Svjedokinje Državnog tužilaštva su ispričale kako su im u julu 1992. godine pripadnici srpske vojske iz Biljana odveli sinove i muževe, čiji su posmrtni ostaci pronađeni nakon rata.

Hamida Jašarević je ispričala kako je 1992. godine živjela u Biljanima s mužem i troje djece. Stariji sin Samir je imao 24 godine i radio u Drvaru, dok su kćerka i drugi sin Amir bili maloljetni. Suprug Kemal je bio u invalidskoj penziji.

“U proljeće 1992. godine su prolazile vojske kroz Biljane. Vojnici iz Sanice su nam na kafi rekli: ‘Čuvajte se svojih komšija.’ Muž im je predao pištolj koji je imao legalno”, ispričala je Jašarević.

U jutarnjim satima 10. jula im je na vrata pokucao Mlađo Tešić i rekao njenom suprugu Kemalu da ide u selo i skuplja ljude. Kazao im je da ga je poslao Marko Samardžija, za koga je svjedokinja rekla da je predavao njenoj djeci u školi. Tešić je Kemala i Samira Jašarevića odveo na Jezerine na ispitivanje.

“Samir se okrenuo i rekao: ‘Amra, čuvaj nam mamu.’ Silna vojska je na Jezerinama bila, naoružane sve naše komšije. Oko četiri sata su se čuli pucnjevi kod škole”, prisjetila se svjedokinja.

Rekla je da su joj kasnije komšije pričale kako su bageri i kamioni tovarili tijela više od 200 ljudi tog dana. Kosti sina je pronašla u Crvenoj zemlji, dok je muža pronašla u Laništu.

Jašarević je ispričala kako su je srpski vojnici odveli kod kuće Latifa Ćehića da kopa leševe ubijenih Jašarevića. Ona je nakon tri mjeseca morala potpisati izjavu da predaje svu imovinu, nakon čega je s dvoje djece prebačena kamionom iz Ključa u Travnik tek nakon što je platila da izađe.

“Na Babanovcu nas je vojska zaustavila i izvela moga 17-godišnjeg sina, na drvo ga prislonili”, kazala je svjedokinja i navela da su dali 100 maraka i prsten da bi ih pustili da idu u Travnik.

Za zločine u Biljanima počinjene 10. jula 1992. godine sudi se Jovi Kevcu, koji je optužen u svojstvu komandanta Saničkog bataljona. U optužnici se navodi kako je optuženi imao kontrolu nad pripadnicima vojske i policije koji su proveli akciju “čišćenja”, u okviru koje su odveli oko 250 muškaraca u školu i dom, te ih izvodili u grupama i ubijali. Marko Samardžija je zbog zločina u Biljanima ranije osuđen na sedam godina zatvora.

Na pitanje branioca Sime Tošića da li je primila pomoć “Merhameta” dok je bila u Ključu, svjedokinja je to negirala i dodala kako je jela mekinje i kukuruzno brašno da preživi. Nakon odvođenja muža i sina vojska je, kako je rekla, dolazila stalno u Biljane i tražila druge muškarce po kućama.

Svjedokinja Mejra Šušnjar je ispričala da je živjela u zaseoku Brkići u Biljanima s mužem i šestero djece, te se prisjetila kako je vojska počela da pretražuje kuće.

“Tog dana su odveli muža Mehu i sina Almedina na Jezerine. Po danu se čula pucnjava gore od škole, a navečer su gorjele kuće. Nakon toga smo otišli u Ključ, gdje smo obrađivali zemlju i muzli krave kako bi preživjeli”, rekla je Šušnjar.

Sudbinu sina i muža saznala je nakon rata kada su njihovi posmrtni ostaci pronađeni na Laništu.

“Prepoznala sam ih po odjeći”, rekla je Šušnjar.

Na pitanje Odbrane zašto nisu otišli u Travnik, svjedokinja je rekla da nisu imali da plate. Dodala je i kako u Ključu nisu imali problema.

Suđenje se nastavlja 27. novembra. 

(Detektor)