Razgovarala: Tamara Nikčević

Sa 457 glasova za i 103 protiv, Europski parlament usvojio je usaglašeni tekst rezolucije o polarizaciji i rastućoj represiji u Srbiji, koji, po ocjenama analitičara, predstavlja do sada najoštriju i najizravniju kritiku režima predsjednika te zemlje Aleksandra Vučića. Parlamentarni parlamentarci upozoravaju da godinu nakon novosadske tragedije istraga tog slučaja nije završena, te osuđuju organiziranje europskog ilegalnog kampa („ćacilend“) ispred zgrade Predsjedništva Srbije. Srbija se poziva da svoju vanjsku politiku uskladi s politikom EU, da osigura punu slobodu medija i da prekine sa zapaljivom retorikom koja podstiče neprijateljstvo i nasilje. U rezoluciji se podsjeća i da je predsjednik Vučić koristio „dehumanizirajući jezik“ i prema političarima iz EU, uključujući članove Europskog parlamenta koji su izrazili podršku demonstrantima.

– Srbija je sebe dovela u sramotnu poziciju da više od dvije trećine evropskih parlamentaraca glasa za ovakav tekst, koji je s jedne strane ohrabrenje za studente i pobunjene građane, kao što se druge Srbije prikazuju u vrlo lošem svjetlu – kaže za Pobjedu srpski povjesničar i diplomata Milan St. Protić.

Protić je osnovne i doktorske studije završio u Beogradu i SAD-u. Bio je član Predsjedništva Demokratske opozicije Srbije (DOS), a od 2001. do 2010. potpredsjednik Demohrišćanske stranke Srbije. Dva puta je imenovan za ambasadora: jednom SR Jugoslavije u SAD-u (2000), drugi put Srbije u Švicarskoj i Lihtenštajnu (2009). Potiče iz ugledne beogradske porodice. Njegov pradjed Stojan Protić bio je jedan od osnivača Narodne radikalne stranke i prvi predsjednik Vlade Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.

POBJEDA: Je li ocjena EP pretjerana ili realna?

PROTIĆ : Jezikom koji je oštar i otvoren, ali diplomatski, nabrojano je doslovno sve što se u Srbiji dogodilo tijekom 2025. Srbija se uporno sapliće o isti kamen, što nije samo recidiv šešeljevštine, nego i pogubno naslijeđe Slobodana Miloševića. Ono nam se, poput aveti, sada vraća u ogoljenijoj, prizemnijoj i još nižoj formi. Gledano iz ugla regiona, ta forma je i manje opasna i manje destruktivna.

POBJEDA: Zašto je manje opasna? Šta je na to utjecalo?

PROTIĆ : Miloševićevi uzastopni porazi u suludim i prljavim ratovima koje je devedesetih vodio u ime i na sramotu Srba. Miloševićeva Srbija, ta politika i mi kao građani poraženi smo i obrukani. Svaka naredna vlast, naročito aktualna, ne usuđuje se da uđe u novi sukob. Doduše, imali smo Banjsku, što je isto ili vrlo slično onome što se početkom devedesetih događalo u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu.

POBJEDA: Što točno podrazumijevate pod – šešeljevštinom?

PROTIĆ: Zadatak Vojislava Šešelja i njegovih jeste da sve obesmisle i osramote. Podilazeći najprizemnijoj prostoti, Šešelj već tri decenije definira način javne komunikacije. Taj jezik je pun agresije, neučtivosti i nevaspitanosti. U svakom društvu imate, Marxovim jezikom – lumpenproletarijat, turcizmom – bašibozuk, kome se zna gdje je mjesto. Ovdje ne. Navikli smo se na prostakluk, pa se iznenadimo kada shvatimo da u civilizovanom svijetu još postoji „izvolite“ i „hvala“.

POBJEDA: Rezolucija EP pokazuje da se EU probudila. Je li to uspjeh i srbijanske opozicije?

PROTIĆ: Jeste. Ipak, EU ne može i neće promijeniti režim u Srbiji. To je naš zadatak. Pored toga, iznevjerena očekivanja, ambivalentna politika demokratske vlasti nakon 5. oktobra 2000. godine i praktično preuzimanje glavnih tačaka Miloševićeve politike kada je riječ o saradnji s Haškim tribunalom i statusu Kosova, kod nekih država EU s pravom je izazivala podozrenje i sumnju. Pokazalo se, naime, da smo unakaženo lice Miloševićeve Srbije samo malo našminkali.

