Piše: Jasmin Klarić / Telegram.hr

Anto Đapić je bio u pravu. Nakon što je Vlada u pregovorima s predstavnicima dijela braniteljskih udruga odlučila da se ploča s ustaškim pozdravom premjesti iz Jasenovca desetak kilometara sjevernije, Đapić je oduševljen ishodom kazao kako bi ploča, u vrijeme Ive Sanadera ili Jadranke Kosor, bila maknuta isti dan. No, bila je 2017. godina. Počinjalo je vrijeme Andreja Plenkovića.

Ono što je počelo kao taktičko uzmicanje pred crnilom, sasvim se očekivano vremenom razlilo do onoga što Hrvatska ima danas. Ustaški pozdrav je de facto i unatoč odlukama Ustavnog suda o tome da je protuustavan, danas legaliziran. Dizanje glasa protiv takve prakse se sa samog vrha vlasti ocjenjuje gotovo kao izdajnička djelatnost, a sam HDZ-ov potpredsjednik Sabora Željko Reiner na javnoj televiziji tumači kako u Ustavu – nema antifašizma. U takvoj atmosferi činjenica da ulicama marširaju zamaskirani likovi u crnom, koji se – zasad – zadovoljavaju samo utjerivanjem straha, djeluje kao sasvim prirodan razvoj situacije.

Opterećenje kultu Bezgrešnog

Malo je toga, dakle, ostalo oko čega se u današnjoj Hrvatskoj, u atmosferi najjeftinijih, prijesnih laži kojima vlast opravdava uzmak i sad već lagano marširanje u korak s najekstremnijom desnicom valja zgražati. Elementarna intelektualna i moralna pristojnost odavno su odbačene kao nepotrebno opterećenje kultu bezgrešnog Vođe, hrvatskog dobročinitelja i prosvjetitelja koji iz jednog rukava sipa dodatnu cijev tunela Učka i drugu scenu zagrebačkog HNK, a iz drugog Pelješki most i rast standarda.

Pa opet, manično okrivljavanje ljevice i medija zbog desničarskih prijetnji i obreda, te tako olako izrečene laži poput onih jučer u Saboru o tome da opozicija cijeli Domovinski rat svodi na HOS i “Za dom spremni”, teško je progutati bez opasnosti gušenja. Bez obzira što su sve Plenkovićeve godine i sva njegova uzmicanja vodili trenutku u kojem se sve skupa, i institucije, i javnost, i diskurs, i društvo, i, u krajnjoj liniji i na duže staze – i država sama – rasipa prema ništavilu.

Tri slatke riječi

Jer, potrebna je doista fantastična razina besprizornosti i prezira prema javnosti da se opoziciju javno optuži kako cijeli opus Marka Perkovića Thompsona svede na “tri riječi nastale u Domovinskom ratu u obrani od velikosrpske agresije” i pjesmu koju svi pjevaju 34 godine, kako je to jučer premijer objašnjavao u Saboru. Tri riječi?

“Jasenovac i Gradiška Stara”? Ne, to su četiri. “Opet će se gusta magla spustiti”? Ne, pa tu ih je šest. Da nije “loša bila čet’r’speta”? Ili neka od ranijih Thompsonovih udivljenja ikonama ustaškog pokreta? Ma ne, premijer je mislio samo na “Za dom spremni” i Čavoglave. Na to je – on – sveo cijeli Thompsonov opus, kako se ne bi morao bakćati s ostatkom ustašofilije.

Demokracija nije cenzura

“Demokracija nije cenzura”, poručuje pritom Andrej Plenković iz Hrvatskog sabora, misleći na Thompsona i (pogrešnu) odluku Grada Zagreba koja će rezultirati obustavom daljnjih nastupa ovog pjevača u prostorima kojima upravlja ovaj grad. A onda, u istom dahu, veli kako se ne slaže s odabirom izložbe o slikarstvu Dejana Medakovića – koju su neuspješno pokušali “cancelirati” maskirani prosvjednici, usklikujući, sigurno slučajno, tri riječi one Thompsonove pjesme.

Demokracija nije cenzura, pa ne možemo Thompsonov opus svoditi na tri riječi jedne pjesme. Ali možemo, s mjesta najmoćnijeg političara u zemlji, tražiti “od partnera kroz Savjet za nacionalne manjine da malo detaljnije paze što odobravaju”. Zašto? Jer ne možemo gledati izložbu o slikarstvu Medakovića odvojeno od tri riječi… pardon, od njegove uloge tajnika Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Ustaški pozdrav i NDH

Očekivati da sva ta lavina cinizma, licemjerja i laži neće na terenu imati učinak benzina nehajno polivenog po već dobro razbuktaloj vatri bio bi optimizam koji u današnjoj Hrvatskoj više djeluje kao zatvaranje očiju. U strahu od odredišta. Jer, putanja kojom je društvo došlo do ove točke traje već jako, jako dugo.

“Apsolutno je netočno da je nešto legalizirano”, obrecnuo se premijer Plenković prema novinarima, govoreći o premještanju table s ustaškim pozdravom iz Jasenovca u Novsku. “Za mene taj pozdrav ima predominantnu konotaciju vezanu uz ustaški pozdrav i NDH i stoga mi nije prihvatljiv”. Bio je rujan 2017. godine. Počinjalo je vrijeme Andreja Plenkovića.