Safet Kešo, zastupnik SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, bio je gost današnjeg „Hayatovog podcasta“. Kešo je u današnjoj epizodi govorio o stvarima o kojima veoma rijetko priča u javnosti, ali je za naš podcast otvorio vrata i nekih ličnih iskustava.

Ponos i tragedija: Kalinovik između djetinjstva i rata

Na početku podcasta Kešo se osvrnuo na nedavno završene kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Kešo: "Bio sam prije toga na jednom sastanku i negdje smo knap bili s vremenom, hoćemo li stići na sami početak. Ja prijateljima kažem u tom trenutku nemojte ništa brinuti, dok mi stignemo kući, bit će 1:0 za Bosnu i Hercegovinu i tako je bilo. Međutim, kasnije je završilo onako kako nismo željeli, ali nije to loše. Ja mislim da je ponašanje naših reprezentativaca zapravo prava formula uspjeha Bosne i Hercegovine."

"Možda eto nismo izborali taj direktan plasman na Svjetsko prvenstvo, ali ono što smo dobili ovom utakmicom jeste sigurno to zajedništvo koje nam je itekako potrebno. Ponovo su Bosanci i Hercegovci nekako bili zajedno. Vidjeli smo ulice Beča preplavljene Bosancima i Hercegovcima. Imam rodicu u Beču koja je kazala da se osjećala isto kao da je u Bosni."

Kešo je rođen u Kalinoviku za vrijeme socijalizma i kako sam kaže imao je prijatelje svih nacionalnosti. Dodaje da su njegovi sunarodnjaci popili taj otrov nacionalizma koji se kasnije manifestirao kroz genocid počinjen u Srebrenici.

Kešo: "Sjećam se da se moja majka rahmetli hvalila kako je gledala sa strane neku scenu kako Željko, moj prijatelj, dijeli, kaže svima po jednu bombonu, a mom Safetu dvije. To je za nju bio znak, koliko sam prihvaćen i tako dalje. Znam da sam doživio tako jedan kompliment od direktora gimnazije, koga ovim putem ako je živ pozdravljam, Lazara Gojanovića. I on je mojoj majci također rekao, da vi znate gospođo, s kakvim se sve momcima i dobrim i lošijim on druži, vi biste bili jako ponosni. On je više nego odličan u tom smislu. Tu rečenicu nekako pamtim. Nisam se ja dao nikad odvesti u neke loše vode ili da sa mnom ili mojim nekakvim ponašanjem upravljaju loši momci."

Kešo ističe da se iz porodičnog gnijezda ponesu temeljne vrijednosti koje čovjeka dalje vode kroz život.

"Otac mi je ubijen u osnovnoj školi gdje sam bio ponos generacije"

Kešo: "Bio sam ponos generacije i imam srebrenu značku Univerziteta u Sarajevu također. Dakle, uvijek sam bio u toj najboljoj ekipi. Osnovnu školu sam u mnogim disciplinama predstavljao u tim takmičarskim disciplinama znanja i sporta. Ali su moji roditelji u tu školu došli 1992. kao zarobljeni ljudi, kao lagoraši. Dakle, u istoj školi u kojoj sam ja bio, ponos te škole i o meni se pričalo na najbolji mogući način. Okolnosti su se, naravno, 1992. potpuno promijenile i moji roditelji su tu zajedno sa mojom rodbinom završili kao lagoraši. Otac je ubijen, baš u osnovnoj školi. Osamnaest mojih srodnika je tu stradalo."

Ratni zločinac Ratko Mladić je iz Kalinovika, a Kešin amidža, koji ga je poznavao, je govorio da je tokom mlađih dana često bio maltretiran. Kešo je istakao da zna ko mu je ubio oca i da je taj vojvoda na kraju osuđen.

Kešo: "Pa to je jedan vojvoda Trifković koji je imao suđenje na kraju, ali je uz njega bio i Bjelica. Bila je neka zločinačka grupa koja se iživljavala nad zarobljenim ljudima. Ali konkretno, kad govorim, on je presuđen. Ovaj Trifković je umro poslije rata, bio sam na izricanju te presude."

Kešo je istakao da je malo onih iz njegove generacije koji nisu ukaljali svoj obraz čineći ratne zločine u Kalinoviku. Zbog toga je, kako kaže, bio spreman napisati knjigu o dobrim ljudima iz tog vremena.

Kešo: "A onda sam jednom od njih rekao, pišem knjigu o tome i naći ćeš se u toj knjizi. On je rekao, nemoj to činiti ni za živu glavu. To su ljudi, neki moji školski drugovi, čemu je svjedočila i moja rahmetli majka, plakali svaki put kad bi došli pod prozor krišom da donesu neki hljeb ili neku kutiju cigara nekome. To su velike stvari, ali ovdje je poenta na tom stanju duha jednog Kalinovika u kojem je napisati knjigu o čovjeku koji je učinio dobra djela zapravo prijetnja tom čovjeku, jer će ga ta sredina vjerovatno kazniti, žigosati pa možda čak i progutati."

Kešu je rat zatekao na Filozofskom fakultetu gdje je radio kao asistent.

Kešo: "Zajedno sa ljudima iz mahale smo čuvali straže. Po naselju smo organizirali te patrole, čisto da se ne dogode neka iznenađenja jer smo vidjeli da zlo dobija na tom svom zamahu i da neće stati. Kasnije smo mi došli do podataka da je recimo na prostoru Kantona Sarajevo, odnosno desetak općina jer su nekad bili u toj regiji, da je Jugoslovenska narodna armija preko SDS-a podijelila 68.000 cijevi naoružanja. Zamislite taj komšiluk koji se masovno naoružava. Zna se čemu služi puška jer je to sredstvo za ubijanje ljudi. Tako da smo i mi morali organizirati te patrole, straže."