Dok se već tjednima ne događa previše po pitanjima vojne ili financijske pomoći saveznika ruskom agresijom ugroženoj Ukrajini, posljednja tri dana opet su ispala izuzetno "živa" po pitanju vanjskih pokušaja mirovnog posredovanja u tom monumentalnom sukobu. Naravno, sve je (baš kako je to u zadnje vrijeme postalo uobičajeno) opet bilo centrirano na Sjedinjene Američke Države i njihovog predsjednika Donalda Trumpa – a jedino čega nije nedostajalo bili su kaos i diplomatska vještina.

Naime, dok se ruski borbeni dosezi u zadnja tri mjeseca broje s oko 1.000 km² dodatno osvojenog prostora (uvelike u regijama Dnjepropetrovsk i Zaporižje), postalo je jasno da većina ciljeva ruske jesenske ofenzive baš i nije postignuta. Ipak, kako smo već pisali krajem prošlog tjedna – u medijima je 20. studenoga osvanuo svojevrsni "američki nacrt" novog mirovnog plana za Ukrajinu, koji je diplomatskim sredstvima krenuo popravljati ruske terenske nedostatke.

Naravno, kao i dobar dio prethodnih takvih dokumenata iz Trump-kuhinje, i ovaj je praktično predstavljao popis već odavno viđenih ruskih ratnih želja, dok se od Ukrajine očekivala prešutna kapitulacija, a od EU i NATO saveza da se praktično predaju, okončaju razne bitne elemente svog postojanja, a onda i plate barem 100 milijardi USD obnove Ukrajine u njenom kasnijem, vjerojatno proruskom izdanju. Ubrzo se krenulo spominjati i žestoki politički pritisak da se sve to nabrzinu usvoji pa da mir nastupi prije američkog blagdana "Thanksgiving" u četvrtak 27. studenoga.

Reakcije na "američki nacrt"

No, očekivano, kako su prolazili sati, situacija se dodatno krenula komplicirati. Naime, dok su se vrlo brzo čuli sadržajni odgovori iz ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova (od strane visokog osoblja misije pri UN-u) – do večeri u četvrtak 20. studenoga ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tek je potvrdio primanje američkih "točaka plana za okončanje rata – njihove vizije", te si pridržao pravo da o tome posebni timovi krenu i dodatno raditi.

Nema sumnje da se tu radilo o lekciji naučenoj tijekom prve polovice ove godine – da se Donalda Trumpa ne smije izravno odbiti, već ga kroz prihvaćanje okvira treba uvesti u razgovore o detaljima (u kojima se on onda redovito izgubi). Dan kasnije, u petak 21. studenoga, Ukrajina je obilježavala svoj "Dan dostojanstva i slobode" – a krenuo je i niz konzultacija vrha vlasti u Kijevu, prvo interno, onda i sa čelnicima brojnih europskih država-saveznica (prvo Francuska, UK i Njemačka), te ponovno s američkim dužnosnicima JD Vanceom i njegovim prijateljem iz Pentagona Danom Driscollom (inače zaduženim za Kopnene snage OS SAD-a). Nakon toga su na redu bili Mark Rutte iz NATO saveza, Antonio Costa kao predsjednik Europskog vijeća i Ursula von der Leyen kao čelnica Europske komisije – te se uskladilo da će u nastavku procesa sa Sjedinjenim Državama Ukrajina i Europa raditi zajedno.

Još dok je Zelenski upozoravao Ukrajince da bi država mogla biti suočena s "vrlo teškim izborom: ili gubitkom dostojanstva ili gubitkom ključnog partnera", američki predsjednik Donald Trump već je krenuo dalje, tvrdeći kako bi se do malo prije čvrsti rok 27. studenoga ipak mogao i pomicati, ako stvari budu "išle dobro". Ipak, općoj ozbiljnosti stanja bio je dokaz i niz službenih iskaza podrške s raznih strana EU/NATO kruga država do ranih sati subote 22. studenoga, kada Ukrajina inače obilježava sjećanje na žrtve Holodomora (kojeg je 28. lipnja 2023. i Hrvatska priznala primjerom ruskog genocida nad ukrajinskim narodom).

