Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Govoreći neku večer u programu FTV o Bosni i Hercegovini, historičar Hrvoje Klasić kaže da “društvo u kojem se i dalje gleda po nacionalnom ključu, a ne po ključu izvrsnosti, ne može ići naprijed”. Zatim dodaje: ”Ni BiH ni Hrvatska niti ijedno društvo nema viška stručnjaka, a kad to još suzite na Hrvate, Srbe ili Bošnjake, i kad gledate da li će vam direktor, gradonačelnik ili ministar se zvati Ante, Juso ili Jovo, onda je to za mene katastrofa.”

Teško se ne složiti s navedenom frazom. Još teže se složiti. To je pokazao i sam Klasić u nastavku emisije. Naime, on je nešto kasnije kazao da je Željko Komšić “bolji predstavnik i bolji kandidat za člana Predsjedništva od bilo koga iz HDZ-a”. Dakle, Klasić je ovdje najprije primjenio ono što je ranije nazvao ključ izvrsnosti. Ali, kako dalje veli, “radi se o sistemu koji se pokazao u najmanju ruku kontroverzan, a to je da ipak birači iz hrvatske kvote nisu izabrali gospodina Komšića”. Zatim kaže da se mora uvažiti nezadovoljstvo hrvatskog naroda.

Dakle, iako je Komšić, po ključu izvrsnosti, iznad kandidata HDZ-a, Klasić primjećuje da to nije dovoljno, te da ipak treba uobziriti i nacionalni ključ. I to ne samo kada je u pitanju izabrani, već i kada su u pitanju birači. Dakle, nije bitno samo da li je izabran “Ante, Juso ili Jovo”, već i da li su ga izabrali “Ante, Juso ili Jovo”. Tako, Klasić, koji je pošao od totalne negacije nacionalnog ključa, završava u njegovoj potpunoj afirmaciji. 

Izvor nacionalnog ključa u BiH

Prije nego što ga izloži preziru, Klasić bi morao znati da je nacionalni ključ uveden kao mehanizam za suzbijanje diskriminacije po nacionalnom osnovu u komunističkoj BiH. Konkretno, to je bilo sredstvo inkluzije hrvatskog (i muslimanskog) stanovništva.

Razmatrajući politiku SK BiH tokom 1960-ih, Iva Lučić, u knjizi U ime nacije, veli da je “činjenica da je hrvatsko stanovništvo u zapadnoj Hercegovini personalno samo vrlo malo participiralo u političkom vodstvu SR BiH”. (str. 165)

Ona, na istom mjestu, dalje piše: “Na povijesnoj podlozi da se veliki dio hrvatskog stanovništva iz zapadne Hercegovine za vrijeme Drugog svjetskog rata stavio na stranu Nezavisne Države Hrvatske i ustaša, regija je, otkako je vlast preuzela Komunistička partija, bila posebno obilježena problematičnim političkim odnosima između političkog aparata i lokalnog (hrvatskog) stanovništva.” 

“Vođena”, piše Lučić, “političkim nepovjerenjem prema domaćem stanovništvu, Partija je svoju političku infrastrukturu prije svega gradila uz pomoć većinski srpskog kadra koji je dobio nalog da se infiltrira u lokalno stanovništvo, da mu prenese socijalističke ideale i da stvori političke pretpostavke za neometano vršenje vlasti preko Komunističke partije. Nerijetko, pritom se radilo o članovima Partije iz republika Srbije i Crne Gore, koji su često sa sobom donosili političku pristranost sa srpskim predznakom, što je još više pojačalo otuđenje hrvatskog stanovništva.” (Podvukao H. I.)

Dakle, u prvim decenijama nakon rata, u SR BiH se de iure nije gledalo ko je ko u nacionalnom smislu. Ali se de facto itekako gledalo, što je dovelo do diskriminacije hrvatskog stanovništva i pretjerane zastupljenosti Srba, odnosno podzastupljenosti Hrvata.

Tako su, navodi Lučić, Srbi početkom 60-ih, premda su činili 43% stanovništva, imali 56% pozicija u Izvršnom komitetu SK BiH, zatim 51% u pravosuđu, čak 86% u policiji, itd. Dotle su Hrvati, iako su činili 22% stanovništva, imali samo 11% u Izvršnom komitetu, 19% u pravosuđu, samo 4% u policiji, itd. Neproporcionalna zastupljenost je bila na djelu i u privredi.