POBJEDA: Jeste li imali izbora? Iako je nova vlast bila suočena s ostacima Miloševićevog režima ogrezlog u zločinu i kriminalu, Zapad je od vlade Zorana Đinđića tražio da odmah isporuči haške optuženike i riješi status Kosova. Nasuprot tome, trinaest godina tolerira režim predsjednika Vučića, koji je politički izašao upravo iz šinjela ratnih devedesetih.

PROTIĆ: Imate pravo, naravno, ali bi upravo naše iskustvo i opoziciji i društvu trebalo da bude dragocjeno. Nikako da shvatimo da veliki svijet ima svoje prioritete, a Srbija svoje, i da se u nekim tačkama oni podudaraju, a u nekima razilaze. Srbija nastavlja da ide iz krajnosti u krajnost: ili odbacuje sve što dolazi iz civilizovanog svijeta ili od njega očekuje mnogo više nego što je to realno. Dugo je udaljena od Evrope, koju malo ko ovdje istinski poznaje i razumije. To što je podrška građana EU na historijskom minimumu posljedica je trinaestogodišnje indoktrinacije građana, ali i manipulacije Kosovom koje je iluzija.

POBJEDA: Kako iluzija?

PROTIĆ: Ako smo iskreni i pošteni, priznat ćemo da je prije 1989. veoma malo Srba bilo šta znalo o Kosovu. Možda nešto o Kosovskom boju, ali ne iz historijskih knjiga, nego iz narodnih pjesama. Na tom je mitu građena nova nacionalna svijest, i to s ciljem učvršćivanja Miloševićeve vlasti.

Istom predstavom o Kosovu ova nacija je zaražena i danas, čemu su kumovali i još kumuju oni „petooktobarci“ koji su nastavljali Miloševićevu politiku. Nažalost, svoj nacionalni identitet i svoj nacionalni interes Srbi i dalje definiraju kroz miloševićevsko-ćosićevsko-memorandumske konstrukcije. A srpstvo je i moglo i moralo biti drugačije definirano.

POBJEDA: Kako?

PROTIĆ: Nacionalizam je evropski pojam, nismo ga izmislili mi Srbi. Evropa poznaje dvije teorije o nacionalizmu: jedna je njemačka, koja se svodi na teoriju o krvi i tlu; druga je francuska, koja nacionalizam definira kao skup kulturnih vrijednosti i ukupnih dostignuća jednog naroda, bez obzira na to gdje on živi i da li je teritorijalno zaokružen. Povezuju ga intelektualne, kulturne, naučne, institucionalne vrijednosti koje prevazilaze granice i političke sisteme.

Nekada smo mi Srbi bili mnogo više pod utjecajem francuske, nego njemačke misli. Pritom, želju za nacionalnim ujedinjenjem u teritorijalnom smislu su, ranih sedamdesetih godina 19. stoljeća, prije Srba pokazali Nijemci i Italijani. Ispostavilo se da niko u Evropi nije uspio da ostvari ideal „jedna nacija, jedna država“, iako su zbog toga vođeni svjetski ratovi. Svima su dijelovi nacije ostajali iza državnih granica. Umjesto da to razumije, nakon pola stoljeća titoizma, Srbija je nastavila da srlja. Zanimljivo je da je sa stanovišta srbijanskog nacionalizma - i samo sa tog stanovišta, iako ni to nije bilo realno, Srbija imala mnogo više osnova da se, ako govorimo o teritorijalnim ambicijama, umjesto Kosovu, okrene Makedoniji.

POBJEDA: Zašto?

