OPET čistim meso za kobasice, ovog puta kozije, dok se na režimskim kanalima istovremeno odvijaju dva tužna događaja koji bi po svom vrijednosnom, političkom predznaku trebali biti suprotstavljeni ali, gle čuda, nisu jer dolaze iz iste, Acine kuhinje. S jedne strane, dolazak i ispraćaj Srba sa Kosova koji su stigli u Beograd i nastavljaju za Novi Sad, a s druge strane vanredno ozakonjenje, podanička predaja neprocjenjivog placa u srcu prijestonice Trumpovoj dinastiji.

Mislim tu na Lex specialis što se, niotkud, našao na dnevnom redu srbijanskog parlamenta, kojim se Zetu i Sinu obećava kompleks zgrada NATO projektilima rušenog Generalštaba, u režiji zapadne vojne alijanse.

Šizofrena politika neutralnosti

Do prije neki mjesec "simbol stradanja u agresiji kojom nam je oteto i iz grudi iščupano Kosovo" iz istih usta postaje "ruglo u centru grada koje što prije treba srušiti", u orkestriranom medijskom jednoglasju prijevremeno penzionisanih visokih oficira i generala koji su rat i Pokrajinu izgubili, kao i srbijanskih funkcionera i to upravo s Kosova?!

Treba podsjetiti da arhitektonsko remek-djelo Nikole Dobrovića već punih dvadeset godina ima status "spomenika kulture od velikog značaja".

Opisana šizofrenija takozvane neutralnosti, što znači da nikako ne može biti održiva kao strategija, već je po svojoj definiciji bolest, teška bolest. Očigledno je da je Dodikovo preuzimanje inicijative od Beograda i politički luping sa Washingtonom zatekao Gazdu "spuštenih gaća", pa se potrudio da Lex specialisom brže-bolje u Parlamentu upakuje dugo spremani poklon za porodicu u Bijeloj kući.

Šokantna Vučićeva šutnja

Šokantno je što Vučić, za razliku od njegovog alter-ega Aleksandra Vulina, nije osudio politički "salto mortale" Banjaluke, već je šutke stao u red, iza Dodika.

Muštuluk-efendija koji je u posljednjih 13 godina komentarisao sve živo i neživo 24/7/365, o jednom od najdramatičnijih preokreta američke vanjske politike na Balkanu, pa još u vezi sa srbijanskim pitanjem, zanijemio je. Ne da je izostala osuda Dodikove "izdaje" nego je potrčao da i on Oranž Neronu snishodljivo nešto položi na oltar.

Ne zna se da li je Dodikovo svrstavanje pod visoku zaštitu Washingtonu donijelo više strepnje Beogradu ili Sarajevu, da Moskvu za sada ostavimo po strani. Činjenica da ukidanje velikog seta takozvanih "separatističkih zakona" nije izazvalo oduševljenje među Bošnjacima, što je bilo logično očekivati, samo širi oboli misterije i pojačava nemir i jezu političkog Sarajeva da tu postoji još neka "kvaka".

To što se bošnjački političari polako opraštaju od visokog predstavnika Schmidta, koga američki ambasador u UN tokom rasprave o redovnom izvještaju o BiH po prvi put nije ni pomenuo, samo je jedan od putokaza u kom smjeru bi se stvari mogle kretati.

Cijena amnestije

Ta strepnja dalje naleže na ono ključno pitanje koje lebdi u zraku: šta je, pored "bacanja niz rijeku" svoje ukupne višegodišnje politike suprotstavljanja, samo tokom jednog skupštinskog popodneva, crni Milorad još obećao Trumpovoj administraciji?

Svima nama koji smo nakon devedesetih jako dobro osjetili na svojoj koži i naučili koliko je sporo i mukotrpno skidanje američkih sankcija, po krugovima, potpuno je jasno da ovo ekspresno amnestiranje političkog vrha Srpske, kao i njihovih porodičnih biznisa, mora imati dramatične posljedice i visoku cijenu. Sankcije jesu skinute, ali je "glava na panju".