Opisujući kako je došlo do toga, Lučić navodi da je neki Musliman, u Kotor-Varoši, imenovan za direktora u zanatskom pogonu Komuna, zapošljavao isključivo Muslimane, dok je u banjalučkom preduzeću Vrbas, čiji je direktor bio Srbin, od 2072 zaposlena bilo 1074 zaposlenih Srba, 665 Hrvata i 227 Muslimana, itd. 

Kao što je poznato, SK BiH je na Mostarskom savjetovanju 1966. priznao greške, te se diskutovalo o konkretnim mjerama koje bi dovele do inkluzije hercegovačkih Hrvata. Najvažnija je bila nacionalni ključ.

Lučić piše da je “SR BiH bila jedina republika u Federaciji koja se konzekventno brinula o primjeni nacionalnog kriterija u partijskoj organizaciji i na republičkoj razini”. Tako je, dakle, počela veća zvanična briga o tome da na pozicije bude imenovan i Ante i Juso i Jovo, a ne da se pravimo da to nije bitno, a da u praksi imamo diskriminaciju po nacionalnom osnovu i neproporcionalnu zastupljenost tri naroda.

Da nacionalni ključ nije prepreka ekonomskom razvoju, kao što Klasić tvrdi, pokazuje i historija SR BiH od sredine 60-ih i tokom 70-ih godina. 

Hamdija Pozderac protiv legitimnog predstavljanja

Uvođenje nacionalnog ključa nije značilo da komunisti žele apsolutizirati nacionalne podjele. Npr, za Hamdiju Pozderca je, kako piše Iva Lučić, nacionalna kvota “uvijek bila prisutna i trebala je i dalje biti osigurana u politici Saveza komunista”. (223) Ali Pozderac je “upozorovao na prekomjerno rigidnu primjenu tog principa”. 

Tako on kaže na jednoj sjednici partijskih organa da pretjerana podjela “može da dovede do apsurdnog stava - da neko od Muslimana u Bosni i Hercegovini u bilo kom rukovodstvu predstavlja Muslimane ili da neko od Srba u bilo kom rukovodstvu predstavlja Srbe ili da nekog od Hrvata u bilo kom rukovodstvu predstavlja Hrvate”.

”Mi to”, veli Pozderac, “ne smijemo u našoj Republici raditi i ja mislim da bi, na primjer, Muslimani u nekom rukovodstvu Bosne i Hercegovine trebali podjednako predstavljati i Srbe i Hrvate i Muslimane, pa i druge narode u Bosni i Hercegovini, kao što su to činili i Srbi i Hrvati u svakom organu u našoj Republici.” (str. 223, Podvukao H. I.)

Kao što je poznato, jugoslovenski sistem je počivao na ravnoteži dva oprečna principa: federalizma, koji je naglašavao multinacionalnost zemlje, te demokratskog centralizma, koji je naglašavao jedinstvo zemlje.

U Dejtonski ustav je prenesena navedena mješavina, pa u tekstu trenutno važećeg ustava imam i nacionalni ključ, i princip legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, koji Pozderac napada; ali i princip nadetničkog legitimiteta koji Pozderac brani. 

Tako, recimo, Dejtonski ustav kaže da domovi naroda imaju svrhu legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda. Drugim riječima, u Domu naroda BiH sjede Hrvati, koji predstavljaju hrvatski narod, Bošnjaci koji predstavljaju bošnjački narod, Srbi koji predstavljaju srpski narod. To je Ustavni sud BiH nedvosmisleno utvrdio presudom U 23/14, paragrafi 50-51.

Ali, istodobno, Ustavni sud u presudi U5/98 (paragraf 65) kaže da, za razliku od delegata u domovina naroda, član Predsjedništva iz RS “ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane RS kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove Predsjedništva izabrane iz Federacije”. 

Nekad se stječe dojam da inozemni komentatori, poput hrvatskog predsjednika Milanovića, ne znaju ove osnovne fakte o Dejtonskom ustavu, te se vode vlastitim osjećajem i dogmatskim uvjerenjem da u svim tijelima vlasti, po slovu Dejtona, Hrvati trebaju predstavljati Hrvate, Bošnjaci Bošnjake i Srbi Srbe, što naprosto nije tačno.

I Bošnjaci su nezadovoljni

Možda Hrvoje Klasić i zna za navedene dejtonske činjenice, pa u programu FTV kaže: “Ako vidite da postoji nekakvo neraspoloženje u jednom narodu, onda se o tome ne može pričati na način - ili je onako kako mi kažemo ili nije nikako”.

Slažem se s time. Čak iako po Ustavu BiH članovi Predsjedništva ne predstavljaju tri konstitutivna naroda, ne može se ignorisati činjenica da je većina Hrvata u BiH nezadovoljna takvim stanjem. U tom smislu, treba voditi politički dijalog, kako bi se to nezadovoljstvo probalo razriješiti.