PROTIĆ: Makedonija je, kao i Kosovo, bila sastavni dio srednjovjekovne srbijanske države. U Makedoniji se nalaze jednako važni srbijanski srednjovjekovni spomenici, manastiri, crkve, freske. Car Dušan je u Skoplju krunisan za cara, Skoplje je bila prijestonica najveće srbijanske države u njenoj historiji. U Prvom Balkanskom ratu 1912. godine, pa i u Drugom, Srbija je krvarila u Makedoniji. Sve velike bitke u kojima je ginula srbijanska vojska odigrale su se na teritoriji današnje Sjeverne Makedonije - od Kumanova, Bitolja, kasnije Bregalnice, Kajmakčalana u Prvom svjetskom ratu, pa proboj Solunskog fronta. Sve je tamo. I Makedonija je, uslijed pobjede Srbije u Prvom i u Drugom balkanskom ratu, kao teritorija pripala Srbiji, što je priznato međunarodnim sporazumima u Londonu i u Bukureštu 1913. godine. Sa tim teritorijama je Kraljevina Srbija ušla u Jugoslaviju. Ponavljam: ne mislim da je trebalo otvarati to pitanje, samo pokušavam da objasnim da novokomponovano srpstvo Miloševića, Dobrice Ćosića i Memoranduma SANU nije bilo iskreno, nego, po titoističkom kriteriju, dozirano kao srbijanski interes.

POBJEDA: Da, ali zašto je odabran baš kosovski mit?

PROTIĆ: Titoizam više nije mogao biti mobilizacioni faktor, moralo se naći nešto novo kako bi se realizirala suluda namjera da se po svaku cijenu i na svaki način - uključujući oružani - sačuva Titova Jugoslavija. Za to je trebalo upotrijebiti Srbe, jer drugi narodi za tim nisu imali ni želju ni potencijal. Neko se dosjetio da Srbi o sebi uglavnom ne znaju ništa. Iz narodne pjesme, kažem, znaju za Kosovski boj i to da je Miloš Obilić zario bodež u Murata, što je bilo dovoljno za do te mjere pojednostavljenu svijest. Onaj ko je to smislio obavio je demonski, ali uspješan posao. Jer, to se primilo. Mnogo je lakše prostom svijetu objasniti Miloša Obilića, nego, naprimjer, domete Dučićevog sonetnog stiha. A samo je to bio put. Nezahvalan, doduše, jer je podrazumijevao ozbiljan intelektualni napor i obrazovanje. A tamo smo mi Srbi već jednom bili.

POBJEDA: Gdje ste bili?

PROTIĆ: Na mjestu na kome se razumije sonetni stih. Dimitrije Mita Jovanović, taj zaboravljeni srbijanski pjesnik, 1928. preveo je Baudelaireovog „Albatrosa“, uspjevši da postigne takav stepen muzikalnosti, da…

POBJEDA: „Dokoni mornari od zabave love/često albatrose, silne morske ptice…“, o tom prevodu govorite?

PROTIĆ: O tom prevodu govorim. Ili Vinaverov prevod Rabelaisa!

POBJEDA: Čuveni Vinaverov prevod „Gargantua i Pantagruel“.

PROTIĆ: Tako je. Dučić se u „Jablanovima“ igra sonetnim stihom. Mi Srbi smo, Tamara, već jednom tu bili. Na tom nivou. I umjesto da krenemo da se vraćamo tamo gdje smo bili i gdje se srpstvo doživljavalo kao kulturni koncept, kao skup vrijednosti, izabrali smo ratove i sramotu. Nadrealisti, Crnjanski, Rastko Petrović, sve je došlo iz Evrope.

POBJEDA: Otkuda onda opijenost Rusijom?

PROTIĆ: Tri su važna perioda: Rusija do 1917. godine, Sovjetski Savez i vrijeme od 1991. do danas. Bez kontinuiteta u bilo čemu.

Carska Rusija je, vodeći računa prije svega o svojim strateškim i geopolitičkim interesima, podržavala težnje Srba za stvaranjem nezavisne države, kasnije i njihove namjere da objedine svoje nacionalne teritorije. Odnos Srbije prema Rusiji do 1917. bio je pragmatičan: ni ljubavi, ni pretjerane bliskosti.

Poslije 1917. godine, posebno u vrijeme Aleksandra Karađorđevića, stvoren je drastičan animozitet između Jugoslavije i SSSR-a. Uostalom, Kraljevina Jugoslavija bila je država u kojoj je najviše protivnika boljševizma našlo utočište.

POBJEDA: Tzv. bijeli Rusi?

