Osmog oktobra 2025. predsjednik Sjedinjenih Država objavio je da su izraelska vlada i palestinski predstavnici postigli sporazum o prekidu vatre između dvije strane, uz oslobađanje svih izraelskih talaca, kao i velikog broja palestinskih zatvorenika. Nadalje, ustanovljeno je da će se izraelska vojska u nekoliko faza povući iz Pojasa Gaze.

U ovom trenutku nemoguće je predvidjeti kako će se situacija razvijati u narednim sedmicama i mjesecima. Analiza samog sporazuma o prekidu vatre prevazilazi okvir ovog teksta. Ipak, važno je razmotriti jedan politički element koji, iako ne baš vidljiv, danas ima izuzetnu relevantnost: diskretno, prikriveno učešće Njemačke u ovom sukobu i značaj njemačkog Staatsräson u tom kontekstu, piše argentinski medij VientoSur.

Sjedinjene Države i Njemačka jedine su zemlje od međunarodnog značaja koje i dalje odbijaju, čak i pod sadašnjim okolnostima, da priznaju palestinsku državu. Nije tajna da su Sjedinjene Države glavna sila koja Izrael podržava finansijski, ekonomski i vojno. Bez te pomoći Izrael ne bi mogao opstati. Ali zašto Njemačka odbija priznati palestinsku državu, uprkos činjenici da bi 60% njemačke javnosti podržalo takvu odluku (20% je protiv, a 18% nema stav)?

Da bismo razumjeli ovu poziciju njemačke vlade, potrebno je objasniti pojam Staatsräson i njegovo značenje u njemačkoj politici.

U mnogim međunarodnim krugovima izraz „državni razlog“ često se prevodi kao „državni interes“ i koristi da označi najbitnije poslove države. U Njemačkoj se, međutim, ovaj izraz ne koristi na taj način. Termin Staatsräson upotrebljava se isključivo u kontekstu odnosa između Njemačke i Izraela. U stvarnosti, on znači da njemačke vlade moraju bezuslovno podržavati Izrael, bez obzira na to kakvu politiku vodi bilo koja izraelska vlada. Bivša kancelarka Angela Merkel, kao i bivši kancelar Olaf Scholz, koristili su pojam Staatsräson upravo u tom smislu.

Sadašnja njemačka vlada, na čelu s Merzom (CDU) i Klingbeilom (SPD), nastavlja ovu politiku neizmijenjenu. Vlada nije bila niti jeste spremna ozbiljno kritizirati izraelski, ubilački i nehumani rat protiv palestinskog stanovništva. Štaviše, Merz je javno izjavio da bi rado dočekao Netanyahua u Njemačkoj, uprkos međunarodnoj potjernici koju je protiv njega raspisao Međunarodni krivični sud.

Navodna suspenzija isporuka oružja Izraelu bila je puka propagandna mjera bez praktičnih posljedica. Ta privremena suspenzija trebalo je da se odnosi samo na oružje namijenjeno upotrebi u Gazi, nešto što je nemoguće nadzirati. Osim toga, njemačka vlada je uvijek bila zadovoljna tvrdnjama izraelske vlade da u ovom ratu poštuje međunarodno pravo.

Dana 27. septembra, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul ponovio je pred Ujedinjenim nacijama da će „odbrana postojanja i sigurnosti Izraela uvijek biti dio naše državne odgovornosti“. U praksi to znači i da će Njemačka nastaviti politiku privilegiranih ekonomskih odnosa s Izraelom i nastaviti isporuke oružja, uključujući podmornice sposobne da nose i ispaljuju nuklearne projektile.

Činjenica da Izrael posjeduje nuklearno oružje ne spominje se u njemačkoj politici, niti to čini ijedna druga vlada u svijetu. U isto vrijeme, premijer Merz otvoreno je izrazio podršku potpuno ilegalnom vojnom napadu na Iran, koji su prije nekoliko sedmica izveli Izrael i Sjedinjene Države pod izgovorom da je Iran na pragu sticanja nuklearnog oružja.

Njemačka vlada opravdava svoju bezuslovnu političku, ekonomsku i vojnu podršku Izraelu genocidom koji je nacistička diktatura počinila nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata. Suočena s tim zločinom protiv čovječnosti, Njemačka ima historijsku odgovornost da brani jevrejski život. Međutim, kada se danas u Njemačkoj koristi termin Staatsräson, on se vrlo često više ne odnosi na Holokaust u svrhu borbe protiv antisemitizma. Naprotiv, taj se koncept koristi da bi se Holokaust instrumentalizirao kao opravdanje za bezuslovnu podršku politici izraelske države i da bi se svaka kritika izraelske vlade odbacila kao antisemitska.

Međutim, to je samo pola istine. Pojam Staatsräson potječe od ideja Machiavellija, koji je smatrao da su ilegalni ili nemoralni postupci vladara legitimni kada se provode u ime viših državnih interesa.

Isporuke njemačkog oružja Izraelu zabranjene su zakonom, jer Njemačka ne smije izvoziti oružje u „krizne zone“. Međunarodno pravo zabranjuje podršku genocidnom ratu. Ipak, njemačka vlada svoju politiku podrške izraelskoj vojsci i vladi opravdava njemačkom Staatsräson, koja nadređuje ove pravne zahtjeve.

Koncept Staatsräson služi i kao osnova kada njemačke općinske i pokrajinske vlasti zabranjuju demonstracije solidarnosti s Palestinom, kada guše akademske slobode nastavnika na univerzitetima ili kada policija progoni osobe koje učestvuju u aktivnostima kritičnim prema izraelskoj vladi. Sve te represivne mjere provode se pod izgovorom borbe protiv antisemitizma. Međutim, sve navedene aktivnosti pravno su zaštićene slobodom nauke i mišljenja, pa se ipak procesuiraju, bez ikakvog prekršenog zakona, pozivanjem na Staatsräson.

Umjesto da prisustvuje Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i traži mirno rješenje rata u Gazi, njemački premijer Merz radije je učestvovao u raspravama o državnom budžetu u Bundestagu. On je bojkotirao UN iz dva glavna razloga: prvo, plašio se da će morati objasniti zašto njegova vlada nastavlja politički, finansijski i vojno podržavati izraelsku vladu; drugo, plašio se da će biti viđen kao jedan od posljednjih sljedbenika Donalda Trumpa u geostrateškom nastojanju da SAD povrati ekonomsku i vojnu prevlast u svijetu.

Ohrabrujuće je to što su mnogi ljudi, na desetinama malih brodova na Mediteranu, pokazali da su solidarnost s masakriranim narodom i borba za mir najvažnija mjesta s kojih se brane međunarodno pravo i humanost. Flotila mira za Gazu bila je jedan od najupečatljivijih izraza međunarodnih mobilizacija kako bi se otvorio put miru u Palestini.