Međutim, postoji jasno artikulisano nezadovoljstvo postojećim stanjem i kod Bošnjaka, koji čine 50% stanovništva, a nisu zastupljeni srazmjerno tome u državnoj vlasti, niti u lokalnim sredinama u kojima HDZ ima vlast. 

Zbog toga, bošnjački akteri pozivaju na provođenje ustavnog principa proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda, što znači da svaki narod treba imati udio u vlasti, i to srazmjeran svom učešću u ukupnoj populaciji: Bošnjaci 50%, Srbi 31%, Hrvati 15,5% plus Ostali.

Taj princip se već primjenjuje na nivou Vlade Federacije; istina po popisu iz 1991, pa Trojka ima 65% ministara, a HDZ 35%. Nemaju dakle isto. Ali proporcionalna zastupljenost se uglavnom ne poštuje na nivou BiH, iako  Ustavni sud, u presudi Ljubić (U23/14, par. 49), ističe da je “ustavotvorac u institucijama BiH uspostavio proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda”. 

HDZ BiH ne želi primjenu proporcionalne zastupljenosti tri naroda, jer bi time doveo u pitanje svoju trenutnu poziciju, po kojoj ima 33% udjela u državnoj vladi, iako predstavlja duplo manji segment populacije BiH (naime, u BiH živi 15,5% Hrvata). Bošnjaci smatraju navedenu distribuciju nepravednom, jer kao narod koji čini pola stanovništva imaju samo 33% ministara u Vijeću ministara, direktora agencija, itd.

Lijevi komentatori najčešće odbijaju priznati da i najveći narod u višenacionalnoj zemlji može biti opravdano nezadovoljan. Po tumačenju hrvatske historičarke Gordane Vlajčić, matrica da je najveći narod uvijek u povlaštenom položaju je “glupost i to treba konstatirati”. Izvorište tog gledišta je Lenjinova teza da je, u predsovjetskoj Rusiji, ruski narod u cjelini “bio u dominirajućem položaju i maltene eksploatatorski”. Kasnije je ta matrica nesvjesno, dogmatski primjenjivana i na našem podneblju, u svim mogućim situacijama, sve do danas.

Potreban dijalog i kompromis, a ne radikalizam

Klasić kaže: ako je jedan narod nezadovoljan onda se to nezadovoljstvo ne smije ignorisati. Tačno, ali to mora značiti da se mora uzeti u obzir i bošnjačko nezadovoljstvo, a ne samo hrvatsko. Na koncu ne može se ignorisati ni nezadovoljstvo grupacije bh. stanovništva, kojoj nacionalni identitet nije na prvom mjestu, te se protive uvođenju etničkog legitimiteta u sve bitne institucije.

Prema tome, odnosi u BiH su složeniji od propagandnih formula, po kojima “Bošnjaci maltretiraju Hrvate”, kako kaže Milanović. Takve ocjene unose međunacionalnu mržnju u BiH. Istina je da rješenje treba tražiti kroz dijalog i kompromisnu formulu, koja bi garantovala Hrvatima zastupljenost, ali i Bošnjacima (srazmjernom njihovom udjelu u ukupnoj populaciji). 

Vjerujem da Klasić, kao historičar blagonaklon prema našoj zajedničkoj lijevoj tradiciji, može razumjeti i nacionalnog Drugog, te da nema isti stav kao Plenković i Milanović, koji insistiraju samo na pravima svog nacionalnog sopstva, nastupajući iz pozicije ugroženosti (dakle, kao ekstremni nacionalisti).

Jedan od rijetkih ljevičara u Zagrebu, koji je uspio odnose u BiH sagledati drugačije od Vlade RH, bio Dejan Jović. On je prije nekoliko godina u jednoj emisiji HRT, pozvao svoje sagovornike da razumiju i poziciju Bošnjaka, koji nemaju u susjedstvu bošnjačku državu, te kao narod koji čini 50% stanovništva odbijaju biti svedeni na trećinu vlasti, odnosno ne prihvataju da srpsko-hrvatski blok ima 66% vlasti. “Da li bi Vama, gospodine, bilo prihvatljivo da Hrvati imaju državu i trećinu, Srbi državu i trećinu, a vi trećinu?”, pitao je Jović retorički bivšeg šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ivu Lučića. Nevjerica s kojom su Lučić i drugi gosti HRT-a propratili tu Jovićevu izjavu otkrila je vrlo bitan dio problema.