PROTIĆ: Da, bijeli Rusi. Poslijeratnu historiju znamo, da je ne ponavljamo.

Tokom posljednjih dvadesetak godina, pored novokomponovanog srpstva, dobili smo novokomponovano rusofilstvo, u kojem, naravno, nema mjesta za Dostojevskog, Tolstoja, Puškina, Čehova, Čajkovskog, Bulgakova, Stanislavskog, Tarkovskog… Nikiti Mihalkovu se Srbi dive iz političkih, ne iz estetskih razloga. To rusofilstvo je banalna putinovština, prazna ljuštura, uprošćena svijest u koju možete da ubrizgate šta hoćete.

POBJEDA: Šta je ubrizgano sa tom putinovštinom?

PROTIĆ: Siledžijstvo i histerično antizapadnjaštvo, čemu su svoj doprinos dali naši nabeđeni intelektualci, koji se u susretu sa zapadnom civilizacijom s pravom osjećaju inferiorno. I oni su Srbiju okrenuli od Evrope.

POBJEDA: Zato se ruske, a ne evropske zastave, vijore na studentskim protestima, što se spominje u rezoluciji EP?

PROTIĆ: Mladi ljudi su skloniji ekstremima, prečim rješenjima, crno-bijelim predstavama. Ne očekujte zrela, zaokružena i uravnotežena mišljenja od nekoga ko ima 22 godine. Znamo ko ih truje, ali sazrijet će i shvatiti. Uostalom, šta imamo nasuprot? „Ćacilend“?

POBJEDA: Gorio je onog dana kada je EP usvojio rezoluciju o Srbiji. Slučajno?

PROTIĆ: Bila je to veoma loša režija. I njihov rukopis. Onako kako je svojevremeno u autobusu broj 83 Radovan Karadžić uhapšen pod imenom David Dabić, tako je i ovaj u Francuskoj ulici kupio kantu benzina, taksijem došao do Terazija, nesmetano ušao u „ćacilend“, pucao... To je ista avet. Vi i ja sjedimo na stotinu metara od tog rugla u centru Beograda, te sramote koja nije izraz psihopatologije njenog tvorca.

POBJEDA: Nego?

PROTIĆ: To je kasarna usred Beograda. Iz tih se šatora često može čuti kako neko komanduje paravojnim vježbama. Dok god u Srbiji bude pobune studenata i građana, to ruglo neće biti povučeno.

POBJEDA: Godišnjica novosadske tragedije bit će obilježena 1. novembra. Hoće li to biti kraj ili početak nove pobune, šta mislite?

PROTIĆ: Bit će to početak novog talasa protesta, blokada, štrajkova, neredovnog stanja. Sam 1. novembar, šta god da se dogodi tog dana u Novom Sadu, ne može i neće ništa promijeniti. Ali ćemo vidjeti buđenje nove energije, novi zamah, novu motivaciju. I kod studenata i kod građana.

Vjerujem da je 15. marta trebalo podići ljestvicu i pred 300.000 ljudi tražiti njegovu ostavku; ne dozvoliti da se građani raziđu dok se to ne dogodi. Toliko naroda na ulicama Beograda može da blokira sve, cijeli grad. Režim na to nema odgovor. Ne pomažu paravojska, kriminalci, žandarmerija, policija, vojska. Ništa! S druge strane, ne možete svaki dan dovesti toliko ljudi u Beograd. Da se tada neko popeo na binu i rekao - ostavka, vjerujem da bi reakcija okupljenih bila euforična. Ovako... Ali to nisu mogli da učine studenti, opozicija je morala da iskorači.

POBJEDA: Znate da studenti neće s opozicijom.

PROTIĆ: Istina je da je opozicija u teškoj situaciji, da je satanizirana, progonjena, vrijeđana. Ipak, mislim da griješi što ne ide u narod. Umjesto u Skupštinu i na televiziju, mi smo prije 5. oktobra išli po Srbiji, od grada do grada, od pijace do pijace, od kafane do kafane, razgovarali smo s ljudima, ubjeđivali ih, čuli šta misle. Tako se dobija povjerenje, s tim se ide na izbore.