Uslijedile su onda i videokonferencije s čelnicima nordijskih država, Poljske i opet UK, a osim toga, čelnici više EU-država kao i Kanade te Japana održali su tijekom tog ranog popodneva i zaseban sastanak u Johannesburgu u Južnoj Africi, gdje su boravili na dvodnevnom summitu organizacije G20 (ovoga puta održanom bez prisutnosti visoke delegacije SAD-a, budući je ta država protestirala oko navodnih zločina tamošnje crnačke većine nad bijelom manjinom). Baš kao i sama Ukrajina, i oni su pohvalili osnovnu namjeru mirovnog plana – te istaknuli da je to "osnova koja će tražiti dodatni rad" i da sve što se tiče EU i NATO članica ipak traži i posebne pristanke tih EU i NATO država prije ikakve implementacije. Uz to, do popodnevnih sati dogovoreno je i da se u nedjelju 23. studenoga u Švicarskoj održe i osobni sastanci delegacija Ukrajine, Sjedinjenih Država, ali i država formata E3 (Francuska, Njemačka i Velika Britanija) ne bi li se odmah krenulo "kovati željezo dok je još vruće".

Tko je autor i je li to uopće prijedlog?

Dok se ovako okupljao blok država sklonih Ukrajini – neuobičajene novosti došle su i iz samih SAD-a, države za koju se čulo kako barem formalno stoji iza spomenutog "prijedloga 28 točaka". Budući da i ondje ima dosta podržavatelja Ukrajine i savezničke pomoći kako EU/NATO državama, tako i širem krugu demokracija koje bi se našle na meti agresije, i ondje su same odredbe i ton spomenutog "prijedloga 28 točaka" počeli izazivati žestoke javne kritike, kako u medijima tako i na političkoj sceni. Posebno je nezadovoljstvo izazivala činjenica da se tu tek formalno radilo o američkom prijedlogu – kojeg je izgleda uvelike sastavio ruski predstavnik Kiril Dmitrijev, uz tek simboličko sudjelovanje Stevea Witkoffa (Trumpovog prijatelja i posrednika) te Jareda Kushnera (Trumpovog zeta). Prema brojnim izvorima, upravo se Kirilu Dmitrijevu pripisivalo i puštanje teksta u medije ne bi li američkoj strani vezao ruke i prisilio je da prema Ukrajini, saveznicima i svijetu kasnije objašnjava ili brani ruski sadržaj spomenutog popisa mirovnih zahtjeva (dok službena Moskva tvrdi kako ne zna ništa o "američkom mirovnom prijedlogu").

Bila je to situacija iz koje se američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio još u kasnim satima četvrtka 20. studenoga krenuo izvlačiti izjavom kako SAD tek "nastavlja razvijati listu potencijalnih ideja za okončanje ovog rata, zasnovano na prinosima obiju strana u ovom konfliktu" – dok je službena Moskva tek u petak popodne potvrdila zaprimanje "američkog prijedloga" koji im je u svojoj pro-ruskoj formi bio potpuno prihvatljiv. No, tada su stvari već krenule dalje neobično eskalirati.

Veliku je ulogu tu, izgleda, imala kritički raspoložena američka kongresna delegacija na Međunarodnom sigurnosnom forumu u kanadskom Halifaxu, sa čijim je predstavnicima navodno tijekom 22. studenoga komunicirao američki ministar vanjskih poslova Rubio – te im navodno potvrdio da "prijedlog 28 točaka" kojeg se s američke strane prvo prezentiralo Ukrajini, a onda postupno i europskim saveznicima – uopće nije američki plan, već tek "ruski popis želja" kojeg su zaprimili američki predstavnici pa ga podijelili (ne i objavili), očekujući onda ukrajinske odgovore. Naravno, ako je tome tako, onda ostaje otvoreno pitanje – zašto je ipak sam Donald Trump taj prijedlog prihvatio ultimativno i prijetio Ukrajini ako ga ne prihvati, te zašto je i njegov potpredsjednik JD Vance otvoreno govorio protiv svih kritičara takvog "prijedloga 28 točaka", objašnjavajući da oni "ili ne razumiju okvir ili iskrivljuju neke kritične realitete na terenu".

Dakle, izgleda da je tu došlo do raskola između JD Vancea (pa onda možda i Trumpa, Witkoffa te Kushnera) i ministra Marca Rubia, kojem je taj "vrući kesten" završio u rukama kada je krenula oluja kritika u SAD-u i među većinom međunarodnih saveznika SAD-a. No, kako se moglo čuti od upućenih američkih izvora, ministar Rubio je nakon tog "odstupanja od priče" dobio i poseban telefonski poziv iz Bijele kuće, te je onda i javno promijenio mišljenje – prvo putem objave na društvenim mrežama zamjenika glasnogovornika State Departmenta Tommyja Pigotta ("Takve su tvrdnje kompletno lažne. Kao što je ministar Rubio i čitava administracija konzistentno tvrdila, taj je plan stvoren od Sjedinjenih Država, s doprinosima iz i Rusije i Ukrajine"), a ubrzo i osobnom objavom samog Marca Rubia ("Mirovni prijedlog je izrađen u Sjedinjenim Državama. On je ponuđen kao snažna osnova za tekuće pregovore. On je zasnovan na doprinosima s ruske strane. Ali je također zasnovan i na prijašnjim i tekućim doprinosima iz Ukrajine"). Naravno, stvar je postala posebno zanimljiva kada je sam Marco Rubio u nedjelju 23. studenoga onda osvanuo u Švicarskoj, ne bi li na skupu u Ženevi i pred delegacijama Ukrajine i Europljana branio taj američki "prijedlog", kakav god i čiji god on bio.

