Ezio Gavazzeni sakupio je svjedočenja i materijal od kojih se normalnom čovjeku ledi krv u žilama. Godine 1993. i 1994., više od stotinu stranih lovaca plaćalo je između 80.000 i 100.000 eura za odstrjel čovjeka.

Prema istraživanjima talijanskog pisca i novinara Gavazzenija, tu priliku pružala im je srbijanska služba sigurnosti. „Ona je tokom opsade Sarajeva u brdima oko glavnog grada BiH organizirala prave ljudske safarije. Posebno jeziv detalj: ako je žrtva bilo dijete, cijena za „odstrjel" bila je još viša". Prema navodima Gavazzenija, među sudionicima ljudskih safarija nalazilo se najmanje pet talijanskih državljana.

Tužitelj Gobbis zasad nije konkretno naveo imena osumnjičenih. Tokom opsade Sarajeva od strane zločinačkog režima Slobodana Miloševića, između 1992. i 1996. godine ubijeno je više od 11.000 civila; oko 1.000 njih bili su žrtve snajperista u zloglasnoj snajper-aleji „Sniper Alley", širokom bulevaru na brisanom prostoru, gdje su ljudi bili izloženi stalnoj prijetnji.

Glavni Gavazzenijev svjedok bivši je agent obavještajne službe Edin Subašić. On tvrdi da je 1993. obavijestio talijansku vojnu obavještajnu službu SISMI o „safarijima" i sudjelovanju državljana Italije.

U dosjeu se nalazi i Subašićevo pismo Gavazzeniju, u kojem daje opis i psihološki profil turista-snajperista: „Radilo se o strastvenim lovcima koji su već prošli sve vrste legalnih safarija i koji su tražili dodatni adrenalin u vidu ljudskog trofeja. To su osobe koje vole oružje, a istovremeno su psihopati (…). To su sve bogati i vjerovatno utjecajni ljudi (…). Imaju novac i politički utjecaj da se zaštite od eventualnih istraga."

Gavazzeni tvrdi da poznaje neka imena vikend-snajperista; jedan od njih navodno je vlasnik privatne klinike. Većina, kako dodaje, gaji desničarske i ekstremno desničarske stavove. Koliko su vjerodostojne sve ove izjave i dokumenti koje je Gavazzeni predao tužiteljstvu, pokazat će istraga. Prema Subašićevim izjavama, odgovarajući spisi, koji postoje u BiH, klasificirani su kao „tajni" i nedostupni. Tri mjeseca kasnije, 1994. godine, SISMI je navodno odgovorio Subašiću: "Otkrili smo da safariji polaze iz Trsta. To smo spriječili i sada više nema safarija.”

Do sada je nepoznato je li zaista postojao taj dopis talijanske obavještajne službe upućen bosansko-hercegovačkoj obavještajnoj službi. Za sada je jedino sigurno da priča o snajperskom turizmu na brdima oko Sarajeva nije nova. Milanski Corriere della Sera je još 1995. godine – dakle, tokom opsade grada – pisao o tom fenomenu, pod naslovom "Odmor u Bosni, pucanje uključeno”.

Gavazzeni je izjavio za talijanski list Repubblica da se ovom temom bavi već duže vrijeme i da mu je poticaj dao dokumentarni film „Sarajevo safari" slovenskog režisera Mirana Zupaniča, objavljen 2022. Zupaničev film izazvao je žestoke reakcije bosanskih Srba - ratnih veterana, koji su tvrdili da je dokumentarac zasnovan na lažima. Gavazzeni, međutim, tvrdi da posjeduje "brojne dokaze” i da se sve zaista dogodilo. Bilo ih je mnogo koji su pucali na ljude – "Nijemaca, Francuza, Engleza, ljudi sa Zapada”, rekao je on za britanski Guardian.

Dodaje i da je "uznemirio pola Europe” i analizirao bh. i talijanske izvore, uključujući one iz obavještajnih krugova. Od srpske strane, kaže, nije dobio ništa: "Srbi sve smatraju urbanom legendom, izmišljotinom”.

Švicarski list dalje piše kako su se još 2007. pojavili navodi da je za vrijeme rata u BiH zaista dolazilo do takvih "safarija”. Tokom suđenja jugoslavenskim ratnim zločincima u Den Hagu jedan američki vatrogasac, koji je kao dobrovoljac boravio u Sarajevu i svjedočio pred Haškim sudom, govorio je o stranim snajperistima. „Smatra se da je upravo on prvi upotrijebio izraz ‚snajper-turisti‘ i govorio o monstruoznim metodama koje su im se pripisivale.

Talijanski mediji ovih dana prenose njegove izjave, koje je dao pred Haškim tribunalom. Prema zapisniku sa saslušanja, iz kojeg citira list Avvenire, neki od snajperista birali su najranjivije mete: djecu. Izjave ovog Amerikanca mogle bi biti ključne za nastavak istrage u Milanu.