POBJEDA: Kada očekujete da oni budu raspisani? Istraživanja pokazuju da studentska lista ima ozbiljnu prednost nad režimskom.

PROTIĆ: Ne vjerujem da će u Srbiji ikada više biti izbora, a obećanja koja on daje služe da umire javnost. Njega ništa ne sprečava da sutra kaže - nema izbora, završili smo s tim. Ko će da ga spriječi? Vidjeli ste šta je radio u Kosjeriću i Zaječaru - krade, vara, otima, plaća.

Sve zavisi od njegove volje, što se nije smjelo dozvoliti. Ovakvi režimi pobjeđuju se samo masovnošću i upornošću. Da toga nije bilo, ne bi bilo ni 5. oktobra. Prvi i posljednji put sam se tada politički angažirao i - pobijedio.

POBJEDA: Posljednji put?

PROTIĆ: Ne mogu kategorično da potvrdim, ali su izgledi za novi izlet u politiku gotovo teorijski. Čak da se ponovo angažiram i da u nekom filmskom obrtu pobijedim, ne vjerujem da bih mogao da utječem na to da se Srbija suštinski promijeni. A cijelog života me je samo to interesiralo.

SRBIJA NIJE KRIVA ZA SVE, ALI JE NAJODGOVORNIJA

POBJEDA: Šta podrazumijevate pod temeljnom promjenom Srbije?

PROTIĆ: Drastična promjena podrazumijeva prije svega drugačiji sistem vrijednosti, koji ne isključuje promjenu političkog sistema i promjenu ustava. Srbi moraju da se mijenjaju, i pojedinačno i kolektivno: da se pogledamo u ogledalu, da podvučemo crtu, da i drugima i sebi otvoreno kažemo šta je sve u naše ime rađeno dobro, a šta loše.

Ne mislim da su Srbi i Srbija krivi za sve. Volio bih da se i drugi pogledaju u ogledalu, ali na to ne mogu da utječem. To je njihovo. Naše je da iskreno, pošteno i trijezno objasnimo svoju prošlost, naročito ovu najbližu, i da se dogovorimo kojim pravcem nastavljamo. Tako ćemo mijenjati i institucije.

POBJEDA: Da li bi to pomoglo i državama regiona? Nema zemlje nekadašnje Jugoslavije koja je danas u dobrim odnosima s režimom u Beogradu.

PĆROTI: To je istina. Zla krv koja se zapatila između Srba i Hrvata, Srba i Bošnjaka, Srba i Crnogoraca potvrda je naše nezrelosti. Svih nas. Međutim, kako god da okrenete - teritorijalno, brojčano, historijski, Srbija ima centralno mjesto na Balkanu, time i najveću odgovornost. I direktno i indirektno, od nje mnogo šta zavisi u regionu.

Hrvatski historičar Tvrtko Jakovina rekao mi je jednom da se to što je Srbija u ovako lošem stanju negativno odražava na Hrvatsku, koja više nema u koga da gleda kao u svog rivala ili takmaca u pozitivnom smislu. I to je istina. Da je Srbija onomad krenula dobrim putem, bilo bi to blagotvorno i po Srbe i po sve države regiona. Nažalost, izabrala je destruktivan i autodestruktivan put, koji nam je oduzeo četrdeset godina života. I drugi su zbog toga trpjeli, nisu iskoračili koliko su možda mogli.

SRBI U CRNOJ GORI NIKADA NISU IMALI ISTINSKI DEMOKRATSKU STRANKU

POBJEDA: Devedesetih ste dolazili u Crnu Goru, viđali se s političarima, posebno s onima iz Narodne stranke. Kako Vam izgleda Crna Gora danas?

PROTIĆ: U Crnoj Gori među Srbima nikada niste imali ni jednu istinski demokratsku partiju, osim možda Narodne stranke, koja je kasnije potonula u prejaki nacionalizam. Nekulturni, nego politički i teritorijalni, što potvrđuje koliko smo regresirali. Ta su pitanja kasnije bila definirana na način da jedni druge negiraju.

POBJEDA: Jeste li čuli da je neki Crnogorac nekada negirao Srbe, njihovo postojanje i identitet?

