Za vlast u Srbiji sat ubrzano otkucava: do 25. novembra država mora da odluči šta će učiniti s Naftnom industrijom Srbije (NIS). To otvara duboke energetske, finansijske i geopolitičke dileme, koje Beograd više ne može da odlaže.

NIS se od 2008. nalazi u većinskom vlasništvu ruskog Gaspromnjefta, zbog čega se našao na udaru američkih sankcija, uvedenih s obrazloženjem da treba spriječiti Rusiju da prihode iz energetike koristi za rat u Ukrajini.

Te sankcije su od januara ove godine odlagane čak osam puta, ali su 9. oktobra konačno stupile na snagu. Njihova primjena imala je trenutne posljedice: isporuke sirove nafte preko Janafovog naftovoda praktično su zaustavljene, ostavljajući srpskim rafinerijama sirovine tek do kraja novembra, rekli su srpski zvaničnici.

Energetske i finansijske posljedice

NIS ima ključnu stratešku poziciju u energetskom sistemu Srbije. Upravlja objema rafinerijama i obezbjeđuje više od četiri petine benzina i dizela.

Zaustavljanje rafinerije, upozorava stručnjak za energetiku Miloš Zdravković, imalo bi katastrofalne posljedice po ekonomiju.

„NIS zapošljava oko 14.000 ljudi. U budžet Srbije su uplatili oko dvije milijarde evra 2023. godine, a 2,08 milijardi 2024. To je krucijalno za naš BDP i budžet, i mi bez toga ne možemo“, kaže Zdravković za DW.

Ali posljedice bi mogle biti i dalekosežnije, jer se NIS nalazi u zoni sekundarnih sankcija. To znači da bi mogle biti pogođene sve firme koje s njim posluju – a prije svega banke.

Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković potvrdila je da je NBS dobila upozorenja da može potpasti pod sekundarne sankcije ukoliko sarađuje sa entitetom koji je već pod mjerama.

„Nadam se da tih sankcija neće biti jer bi to značilo blokadu svih plaćanja“, rekla je guvernerka.

Sve, samo ne nacionalizacija

Izlaz iz krize moguć je samo kroz trajnu promjenu vlasništva — odnosno odlazak ruskih akcionara iz NIS-a. Ministarka energetike Dubravka Đedović Handanović saopštila je da su ruski vlasnici pristali da prodaju svoj udio od 56,15 procenata. Ipak, ime potencijalnog kupca se ne otkriva zbog, kako kaže, „ozbiljnih poslovnih pregovora“.

Ukoliko dogovor s trećom stranom ne uspije, država će otkupiti udio vlasništva, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Ako ne budemo imali drugog rješenja, ma koliko, ma šta da košta, naći ćemo novca, razgovaraćemo i sa Evropljanima i sa svima drugima. I ono što smo [guvernerka] Jorgovanka Tabaković i ja govorili o ’specijalnoj operaciji’, moraćemo da obavimo. Obezbijedićemo novac… Ja želim po svaku cijenu da izbjegnemo konfiskaciju, nacionalizaciju i otimanje imovine. To nije naše većinski, to je većinski rusko“, naveo je Vučić.

Taj paket Srbiju bi sigurno koštao između milijardu i po i dve milijarde evra, ocenjuje za DW ekonomska novinarka Radojka Nikolić. Ukoliko bi se taj iznos izvukao iz budžeta, druge investicije – poput projekta Ekspo ili izgradnje nacionalnog stadiona – morale bi biti odložene ili bi država morala dodatno da se zaduži.

Jedna opcija je i korišćenje deviznih rezervi.

„Ali to bi bio veoma loš signal, zato što devizne rezerve postoje da garantuju tekuću likvidnost države“, kaže za DW Radojka Nikolić. „To je prilično riskantno, plus se šalje veoma loša poruka. Dakle, devizne rezerve nisu nikakav garant, nego one mogu i da posluže nečem drugom.“

Dilema nije energetska, nego geopolitička

Odluka o NIS-u više nije pitanje samo vlasništva ili upravljačke kontrole – ona otvara niz međusobno povezanih dilema, koje Srbija više ne može da odlaže, jer energetski zavisi od istoka, a finansijski od zapada, piše DW.

„Mi smo između čekića i nakovnja. S jedne strane američke sankcije zaustavljaju rad rafinerije, s druge strane zavisimo od ruskog gasa. To je još veći problem, jer Srbija godišnje troši 2,8 do 3 milijarde kubika gasa, od čega 1,73 do 1,75 milijarde ide industriji. Gas se ne kupuje u dragstoru, pa ga ne možete nabaviti kad hoćete“, objašnjava Miloš Zdravković.

Beograd sada pokušava da amortizuje situaciju na oba fronta. Predsjednik Vučić se u javnim nastupima više puta hvalio kako je „moljakao“ i pokušavao da odobrovolji Zapad. Nedavno je Srbija izašla i u susret interesima porodice američkog predsjednika Donalda Trampa donošenjem zakona kojim bi se zemljište Generalštaba u Beogradu dalo Džaredu Kušneru, Trampovom zetu.

S druge strane, pasivnošću u pristupu rješavanja pitanja NIS-a, Beograd nastoji da ne naljuti Moskvu i tako obezbijedi produžetak gasnog aranžmana.

Politika „kako bude – biće“

Analitičari upozoravaju da takav pristup postaje neodrživ. Svaka nejasna poruka ili odlaganje odluke može direktno uticati na finansijsku pomoć, investicije i povjerenje partnera, koji su sve skeptičniji prema „višesmjernoj diplomatiji“ Beograda.

„Politički je važnije da se odvojimo od Rusije i na tom energetskom planu. To će biti bolno, ali i tako već godinama živimo u jednoj bolesnoj državi, pa ćemo, valjda, poslije ovoga da ozdravimo“, kaže za DW predsjednik Evropskog pokreta u Srbiji Radomir Diklić. On ipak strahuje da vlast u Srbiji neće donijeti odluku koja je najbolja za zemlju, nego za njihove lične interese.

Nikolić smatra da će, bez obzira na kratkoročna rješenja, dugoročno u srpski energetski sektor ući američki kapital.

„Ja sam ubijeđena da, koja god transakcija da bude sada – a pominju se i neki arapski fondovi – to može biti privremeno rješenje, gledajući kratkoročno. Dugoročno rješenje će sigurno biti ulazak američkog kapitala u kompletan energetski sektor Srbije. I mislim da je to prilično definisano nekim geostrateškim planovima“, objašnjava Nikolić.

Na kraju, sudbina NIS-a postaće mjerilo diplomatske vještine Beograda — i njegove spremnosti da napravi izbor. Bez jasnog poteza, Srbija bi mogla ostati zarobljena između energetskih zavisnosti i geopolitičkih pritisaka.

„Odavno se srpska politika vodi po principu: 'Šta bude – biće’. Nafte će biti, samo je pitanje po kojoj cijeni. Pumpe će da rade, uvozićemo, kao što uvozi Bosna i Hercegovina, kao što uvozi Hrvatska, odraziće se na krajnji standard. A što se tiče gasa, ako ovi presjeku, biće zaista teško – to ne možete nadomjestiti“, upozorava Zdravković.

Kako vrijeme ističe, prostor za manevrisanje ubrzano se sužava. Cijena neodlučnosti mogla bi da bude visoka.