i predvodio molitvu, potvrđujući još jednom svoju doživotnu lojalnost Poglavniku.

Do svoje smrti 1960. godine Šarić živi povučeno, ali nikada ne odustaje od svojih političkih uvjerenja. Sahranjen je u Madridu, a 1997. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo. Prenošenje Šarićevih posmrtnih ostataka u Sarajevo bio je događaj koji je izazvao pažnju i polemike. Nakon što je gotovo četiri decenije počivao u Španiji, vrhbosanski nadbiskup vraćen je u domovinu po vlastitoj želji da bude sahranjen u crkvi sv. Josipa na Marindvoru, hramu koji je sam dao podići i gdje je još za života predvidio grobnice za sebe i svoje nasljednike. Tadašnji kardinal Vinko Puljić predvodio je misu zadušnicu, uz prisustvo biskupa Franje Komarice, Ratka Perića, Pere Sudara i provincijala Bosne Srebrene. Crkveni vrh čin je predstavio kao dug Crkve svome nekadašnjem pastiru i priznanje njegovoj ulozi u katoličkom životu Sarajeva.

Za crkvene krugove on je i dalje pjesnik, prevodilac i graditelj crkava, čovjek koji je ostavio snažan trag u katoličkom životu Sarajeva. Postoje domovi i ustanove koje nose njegovo ime, održavaju se mise zadušnice, a njegove pjesme i prevodi se i danas citiraju. S druge strane, za povjesničare i preživjele potomke žrtava NDH, Šarić ostaje sinonim za kompromitaciju vjere politikom i za moralni pad crkvenog vođstva u vremenu ratnih zločina. Njegova šutnja i aktivna podrška ustaškom režimu ne mogu se izbrisati.