PROTIĆ: Nisam, to je istina, ali mislim da je Srbija, da je bilo pameti, na to mogla da djeluje blagotvorno. Barem u Crnoj Gori nije morala biti doživljena kao opasnost, kao prijetnja. Jer čak i ako Srbi i Crnogorci nisu jedan narod, sigurno su dva najbliža, pa to negiranje postaje bespredmetno. Najzad, ako se suštinski razumijemo, zašto bismo na tome toliko insistirali?

POBJEDA: Mislite da ima razumijevanja?

PROTIĆ: Iako me s pravom smatraju srbijanskim nacionalistom, nikada nisam imao pokroviteljski odnos prema Crnoj Gori. Uvijek sam nelogičnim i neodrživim smatrao to što Srbija priznaje državu onima koji je do raspada SiCG nisu imali, a osporava svojoj najbližoj braći, koji su je izgradili nezavisno od Srbije. Tu državnost ne mogu da ospore ni oni koji smatraju da su Srbi i Crnogorci jedan narod.

Krajem 2000. godine, federalna vlada Zorana Žižića imenovala me je za ambasadora SR Jugoslavije u Washingtonu. Žižić je mjesto saveznog premijera dobio zato što je DPS prethodno bojkotovao predsjedničke izbore u SRJ, pa smo, nakon 5. oktobra, bili primorani da na federalnom nivou uđemo u koaliciju s dojučerašnjim Miloševićevim saveznicima.

POBJEDA: Podgorička i beogradska štampa pisale su da je SNP zaspao s Miloševićem, a probudio se s Vojislavom Koštunicom.

PROTIĆ: Tako je bilo. Došli smo u nezamislivu poziciju: tadašnja vlast u Crnoj Gori nije priznavala novu vladu u Beogradu, onu koja je srušila Miloševića. Uključujući moje imenovanje. Pozvao sam tadašnjeg crnogorskog premijera Filipa Vujanovića, s kojim sam prijatelj.

„Filipe, znaš da sam imenovan za ambasadora“, rekao sam mu. „Razumijem vaš stav, o tome ne moramo da razgovaramo, ali želim da znaš: ako ti bude potrebna bila kakva pomoć u SAD-u, računaj na mene. Uvijek sam bio i bit ću prijatelj Crne Gore“.

Pozvao me je da dođem u Podgoricu, gdje smo održali zajedničku konferenciju za štampu. Predstavio me je kao svog starog prijatelja, kolegu s beogradskog Pravnog fakulteta i „našeg novog ambasadora u Washingtonu“.

POBJEDA: Zašto to nije model odnosa dvije države i dva naroda?

PROTIĆ : Možda zato što među Srbima u Crnoj Gori očito nema autonomnih ličnosti poput mojih prijatelja Dragana Šoća i Predraga Popovića. Popovića ponekad sretnim u Beogradu, rado porazgovaramo… Mislim da je suviše ušao u srbijanske nacionalističke vode.

Nažalost, Srbija nastavlja s nerazumnim miloševićevskim ambicijama da vlada nad drugima. Kada bismo se međusobno uvažavali i konstatovali razlike, mogli bismo dalje. Ovako se nanovo vraćamo u prošlost, utvrđujući tko je za koga glasao na Podgoričkoj skupštini i tko je čime bio pogođen.

POBJEDA: Zašto ste te 2000. imali potrebu obratiti se premijeru Vujanoviću i toj Crnoj Gori?

PROTIĆ : Imao sam i načelan i lični razlog. Naime, Crna Gora je bila federalna jedinica SRJ kao i Srbija i nisam mogao da odem, a da o tome ne obavijestim službenu Podgoricu. Želim da budem ambasador i Crne Gore.

Lično, to sam učinio zbog dragih prijatelja i kolega, od kojih s nekima ne dijelim ista uvjerenja. Jedan od vaših vodećih intelektualaca, bivši ambasador u SAD-u Srđan Darmanović i ja se, recimo, u mnogo čemu ne slažemo, ali smo se često viđali i znali da satima razgovaramo o različitim temama. Te odnose doživljavam i kao osobno bogatstvo. Pored toga, krajem devedesetih, Crna Gora je bila utočište za sve nas koje je progonio Miloševićev režim. I zato sam imao potrebu da se obratim upravo toj Crnoj Gori.