Na latinskom bi se reklo – scelerocratia. U takvom režimu živi Srbija. Bolje kazano, grca, trpi, strada. Biva ponižena. I ranije je ovdje bilo autoritarnosti. Samovlašća. Ničim ograničene vlasti. Ali, nikad nije bilo vladavine kriminalaca. Evo, i to dočekasmo. Da li ćemo i preživjeti?

Umjesto države, umjesto institucija, imamo bandu zločinaca. Osuđenih prekršilaca zakona, bivših robijaša, krivično gonjenih koji šenluče po cijeloj zemlji i rade što im je volja. Njih sluša policija i njima je podređena. Njima se povinuju i sudije i tužioci. Od njih zazire pošten svijet. Ko ih nervira, ko im se ne sviđa, koga ne podnose, taj je u ozbiljnoj opasnosti. Oni tuku, privode i hapse. Oni prijete i zlostavljaju. Oni su neformalna, ali najrealnija, vlast. Razularena horda beslovesnih primitivaca s decenijama provedenim u zatvorima. Ili pomilovanim za krivična djela u znak zahvalnosti za odanost režimu, piše historčar Milan St. Protić za Danas.

Nisu tu iz uvjerenja. Ni iz uvjerenja, ni zbog ideologije. Tu su zato što su plaćeni. Bogato nagrađeni za utjerivanje straha običnom građanstvu, neposlušnim pobunjenicima i nezavisnim medijima. Svakom protivniku i kritičaru aktuelnog režima. Oni su najvulgarnija, najprizemnija, najmizernija, verzija negdašnje "Pretorijanske garde". Podsjećanja radi, Pretorijanci su umjeli i da se suprotstave rimskim imperatorima. Kaligulin primjer iz 41. godine ili pretorijanska dražba za carski tron 193.

Ovih ovdašnjih ima u uniformama, ima ih u civilu. Ima ih u državnim organima, ima ih na ulici. Ima ih svud i svukud. Zavode strahovladu i teror. Oni su patrioti i branioci nacije. Oni su isukani mač režima. Oni su režimska uzdanica i režimski oslonac. Oni su srž režima. Njihov vrhovni komandant, njihov jedini komandant je, nažalost i na sramotu, sam predsjednik Srbije.

Jednom, u skorijoj historiji čovječanstva, takav zlokobni fenomen je već postojao. I zvao se "Schutzstaffel", poznatiji po skraćenici – SS. Na čelu mu je bio izvjesni Heinrich Himmler, a osnivač i glavni pokrovitelj, takođe izvjesni, Adolf Hitler. Valjda pamtimo kako se taj historijski poduhvat završio. Kakvu je tragediju donio čitavom svijetu i koliku katastrofu njemačkom narodu. Nacionalnu katastrofu i zločinački biljeg.

Od ove ovdašnje verzije SS-a, srećom, ne prijeti opasnost kugli Zemljinoj, ali smo im mi stavljeni na milost i nemilost. Nad nama se iživljavaju svakodnevno i bestijalno.

Nisu oni samo uličari. Nalaze se i u svim javnim službama, među tzv. poslovnim ljudima, u medijima, na univerzitetima. Neki s diplomama, lažnim ili pravim, neki s kriminalnim dosijeima, dužim ili kraćim. Zajedničke su im tri krilatice: lojalnost, nasilništvo, protivzakonitost. Lojalnost, to je ustvari eufemizam za idolopoklonstvo. Kome? Vrhovnom vođi, naravno.

Vidim, priprema se i podvođenje vojske njegovom autoritetu. Tako joj i treba. Vojska uporno mutavi i pravi se mrtva prema svoj grozoti što se u Srbiji događa. Gleda svoja posla. E, sad će morati i da cjeliva skute vrhovnom vođi. Stičem utisak da joj neće teško pasti. Odavno tamo nema ljudi s kičmom. Sa stavom i integritetom. I tamo su privilegije i privilegijice milije od vojničkog ponosa. Džep od dostojanstva. Oficirski čin nije jemstvo čovjekovog karaktera. Nikad nije ni bilo. Rijetki su generali s težinom. Vojvoda srpske vojske nema već stotinu godina. Onih što su umjeli i smjeli krunisanoj glavi da se suprotstave i protivrječe. Jedan je Živojin Mišić. Ovi današnji u odnosu na njega su kepeci. Patuljci. Liliputanci.