Sijelo u Ženevi

Prijepodnevni program započeo je uskoro po dolasku delegacija – gdje je ukrajinsku delegaciju predvodio Andrij Jermak, uz još Rustema Umerova, Serhija Kisliciju, Andrija Gnatova (načelnik Glavnog stožera OS Ukrajine), te vojne i civilne obavještajce Kirila Budanova i Olega Ivaščenka, a onu Sjedinjenih Država Marco Rubio, ministar vanjskih poslova, opet uz Stevea Witkoffa, Jareda Kushnera (koji je u svemu izgleda sudjelovao više s rubova, bez formalne uloge) i već spomenutog Dana Driscolla (kao posebnog Trumpovog izaslanika za mirovni plan za Ukrajinu).

Prije sastanka Ukrajina-SAD održan je bio i sastanak ukrajinske delegacije sa savjetnicima za nacionalnu sigurnost Francuske, Njemačke i Velike Britanije (Jonathan Powell, Emmanuel Bonne i Günther Sautter) – da bi onda u prostorima Stalnog predstavništva SAD-a kroz više krugova razgovora krenuo i glavni dio događanja, čiji su prvi krugovi navodno prošli u prilično napetoj atmosferi. Ne bi čudilo da su vijesti o tome onda bile direktan povod i velike objave Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social.

U njoj je Trump ponovo za čitav rat u Ukrajini optužio svog prethodnika Joea Bidena, ali je optužio i "vodstvo" Ukrajine da je "izrazilo nula zahvalnosti za naše napore", te Europu da "nastavlja kupovati naftu iz Rusije" (što se, doduše, poklapa s neugodnom izjavom švedske ministrice vanjskih poslova Marie Malmer Stenergard koja je 20. studenoga izjavila da je od početka ruske agresije EU napadnutu Ukrajinu pomogla sa 187 milijardi eura, dok je Rusima u isto doba za robu i energente platila ukupno 311 milijardi eura, dakle, 124 milijarde više). Naravno, Trump se nije propustio pohvaliti ni činjenicom da (za razliku od Bidena, koji je pomoć u Ukrajinu slao badava) on sada oružje prodaje NATO-državama, koje ga onda daju u Ukrajinu – što je prilično osebujan doživljaj pojma savezništva.

Europski protuprijedlog

Nadalje, već nakon prvih krugova razgovora došlo je i do daljnjeg curenja bitnog dokumenta u svjetsku javnost – ovoga puta se tu radilo o tzv. "europskom protuprijedlogu mirovnog sporazuma", koji je očigledno bio sastavljen temeljem onog navodno američkog "prijedloga 28 točaka", i također je načelno formiran kroz 28 točaka sadržaja. U njima se također priznaje ukrajinski suverenitet uz "čvrste sigurnosne garancije" (koje sada trebaju biti modelirane prema članku 5. NATO-sporazuma i za koje bi SAD bile "kompenzirane"), za koje bi u slučaju kršenja ozbiljne posljedice snosile i Ukrajina i Rusija ("robustan koordinirani vojni odgovor", povratak sankcija i ukidanje svih teritorijalnih dogovora). Ujedno Ukrajina treba biti ne-nuklearna država, čiji ulazak u NATO ovisi o konsenzusu članica (kojeg sada nema), a vojska bi joj bila ograničena na 800.000 vojnika (ne 600.000 kao u drugom prijedlogu). Traži se i da Ukrajina provede izbore što je moguće prije, ali nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, te da usvoji "EU-pravila o vjerskoj toleranciji i zaštiti jezičnih manjina" (bez spominjanja ruskih medija ili "zabrane svih nacističkih ideologija"). Pri tome, Ukrajina se obvezuje ne nastojati vratiti teritorije silom, dok će sva pitanja oko razgraničavanja biti započeta od aktualnih linija dodira.

Trebalo bi doći i do razmjene zarobljenika (princip "svi-za-sve"), povratka talaca i otete djece, te ujedinjavanja obitelji – a odmah po pristanku na mirovni memorandum trebalo bi doći do primirja te razdvajanja strana, gdje će detalji i nadzor biti usuglašeni pod okriljem SAD-a. Nadalje se spominje i ponovno pokretanje proizvodnje struje u nuklearnoj elektrani Zaporižje (pod nadzorom IAEA iz Beča i uz podjelu struje na 50:50 između Ukrajine i Rusije). Obnova Ukrajine treba biti provedena kompletno, dok sankcijama obuhvaćena ruska sredstva ostaju zamrznuta sve dok Rusija ne nadoknadi štete Ukrajini.