Zli jezici vele da je u igri pristanak Republike Srpske da Bosna i Hercegovina ekspresno uđe u NATO, pošto su Dodik i njegovi do sada bili jedina prepreka tome.

Dodik je Vučića izgleda uveo u stupicu preuzimajući inicijativu, ostavivši ga bez moralnih argumenata za osudu, jer je čin trgovine nacionalnim simbolom stradanja, i to sa agresorom, podjednako problematičan.

Povratak na "fabrička podešavanja"

Ne mogu da procijenim koliko ćemo čekati da se uvjerimo je li se to Dodik vraća na "fabrička podešavanja", jer ne smijemo smetnuti s uma da je Milorad post-dejtonski projekat Zapada, prije svega Amerikanaca, koji je trebao da uskoči u politički vakuum nakon čišćenja Karadžićeve ratne klike.

Ne zaboravimo da se ovaj "uspješni biznismen iz Laktaša" na početku i tokom političke karijere predstavljao kao socijaldemokrata evropske provenijencije, otvoreni pristalica ulaska BiH u NATO, kao i da je 2007. u javnosti zločin u Srebrenici eksplicitno nazvao genocidom.

Domino efekat koji može pokrenuti Dodikov deal sa Amerikancima neizbježno se zatalasao prema Moskvi, via Beograd. Ne ulazeći u proizvoljne kalkulacije da se radi o prethodnom dogovoru Vučića i Dodika, koje zvuče više utješno nego realno, po prvi put se suočavamo sa situacijom da neko izvan Beograda nameće tempo i vuče tako radikalne poteze koji mogu značajno uticati na ukupnu političku meteorologiju iznad "srpskog sveta".

Sasvim je očigledno da nad Bosnom ponosnom duvaju jaki vjetrovi, a da budući raspleti donose još jače, pa se ne treba iznenaditi da se poneki težak oblak navuče i nad "ruskim svetom". Nije daleko od pameti da Kremlj vrlo brzo, ako već i nije, procijeni da se granica NATO poslije Baltika može lako spustiti i na Drinu!

Rusko istorijsko društvo u Beogradu

Baš zato znakovito je i koincidirajuće formiranje ogranka Ruskog istorijskog društva u Beogradu, na čelu sa počasnim gubernatorom Rusije u Srbiji, drugom Aleksandrom Vulinom. Inače, predsjednik tog društva u centrali je izvjesni Nariškin, direktor Vanjske obavještajne službe, što bi u prevodu bila ruska CIA.

Da li formiranje filijale ruske CIA u srbijanskoj prijestonici znači da je Moskva pustila Vučića "niz vodu" i zamijenila ga kadrom koji je i sama par puta odlikovala?

Poslije američkog "preuzimanja" Dodika, nepopustljivosti velikih sila oko sankcija NIS-u i produženja plinskih aranžmana na kašičicu, zatim do sada najgoreg izvještaja EU o napredovanju Srbije na evropskom putu, nije teško zaključiti da takozvana "obojena revolucija" u Srbiji ima najširu podršku, od Washingtona do Moskve, via Brisel i Ankara.

Šta donosi novi američki zakon?

U međuvremenu, vidjećemo šta će i da li će zakon o Zapadnom Balkanu (Western Balkans Democracy and Prosperity Act), kao regionalni element ukupne američke vanjskopolitičke agende za naredne godine, donijeti i da li će razjasniti nepoznate u komplikovanoj političkoj jednačini nove američke politike na prostoru ex-YU? To se, prije svega, odnosi na veleobrt američke administracije u odnosima sa Banjalukom, što posljedično nameće mnogo nejasnoća i upitnika od kojih puca mozak, pogotovo u Sarajevu.

Kao što rekosmo, "glava je na panju", a kada je glava na panju, sve je u igri.