PRIJAVA PROTIV VUČIĆA

Sve je „Slobodnu Bosnu“ iz egzila u Londonu komentirao dr. Boban Bogdanović, srbijanski politički emigrant i disident.

-Pitanje „Sarajevo safarija“ nije samo pitanje ratnog zločina. To je pitanje istine, odgovornosti i budućnosti regiona. I ako jedna država danas ima razlog da strahuje od istine – onda je to Srbija.

Danas, kada italijansko tužilaštvo u Milanu vodi istragu zasnovanu na svedočenjima i navodima o plaćenim „ratnim turistima“ koji su tokom opsade Sarajeva pucali po civilima, ne možemo ignorisati činjenicu da se optužbe sve češće vraćaju na jednu adresu: položaje VRS na Jevrejskom groblju.

To je ona tačka pred kojom počinju da drhte kolena u Beogradu a pogotovo na Andrićevom vencu, predsedništvu u kojem obitava Aleksandar Vučić, naglašava Bogdanović, te nastavlja:

-Javno izrečene optužbe ministra odbrane BiH Zukana Heleza, prema kojima su mu se javila trojica pripadnika VRS i posvedočila da je Aleksandar Vučić – čovek koji je tada izgovarao svoju čuvenu rečenicu „Za jednog Srbina ubićemo sto Muslimana“ – sa tih položaja dejstvovao snajperom po civilima i sarajevskoj deci, predstavljaju politički potres prvog reda.

Sam Vučić se brani pričom o „kišobranu“, ali u regionu više nema nikoga ko u to veruje. Sa druge strane, snimci iz ratnog perioda, kao i javne tvrdnje osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja – čoveka koji svakako zna kako su se stvari u to vreme odvijale – dodatno otvaraju pitanja na koja će se pre ili kasnije morati dati odgovor.

I tu dolazimo do onoga što će, po mom mišljenju, biti ključni dokazni materijal u narednim mesecima.

Arhiv Slobodana Jovića – dokumenti koji mogu promijeniti sve

-Naime, pokojni Slobodan Jović, nekadašnji potpredsednik Srpske radikalne stranke i čovek iz najužeg kruga osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, nekadašnje Državne bezbednosti, posedovao je značajnu dokumentaciju o aktivnostima na sarajevskom ratištu i ulozi zločinačkog tandema Šešelj-Vučić.

Postoje ozbiljne indicije da deo te arhive sadrži podatke o kretanjima ljudi, dolascima „gostiju“ i strukturama koje su kontrolisale položaje – uključujući i Jevrejsko groblje, navodi Bogdanović, te najavljuje:

-U meri u kojoj mi je to moguće i u skladu sa zakonom, učiniću sve da ta dokumentacija bude dostupna italijanskom tužilaštvu.

Istina ne može biti vlasništvo političkih elita, niti se može sakriti zato što bi nekome bila neprijatna.

„Benjamina Karić – glas hrabrosti u vremenu straha“

Gradonačelnica Benjamina Karić bila je među prvima koja je zahtevala punu istinu o „Sarajevo safariju“.

To nije bio samo hrabar čin – to je bio istorijski čin. Podržavam je u potpunosti. Ona je otvorila vrata jednoj od najvažnijih istraga u postratnom Balkanu. Italijansko tužilaštvo je pokazalo ozbiljnost. Red je da ostale države učine isto.

I tu stižemo do pitanja koje se ne može zaobići:

Da li će Srbija sarađivati u istrazi?

Odgovor je jednostavan kao i neprijatan: neće. Ne zato što institucije Srbije ne razumeju težinu zločina. Ne zato što je to tehnički komplikovano. Nego zato što bi svaki dokument, svaki trag, svaki odgovor – pre ili kasnije vodio ka dvojici ljudi:  osuđenom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju i Aleksandru Vučiću – čoveku koji je pred Skupštinom Srbije izgovorio „Za jednog Srbina ubićemo sto Muslimana“.

U tom svetlu, odbijanje saradnje nije pravno pitanje, već političko. To je odluka da se istina žrtvuje kako bi se sačuvala vlast.

To je odluka da se ćuti da bi se preživelo. Ali istina ima jednu nezgodnu osobinu: uvek na kraju nađe put do svetla. „Sarajevo safari“ nije samo pitanje ratnog turizma niti pukih svedočenja. To je pitanje Evrope, pravde i morala. I danas, kao i 1992, kao i 1995, stoji stara istina: gradovi padnu, ali zločini ne stare. Srbija će, verujem, pokušati da izbegne istinu.

Ali istina će doći – ako ne preko Beograda, onda preko Milana. I kada se otvori poslednja stranica ovog slučaja, ostaće jedno pitanje: Šta je strašnije – ono što se događalo na sarajevskim brdima, ili ono što se danas čini da se to sakrije?

Istorija će dati odgovor. A ja ću se pobrinuti da istražitelji dobiju sve što im može pomoći da do njega stignu, zaključio je Bogdanović.

(M.I.)