Pri tome, i dalje se navodi uspostava Fonda za razvoj Ukrajine (naglasak na tehnologije, podatkovne centre i umjetnu inteligenciju), suradnja sa Sjedinjenim Državama na zajedničkoj obnovi i razvoju (naglasak na upravljanju ukrajinskom plinskom infrastrukturom, plinovodima i skladištima plina), uz posebno angažiranje i Svjetske banke. Rusi ne bi Ukrajini priječili ni komercijalno korištenje rijeke Dnjepar (koja teče sredinom države, ali na more izlazi po današnjoj crti bojišta) – uz opet navod i sklapanja nekakvog "sporazuma o slobodnom transportu žita preko Crnog mora". Što se tiče Europske unije, konstatira se da je Ukrajina "podobna za EU-članstvo" te joj se obećava i "kratkotrajni povlašteni pristup europskom tržištu" za vrijeme razmatranja ove teme.

Totalni sporazum

Sada se predviđa i nekakav "totalni i opći sporazum o neagresiji između Rusije, Ukrajine i NATO-a" (ne Europe kao prije), koji bi trebao zatvoriti sva otvorena geopolitička pitanja iz zadnjih 30 godina, nema ograničenja općenitom širenju Saveza, koji dobiva i ovlasti stacioniranja borbenih aviona u Poljskoj, dok u samoj Ukrajini nema trajnog stacioniranja NATO-snaga u doba mira. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma trebalo bi pokrenuti i poseban dijalog Rusija-NATO radi deeskalacije, rješavanja sigurnosnih problema i poticanja povezivanja te dobrih ekonomskih prilika. Provedbu čitavog ovog okvira nadgledalo bi nekakvo "Mirovno vijeće" pod izričitim vodstvom Donalda Trumpa, a tome bi trebala pomagati i uspostava "Sigurnosnih namjenskih snaga" sastavljenih od SAD-a, Ukrajine, Rusije i Europljana.

Što se tiče same Rusije, ona bi trebala u svoje zakonodavstvo uključiti "neagresivnu politiku prema Europi i Ukrajini", no bez spomena ikakvih amnestija za počinjene ratne zločine. Rusiju bi se postupno reintegriralo u svjetsko gospodarstvo, u fazama bi se raspravljalo i provodilo ukidanje sankcija, a država bi opet bila pozvana i u organizaciju G7 (da opet bude G8). Same Sjedinjene Države bi s Rusijom krenule ulaziti u dugoročnu ekonomsku suradnju (opet posebno oko "energije, prirodnih resursa, infrastrukture, umjetne inteligencije, data-centara, projekata iskorištavanja rijetkih zemnih elemenata na Arktiku i ostalih međusobno korisnih korporativnih prilika"). Zato bi SAD i Rusija pristale produžiti i ugovore o neproliferaciji te kontroli nuklearnog naoružanja, pod okriljem novog sporazuma "Fair Start".

Iako nije jasno što se točno tijekom nedjelje 23. studenoga uspjelo usuglasiti između delegacija SAD-a i Ukrajine, ponešto je čudno zazvučala izjava američkog ministra Rubia da njemu do kraja razgovora nije postao poznat nikakav "europski protuprijedlog" – iako bi to moglo značiti samo da je spomenuti set savezničkih prijedloga završio predstavljen pod stavovima vlasti iz Kijeva. No u zajedničkoj izjavi se zato konstatiralo da su razgovori bili "konstruktivni, fokusirani, puni poštovanja, te vrlo produktivni". Navodno se uspjelo približiti stavove i razjasniti buduće poteze, kroz formiranje i dopunjenog te razrađenog mirovnog okvira – gdje će i svi budući sporazumi u punini jamčiti suverenost Ukrajine. Ako sve to i zaista stoji, tijekom idućih dana bi trebalo očekivati i novi posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu i Bijeloj kući. Naravno, onda još ostaje na kompromisni prijedlog motivirati i rusku stranu. To bi moglo biti teško, budući da njima mnogi od novih koncepata uopće ne odgovaraju. Uz to, ruski pregovarač Kiril Dmitrijev je zadnjih dana i sam intenzivno pisao na društvenim mrežama – tvrdeći da je američki "prijedlog 28 točaka" zapravo u medije plasirala ukrajinska strana (kojoj tu ništa ne ide u korist), dok je kasniji europski protuprijedlog okarakterizirao riječima da to "EU huškači hoće da se rat nastavi sve do zadnjeg Ukrajinca".