Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Prije nekoliko dana, sud je odredio mjere zabrane šefici kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića i trojici policijskih funkcionera. Oni se sumnjiče za trgovinu utjecajem i zloupotrebu službenog položaja. Među glavnim dokazima je prepiska, koju je objavljivana proteklih sedmica.

Na optuženičkoj klupi se, na kraju, ipak nije našao premijer. Tako je (zasad) odlučilo pravosuđe. Iako se na osnovu poruka lako može zaključiti da je, putem posrednika, i sam sudjelovao u nezakonitim imenovanjima, napredovanjima i premještajima. Primjera radi, u imenovanju rođaka direktora federalne policije na direktorsko mjesto u BH Pošti.

Teško se zaboravlja i prepiska, u kojoj glavni premijerov posrednik za policijske poslove Muhamed Ohranović, piše direktoru policije: “Imenovana mi je danas žena. Tako da je slatka i kod mene, Munja.” A nakon što mu sagovornik čestita, Ohranović veli: “Hvala ti. Nema, ovaj premijer i ova Arijana su stvarno ljudi.”

Da li je Tito stvarno čovjek?

Desilo se da sam u isto vrijeme, kada je javnost upoznata sa detaljima navedene afere, čitao Uvod u Jugoslaviju Dejana Jovića.

U poglavlju “Druže Tito, ti si kriv”, Jović piše o jednom bizarnom slučaju. Naime, početkom 1967, stanoviti Dragomir Katić, tridesetjednogodišnji ekonomist iz Kraljeva, poslao je Josipu Brozu pismo, u kojem navodi da je dvije i po godine bez posla. A bez posla je, kako će objasniti, ostao nakon što je kritikovao lokalne moćnike.

”Do sada sam”, piše Katić, “učestvovao na preko 100 konkursa i oglasa širom Jugoslavije od čega verovatno na preko 60 u Kraljevu i nigde nisam primljen, jer navodno ‘nisam ispunjavao uslove’.”

Katić dalje piše Titu da “drugovi izigravaju konkurse” i da “vode naopaku kadrovsku politiku”.

”Stav svih foruma Saveza komunista”, veli Katić, “od najviših do najnižih je da se vodi ispravna kadrovska politika. Što znači da pobeđuje onaj koji je i najbolji. Kako se onda može i sme dogoditi da se raspiše konkurs po kome se traži visoka, viša ili srednja sprema a primi se sa osnovnom.”

Najzanimljivije je što Katić poentira s time da je lično Josip Broz - kriv.

”Ti duže Tito!”, kaže Katić, ”Ti i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Vi ste za to krivi!”

Na kraju on kaže da zahtijeva od Tita da mu se da posao. 

Nakon toga slijedi još čudnija stvar: Tito svojim saradnicima nalaže da odmah pozovu Katića u njegov ured. Njih dvojica, kao komunisti, vode razgovor o problemima unutar sistema.

”Verujte mi, druže Predsedniče, da sam imao samo dva uticajna prijatelja, nikad ne bih došao kod Vas”, veli Katić.

Tito nastupa defanzivno. Govori kako “vrh” ne može biti kriv za “sve što se radi dolje”. Zatim ističe da s vremena na vrijeme pozove nekog “odozdo” kako bi vidio u čemu je suština. 

“Htio bih da znam”, kaže Tito, “šta ljudi dolje misle, da li smatraju da su za greške krivi pojedinci ili nešto ne valja u sistemu.” Zatim kaže da “birokrati gledaju kroz ljude, umjesto u njihova lica”, itd.

U svakom slučaju, na kraju razgovora, Tito u prisustvu Katića poziva telefonom tadašnjeg čelnika CK Srbije Dobrivoja Radosavljevića i traži od njega da pomogne Katiću da dobije posao.

Najčudnije od svega je što, čak ni nakon toga, Katić nije dobio posao. Uspio se zaposliti tek 737 dana nakon susreta s Titom. 

Kad se sistem otuđi 

Jović navodi da je prvi čovjek srbijanskog CK Radosavljević praktično odlučiti ignorisati Titovu ličnu intervenciju. Također, autor skreće pažnju na ono što je i sam Katić primijetio tokom razgovora s Titom - da će ga lokalne vlasti vjerovatno dodatno izolirati i mrziti zbog toga što se žalio Predsjedniku.

Dalje, čitajući transkript razgovora vidimo da je i sam Tito svjestan granica svog utjecaja, jer u jednom trenutku veli Katiću da bi mu bilo lakše da ga zaposli u JNA, nego u civilnim strukturama.

U svakom slučaju, sve je ovo, kaže Jović, pokazalo “ne samo to koliko je Titova moć bila ograničena, naročito u konkretnim pitanjima kao što je zapošljavanje ljudi, nego i da je postojao (barem kada je riječ o Srbiji) kontraproces, koji je ignorirao, a možda i namjerno pokušavao blokirati ono što je dolazilo od Tita”.

Da Tito nije mogao natjerati neke lokalne moćnike da odmah zaposle Katića može zvučati čudno samo onima koji totemiziraju jugoslovenskog vođu i generalno ne razumiju kako funkcioniše vlast (naročito u uslovima otuđenja birokratije).

“Premda je on [Tito]”, kaže Jović, “bio glavni akter formiranja sistema, sistem je nakon dvadeset godina od njegova uspostavljanja počeo djelovati svojom logikom, po svojim pravilima kao akter.”

Nikšić moćniji od Tita

Kada sam, tokom nekog razgovora o aferi Spengavanje, prepričao navedenu epizodu jednom prijatelju, on je odgovorio kratko: “ih, da je [Tito] imao Nekinu šeficu kabineta…” 

I zaista ima neke lude istine u tome. Neki su isticali kao najveću manu - a drugi kao najveću vrlinu - sadašnjeg predsjednika SDP-a to što nije karizmatičan, što nije lider, itd.

Često se, u tom kontekstu, ističe da je Nikšić počeo karijeru kao općinski inspektor u Konjicu, te da je, kao savršen birokrata, skoro neprimijetno napredovao, korak po korak, sve dok nije došao na vrh piramide, postavši federalni premijer i predsjednik najveće stranke u vladajućoj koaliciji. Zapravo, većina građana još uvijek ne zna da je Nikšić nosilac najutjecajnijih političkih funkcija u BiH. Jednostavno ne odstavlja takav dojam. A kad se sistem otuđi ne može ni vladati niko drugi do bezličnih birokrata, koji ne ostavljaju dojam da su vlast, da su lideri, itd.

U trenutku, kada bezuspješno pokušava naći posao Dragomira Katića, Tito se sastaje sa Leonidom Brežnjevom i Richardom Nixonom, koji mu pružaju bezrezervnu podršku. Bezlični Nermin Nikšić nije lider tog kalibra. Naime, on ne može ni sanjati da se sastaje sa američkim ili ruskom predsjednikom, niti se pita o “višim stvarima”. Ali on, za razliku od Tita, poznaje tajnu birokratskog mehanizma i lako bi i brzo Dragomiru Katiću našao posao. U tom pogledu, dakle u pogledu “niskih stvari”, daleko je moćniji od Tita.