Piše: Dragan BURSAC (CdM)

“Zato, kad sljedeći put neki navodni srbijanski opozicionar u studiju Vijesti sa smiješkom izgovori „Kosovo je dio Srbije“ i “Milo je kriv za sve“ i usput objasni Crnogorcima ko su i šta su — sjetite se: Vučić ne mora da pobjeđuje. On je već sve osvojio i pobijedio — posebno ovako kilavu opoziciju.“

Kome je Đilas opozicija, ni Vučić mu neće teško pasti!

Gledati Dragana Đilasa i Jelenu Obućinu na crnogorskim Vijestima,  bilo je kao svjedočiti sahrani srbijanske opozicije — uz veselu muziku, pršut i čašicu rakije. Emisija koja je trebala pokazati lice „demokratske Srbije“ završila je kao improvizovana kafanska seansa u kojoj su se svi složili da je Milo Đukanović lopov, da je Kosovo, naravno, „deo Srbije“, i da je Crna Gora tek zgodna scenografija za beogradski dijalog samih sa sobom-o sebi dabome. Ni trunke svijesti da su gosti u drugoj državi, ni zrna stida da su došli iz zemlje u kojoj je novinarstvo ubijeno, pravosuđe zakopano, a opozicija pretvorena u Vučićevu rezervnu postavu sa identičnim ideološkim narativom.

„Srb-splaining“ kao regionalni sport

Cijela emisija izgledala je kao klasični primjer onoga što Ljubomir Filipović precizno naziva srb-splainingom: „Čekaj da ti ja objasnim, Crnogorče, ko si i zašto te Vučić još nije osvojio.“ Đilas objašnjava, Obućina klimne, Koprivica potvrdno zine. I svi složni kao da su u redakciji Politike 1989, a ne u nezavisnoj državi Crnoj Gori 2025. E sad, ako je nezavisna…

I kao u kotliću pored rakijskog kazana, svako doda svoj začin: Đilas filozofira o „generacijama koje ne treba da rastu na poniženju“, Koprivica očekivano brani Srpsku pravoslavnu crkvu kao „antifašističku instituciju“, a Obućina objašnjava da je Vučić, doduše, autokrat — ali autokrat koji je napravio puteve. Bože pomozi, ako je to opozicija, šta je onda Vučić? Nobelovac za infrastrukturu?

Đilas – opozicija po mjeri režima

Đilas je, kao i obično, odigrao ulogu salonskog kvaziopozicionara: dovoljno kritičan da ga Vučić koristi kao dokaz da postoji pluralizam, dovoljno pitom da nikome ne ugrozi ugovor s Telekomom. Njegove rečenice su čisti politički pasulj — bljutav, bez mirisa i bez mesa: „Srbija ima većih problema od Crkve.“ „Kriminalci bježe, nama bježe mladi, nama bježe milijarde.“ Sve tačno, ali izgovoreno sterilno, pa pored njega i Mitrovićev Pink djeluje kao pokret otpora.

A onda Đilasovo srboavanje na max. koje skida svaku šminku: „Po svim međunarodnim zakonima Kosovo je dio Srbije“ (u istom dahu i teza da je generacija „odrasla na poniženju što je Kosovo oteto“). U zemlji gdje Vučić živi od mita o Kosovu, to je poklon-paket s opozicionim potpisom. Nije alternativa — to je pečat na Vučićevu mitomaniju. Nije slučajno što je Đilas u Srbiji danas vjerovatno omraženiji i od samog Vučića: Vučića bar vole njegovi; Đilasa ne priznaju ni „njegovi“, ni neutralni, ni “tuđi“.

Uz to, konstrukcija da je SNS „Milov projekat“ fino zatvara krug: kriv je Milo, krivo je nezavisno Kosovo, kriva je svaka stvar osim onoga što je pred nosom — crno-bijeli poredak u Srbiji u kojem režim i „opozicija“ dijele istu ideološku matricu.

Obućina – kritika s dozvolom režima

Jelena Obućina zna govoriti ispravno, ali sve manje ima šta reći. Dugovi, inflacija, zlatne rezerve i dinar izlistani su kao zapisnik kreditnog odbora, a ne anatomija raspada. Čak i kad pogodi — propagandu, zadružnike u medijima, lažno držani kurs — nedostaje moralni i dakako ideološki nerv. Rečenica „Vučić je postao irelevantan“ zvuči kao marketinška mantra iz studija s hladnim svjetlima: možda irelevantan vama u kadru; ljudima koje hapse zbog „lajka“, novinarima pod batinama i studentima pod prijetnjama — nimalo. Vučić je sistem, a ova vrsta „kritike“ je samo njegov slabašni refleks u ogledalu.

Koprivica – akademski sveštenik jedne ideje

Koprivica je sa druge odnosno “domaćinske strane“ arhetip političkog srednjovjekovlja u odijelu iskompleksiranog Beogradom. S ponosom tvrdi da „Srpstvo u Crnoj Gori nije uvoz iz Srbije“, pa preko iste klupe propovijeda manifest „svekolikog srpstva u EU“, nešto najluđe što smo čuli u zadnje vrijeme. Mentalna gimnastika: SPC je „stub društva“, srpstvo je autohtono, EU je cilj — i, naravno, „Milo je lopov“. Rasprava o sudbini Balkana servira se kao recept za pasulj: malo svetosavlja, malo Evrope, obavezno anatemisanje Mila i natruhe četništva koje se ne izgovaraju javno.

Rakijski talk-show kao slika Srbije

Ono što je trebalo biti politička debata pretvorilo se u kafansko potvrđivanje velikosrpskih dogmi:

-Milo je lopov.

-SPC je sveta.

-Kosovo je srpsko.

-Vučić je loš, ali bar pravi puteve.

Sve uz ton „mi civilizovani Srbi, vi emotivni Crnogorci“. Crnogorski voditelj — oprezno, preblago — pustili su goste da se razmašu pa je ispalo da Vijesti liče na beogradsku ekspozituru za regionalni PR-ing srpskog sveta. Da sam zloban rekao bih, nije ispalo no jesu, ali neću.

I tako: Vučić više ne mora da kontroliše samo Informer i Pink. Sad ima i „opoziciju“ koja mu poruke nosi u goste diljem projektovanog srpskog sveta.

Vučićev vječni protivnik – on sam sebi

Suština je jednostavna: Aleksandar Vučić je stvorio opoziciju po svojoj mjeri. Ljude koji će vikati, ali ne i rušiti. Analizirati, ali ne i djelovati. Kritikovati, ali samo do crte koja ne remeti poredak. Ideološki su to klonovi, da ne kažem klovnovi. S takvom opozicijom možeš vladati dovijeka. Kad te „napadaju“ oni koji misle kao ti, samo pristojnije, ne vladaš protivnicima — vladaš sopstvenim odrazima.

Vučić će pasti — ali na jastuke koje mu je opozicija sama namjestila

Eto Srbije danas: najveći opozicionar je Vučićev najvjerniji imitator; sloboda se mjeri decibelima pristojnosti; Crna Gora služi kao kulisa za beogradski monotoni recital. Vučić je već stvorio sistem u kojem nema prijatelja ni neprijatelja — svi su njegovi statisti. I Đilas, i Obućina, i nesretni Koprivica: svako je donio po rečenicu zbog koje šef može mirno da spava.

Zato, kad sljedeći put u studiju Vijesti neko sa smiješkom izgovori „Kosovo je dio Srbije“ a “Milo je lopov“ i usput objasni Crnogorcima ko su i šta su — sjetite se: Vučić ne mora da pobjeđuje. On je već sve osvojio — čak i ovako kilavu opoziciju.