Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) predstavila je danas bazu podataka djece nestale u ratu i dokumentarni film "Rođeni, a ne postoje" autora i novinara Jasmina Begića. 

Događaj "Djeca nestala u ratu - 30 godina kasnije, kako dalje?" okupio je roditelje nestale djece, istraživače, predstavnike institucija i međunarodne organizacije, s ciljem da se tema nestale djece, tri decenije nakon rata, ponovo vrati u fokus javnosti i državnih institucija.

Film "Rođeni, a ne postoje” donosi potresna svjedočanstva roditelja iz različitih dijelova zemlje koji su prije više od 30 godina izgubili tek rođene bebe, a do danas nisu saznali istinu o njihovoj sudbini. Oni i dalje tragaju za svojom djecom, za grobnim mjestom, ili barem za potvrdom o onome što se dogodilo.

Hakija Hodžić dijeli sudbinu s ostalim roditeljima nestale djece. Rođen u Bratuncu, ispričao je na promociji svoju ličnu priču. Njegova kćerka Melita rođena je 2. maja 1992. godine u Trebinju, a zbog nedovoljne kilaže morala je biti u inkubatoru. Kada su zbog borbenih dejstava morali napustiti grad, beba je prebačena u Klinički centar u Podgorici.

- Rođena je s nedovoljnom kilažom, morala je biti u inkubatoru i tu se zadržala do kraja maja. Zbog ratnih dešavanja morali smo je evakuirati. Nije mogla bez inkubatora i prebačena je u Podgoricu. Tamo je ostala i navodno, 28. ili 29. novembra je umrla. U svim kontaktima koje smo imali s bolnicom govorili su nam da je dijete u redu, da ima osnovne životne funkcije. Jednog dana su rekli - nemojte više zvati, ovo dijete će umrijeti. I tu je prekinut kontakt s bolnicom - ispričao je Hodžić.

Dodao je da su dokumenti o prijemu i liječenju bili "uredni na papiru", ali da ni nakon svih ovih godina nije poznato ko je preuzeo tijelo njegove kćerke.

- Postoji samo jedna nepotpuna potvrda na kojoj ne piše ko je predao dijete, ko je primio, niti bilo kakvi potpisi. Groblje Čepurci u Podgorici, koje bolnica navodi kao mjesto sahrane, tvrdi da to tijelo nikada nije preuzeto. To mi stvara ogromnu sumnju. Postoji mogućnost da se desilo nešto sasvim drugo – rekao je Hodžić, prisjećajući se da je 1994. godine u jednom slovenskom listu objavljen oglas u kojem je pisalo da je njegova kćerka živa.

Hodžić je dodao da institucije Bosne i Hercegovine do sada nisu pružile nikakvu konkretnu pomoć u njegovom slučaju, iako je sve prijavio Institutu za nestale osobe BiH.

- Oni su slali zahtjeve prema Crnoj Gori, ali nikada nisu dobili povratni odgovor, pa moje dijete nije bilo ni predmet zvanične istrage. Tek sada, kada je u Crnoj Gori formirana Komisija za nestale, postoji nada da će se slučaj ponovo otvoriti - rekao je Hodžić.

Autor dokumentarnog filma, novinar BIRN-a BiH Jasmin Begić, kazao je da je ideja projekta nastala iz potrebe da se javnost podsjeti na ovu temu, koja je tokom godina potpuno izmakla iz fokusa društva.

- Prošlo je 30 godina od rata i jasno je da priče o nestaloj djeci nisu u fokusu koliko bi trebale biti. Ovi ljudi još nisu pronašli svoju djecu, još nisu pronašli smiraj. Nama je bilo najvažnije da te priče ostanu ispričane i zabilježene u digitalnom formatu. Svi mogu pomoći - mediji, građani, institucije, dijeljenjem informacija, pričom o ovim porodicama, kako bi se možda negdje pojavila nova informacija - rekao je Begić.

Istaknuo je da je rad na filmu bio izuzetno osjetljiv i emotivan proces.

- Roditelji koji su pristali govoriti o ovim temama su najveći heroji. Svaki razgovor je za njih retraumatizacija. Oni nemaju psihološku podršku države, nemaju podršku institucija, osim možda Instituta za nestale osobe BiH. Ovim filmom i bazom želimo apelirati da se tim ljudima pruži podrška i da država aktivno učestvuje u pronalasku njihove djece - poručio je Begić.

Govoreći o procesu dokumentiranja, dodao je da je BIRN BiH uspio prikupiti profile za oko 35 nestale djece.

- Naš cilj je bio prikupiti mnogo više, ali 30 godina nakon rata veliki broj roditelja je preminuo, neki više ne žive u BiH, a mnogi ne žele govoriti o temi koja im je nanijela najveću bol. Mnogi smatraju da nisu dobili pravdu i da institucije nisu učinile dovoljno. Naš zadatak je da razbijemo hladnu statistiku i pokažemo da iza svakog broja stoji lična priča, lice i ime - rekao je Begić.

Direktor BIRN-a BiH Denis Džidić naglasio je da objavljivanje baze podataka dolazi u simboličnom trenutku, uoči obilježavanja 30 godina mira u Bosni i Hercegovini i godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

- Pitanje nestalih osoba gotovo da i ne postoji u javnom diskursu. Kada o tome govorimo, stiče se dojam da BiH sistemski traga za nestalima, ali stvarnost pokazuje da to nije prioritet. Institucije kao što su Institut za nestale osobe BiH ili Tužilaštvo BiH imaju ograničene kapacitete, a to se vidi i u budžetskim izdvajanjima. Željeli smo ovim projektom podsjetiti da je pitanje nestalih osoba jedna od najvećih trauma našeg društva - rekao je Džidić.

Predstavnica UNDP-a u BiH Aida Laković-Hošo, voditeljica sektora za učinkovitu upravu, istaknula je da ova baza daje ljudsko lice brojevima i vraća fokus na pojedinca.

- U BiH se još uvijek traga za blizu 400 djece nestale u ratu. Ova baza podsjeća da svaka nestala osoba ima ime, lice, porodicu i sjećanja, život koji je naglo prekinut. Poziva nas sve - institucije, medije i građane da ne zaboravimo i da pomognemo u pronalaženju istine. Jer svaka priča o nestalom djetetu podsjetnik je da pravda ne smije biti zaboravljena, a mir počiva na istini i na pravdi - kazala je Laković-Hošo.

Predstavljanjem baze i filma, BIRN BiH želi da glas roditelja koji još uvijek tragaju za svojom djecom ne utihne, te da javnost prepozna značaj kolektivnog pamćenja i empatije. Projekat je ujedno apel institucijama BiH i zemalja u regiji da se aktivnije uključe u razmjenu informacija i saradnju u procesima traganja za nestalima, posebno u slučajevima djece čije sudbine ni nakon tri decenije nisu razjašnjene.

Film "Rođeni, a ne postoje" i baza podataka BIRN-a BiH ostaju trajni podsjetnik da, kako je poručeno na događaju, "svako nestalo dijete nije broj, nego priča koja mora biti ispričana i pronađena do kraja". BIRN BiH ovom bazom želi skrenuti pažnju na posebno ranjivu skupinu čija je sudbina često nevidljiva u ukupnom broju od više od 7.500 nestalih osoba.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, tokom rata je nestalo 1.297 maloljetnika, a za njih 372 se još uvijek traga.