Rekoh i ponavljam – vladavina kriminalaca. Sunovrat Srbije.

Nad jednim pitanjem, dočim, ostajem zamišljen. U odsustvu pravog odgovora. Onomad, u novembru 2001., protiv legitimne vlasti pobunila se infamna Jedinica za specijalne operacije. Zauzela je autoput u punoj ratnoj opremi. Tadašnji premijer, očito s nedovoljnom moći, otišao im je na noge pristajući na njihov ultimatum.

Danas, policijske starješine listom i bespogovorno prihvataju predsjednički diktat. Bez otpora se povinuju njegovoj samovolji, bivaju premještani, ražalovani ili penzionisani. Nema protivljenja, nema protesta, nema odbijanja. Nema čak ni javne kritike.

"Moje je pitanje – zašto? Koji je razlog što je Zoran Đinđić bio prisiljen na popuštanje pred onima što su mu bili podređeni i odgovorni, a ovaj aktuelni uspijeva da sa svojim podređenim radi što mu se prohte? Drugim riječima, zašto je Đinđić bio slab premijer, a Vučić svemoćan predsjednik? Ko i na osnovu čega u ovoj zemlji odlučuje ko će biti slab, a ko će biti jak? Čija će se riječ ignorisati, a čija će se poštovati? Protiv koga će se buniti i koga je slobodno ucjenjivati, a ko je neprikosnoven i neupitan vlastodržac?"

Ko je u Srbiji vlast nad vlašću? Ko Srbijom, iz mračne sjenke, vedri i oblači? Odlučuje o našoj sudbini, budućnosti, životu i smrti?

Indikativna zagonetka, zar ne, poštovani čitaoče? Možda i jeretička? Teorija zavjere? Uobraženje? Paranoja? Ne isključujem. Vjerovatno jeste. Najbezbolnije bi bilo da je problem u meni. No, koji bi, u tom slučaju, bio odgovor na moje pitanje?

I sutra, kad se formalna vlast u Srbiji promijeni, hoće li se ponoviti scenario iz vremena Zorana Đinđića? Hoće li opet demokratska vlast biti mrtvo slovo na hartiji? Ako ne eksces, onda ikibana? Ili do toga nikad više neće ni doći? Lekcija s početka dvije hiljadite je naučena. Neće se ponoviti. Karte su podijeljene, zna se pobjednik, zna se saučesnik, znaju se protagonisti. Znaju se gledaoci. Znaju se i žrtvovani. Svima i svakom je uloga dodijeljena. Neko ju je dodijelio.

Pogodba o Srbiji je postignuta. Određen joj je pravac i put. Način vladanja, prioriteti, historija, svijest, sistem vrijednosti. Još odavno. Ona je upravo onakva kakva treba da bude. U interpretaciji i realizaciji onih što joj, iza scene, kroje kapu.

Ovo ni na koji način ne abolira predsjednika Srbije. On je najodgovorniji, najkrivlji, za sve zlo i naopako u ovoj zemlji. Njemu je sve poznato, on je vinovnik i naredbodavac. Ako nije autor, sigurno je kolovođa. Ako nije ideolog, nesporan je zapovjednik. Uvjereni zilot. Zagriženi partijac. Podao i osvetoljubiv. Pakostan i maliciozan. Idealan kandidat. Savršen izbor. Nema podesnijeg ni korisnijeg. To je to.

Hoćemo li se, kao narod, ikad opasuljiti i višedecenijsku koprenu skinuti s očiju? Ili je ovo puko i jalovo Protićevo buncanje? Zlonamjernik bi rekao blebetanje. Kamo lijepe sreće.