Nekada je ta ista liberalna raja – uključujući i one s biranih akademskih, političkih i medijskih adresa – bila prva da u glas stavi potpis na državu bez etničkih feuda, bez entitetskih rovova, bez kantonalnih pašaluka. Dakle, muhur na bazično unitarnu BiH. Danas? Danas bježe od te riječi i od takve države kao bivši komunista od Internacionale, piše u kolumni za Hayat.ba kolumnista Dragan Bursać.

Prisjećajući se kako su mu prije tri godine na sarajevskoj promociji knjige prilazili kadrovi Naše stranke, SDP-a, nezavisni intelektualci i građanski ljevičari i složili se s njegovom opaskom da se bori za Bosnu i Hercegovinu bez entiteta i kantona, sa Sarajevom kao glavnim gradom.

“E sad, šta se s njima desilo u zadnje tri godine, pitanje je za njih. Da li je kakav virus HDZ-itisa ili akutne bezmudosti – do njih je opet. Tek, vidim ovih dana kako se mnogi sa te književne večeri od prije tri i po godine odriču i sebe i svojih želja za jedinstvenom državom koju su tako gorljivo propagirali. I nisu oni iznevjerili mene, lako ću ja za sebe i njih, nego su obmanuli građane kojima su prodali onu stvar što im fali pod bubrege pričajući u oktobru te iste 2022. kako im treba baš takva jedinstvena država bez entiteta i kantona dakle bazično unitarna, a onda su se opredijelili, ne za dvoentitetsko, nego potencijalno za troentitetsko blato.

Kažem vam, čudo jedno kako ljudi promijene i sebe i svoj kompas. No dobro, svakom svoje. Bez patetike, hajmo dalje”.

Bursać dodaje da bauk unitarizma kruži Sarajevom:

“Elem, evo nas danas, u 2025., gdje je bauk unitarizma postao nešto poput aveti sa starog rokenrol albuma – svi su ga nekad pjevali, svi su ga voljeli, a danas se od njega kriju kao bivši komunisti od “Internacionale”. Čim neko kaže “unitarna Bosna i Hercegovina”, u čaršiji se upale lampice panike, kao da je riječ o nekoj političkoj kugi 2.0.

Nekada je, ponavljam, ta ista raja – uključujući i one s biranih akademskih, političkih i medijskih adresa – bila prva da u glas stavi potpis na državu bez etničkih feuda, bez entitetskih rovova, bez kantonalnih pašaluka. Dakle, muhur na bazično unitarnu državu. Danas? Danas bježe od te riječi kao da je radioaktivna”.

Kolumnista Hayata detektuje i zašto je to tako: “Pa zato što se u međuvremenu pojavila nova moda, nova isprazna misaona poza: konsocijacija. Ta riječ, taj misaoni vampir koji siše svaku funkcionalnost iz političkog sistema, postao je ideološki rekvizit jedne posebne sarajevske škole mišljenja koja se iz petnih žila trudi da zvuči “modernije” od same Evrope”.

“Kako je konsocijacija postala nova avangarda. Paradoksalno, ljudi koji se kunu u Evropu, demokratiju i liberalizam danas zagovaraju model koji u Evropi koriste samo države koje su u trajnoj krizi ili pod stalnim međunarodnim tutorstvom.

Konsocijacija nije evropski ideal, već evropska nužda. Nema tu ni “rigidnih”, ni “mekanih”, ni “liberalnih” verzija. Ima samo jedno: stalno cementiranje etničkih rovova.

A ta škola, u želji da se predstavi kao intelektualno rafinirana, zapravo završava govoreći istu rečenicu koju desetljećima izgovaraju čelnici jedne hercegovačke političke firme: “Ne može većina odlučivati. Nikako.” Zvuči poznato? Naravno da zvuči.

Samo se ovdje kaže tiše i “liberalnije”, da fino stoji u kafićima oko Vječne vatre. Zašto je unitarna Bosna postala bauk? Nije zato što je opasna. Nije zato što je nepravedna.
Nije zato što je majorizirajuća. Ne. Unitarnost je bauk zato što ruši ekonomsku i političku arhitekturu ove male elite koja živi od komplikacija i sjedenja na najmanje dvije stolice.

Jer jedinstvena država znači:
-kraj entitetskih kalkulacija,
-kraj kantonalne birokratske džungle,
-kraj paralelnih vlada, centara moći i uhljebničkih institucija,
-kraj privilegija koje dolaze iz “državne fragmentacije”.

Ko prvi gubi u tom modelu?

HDZ.

Ko drugi gubi?

SNSD.

A ko treći, sasvim neočekivano?

Upravo oni sarajevski “liberali” koji žive od statusa quo.

Raja – od aplauza 2022. do šutnje 2025. I tu dolazimo do raje.

Do ljudi koji su onog aprilskog dana 2022. plakali jer je neko javno rekao ono što se oni boje izgovoriti, a što im je na srcu.

Do onih koji su mi prilazili, grlili me i ponavljali: “To je naša Bosna! Jedna! Nedjeljiva! Bez entiteta, bez kantona!”

E pa danas je dio te iste raje uplašen.

Dio je zbunjen.

Dio je ukočen.

A dio je upao u zamku intelektualnog konformizma pa se odriče vlastitih uvjerenja da ne bi bio “radikalan”.

Danas, ako kažeš da želiš jedinstvenu državu, gledaju te kao da površno vrijeđaš ukus, ne sistem.

Ja sam savim ubijeđen da makar 90% svih njih odista zeli tu jedinstvenu i nedjeljivu državu, samo eto sad im “nije vrijeme” i “kud baš sada?”. A to su dvije stvari sa kojima Čović i Dodik nemaju problema i od kojih ne pate. Pa će budući opstanak BiH zavisiti od toga da li su u svojim željama i projekcijama jači oni koji je žele jedinstvenu ili oni koji hoće da je nema.

Razmislite…

Bauk nije unitarizam. Problem je nedostatak hrabrosti. Neka bude jasno: bauk danas nije unitarna Bosna i Hercegovina. Bauk je spoznaja da pojedini političari iz Sarajeva više nemaju hrabrosti koju su imali onog dana 2022. godine. Jer reći da želiš jedinstvenu državu nije nacionalizam. Nije ekstremizam. Nije radikalizam. To je najobičniji, elementarni evropski standard. A mi se, eto, ponašamo kao da je to atomska bomba koja će eksplodirati u nekoj sali" piše Bursać.