Kada je Danica Crnogorčević pjevala na litijama u Crnoj Gori, rušeći sve moguće ustavno-pravne stubove jedne sekularne države, srpska vlast i opozicija dizale su je u nebesa. Svi – i Vučićevi i tzv. „patriotska“ opozicija. Danica je bila glas neba, kćer svetosavlja, ikona nacionalnog ponosa. Danas, kada je podržala studente u Srbiji, od tog istog obožavateljstva proglašena je za „starletu koju treba skloniti iz programa“.

Piše Dragan Bursać za CdM.me.

Postoji ona stara: „Ko se mača laća, od mača i strada.“ U „srpskom svijetu“, međutim, to ide malo drugačije: „Ko se litije laća, od litije bude kenselovan.“ A sve to vidimo zahvaljujući slučaju Danice Crnogorčević – svetosavske heroine, etno-patrijarhalne kvazimučenice, pjevačice, projekta, operativke, inspiracije i otužne posljedice jednog trulog velikosrpskog društvenog poretka.

Jer, od vedete litijaškog pokreta, preko rado viđene estradne ikone četničkog romantizma – od Banja Luke do Kosovske Mitrovice – pa do banovane osobe u istom tom „srpskom svijetu“, Danica je prešla pun krug, a da se nije makla s mjesta. To je taj „srpski svijet“ – magični realizam u kojem formalna logika nikada nije stanovala. Ali zato licemjerje jeste.

A oni koji su stvarali taj svijet – od Amfilohija do Aleksandra Vučića – uvijek su računali na jednu istinu: narod voli priču o „časti“, „vjekovima“, „zavjetima“ i „svetosavlju“, ali kad se ta ista priča okrene protiv njih – onda nije zavjet, nego izdaja. Onda nije litija, nego pobuna. Onda nije Danica heroina, nego problematična „starleta koju treba skloniti iz programa“.

I tu počinje tragikomedija.

LITija je dobra… ali samo ako je u tuđoj kući

Kada je Danica prije koju godinu pjevala na litijama u Crnoj Gori, rušeći sve moguće ustavno-pravne stubove jedne sekularne države, srpska vlast i opozicija dizale su je u nebesa. Svi – i Vučićevi i tzv. „patriotska“ opozicija. Danica je bila glas neba, kćer svetosavlja, ikona nacionalnog ponosa.

Jer, ako podrivaš Crnu Goru – to je „svetinja“.
Ako rušiš Mila Đukanovića – to je „demokratija“.
Ako gaziš simbole suverenosti susjedne države – to je „sloboda“.

Ali ako u Srbiji samo uputiš moralnu, blagu, čak i udvoričku poruku podrške studentima koji protestuju protiv korupcije – onda ti otkazuju koncerte u Kragujevcu, Kraljevu, na Zlatiboru, pa čak i humanitarni koncert u Bijelom Polju.

I to sve potpisuje njen suprug, pop Ivan Crnogorčević, koji je objavio da su „svjetlost i tama razdvojene“, da „pravda i nepravda hodaju među nama“ i da „čast i bruka žive dovijeka“.

Čast i bruka, kažete?

Pa naravno da žive dovijeka – ali u „srpskom svijetu“ ove dvije kategorije mijenjaju mjesta kao na vašarskom ringišpilu. Čast je ono što kaže vlast. Bruka je ono što vlasti ne smeta. Danica je bila čast dok je rušila Crnu Goru; bruka je postala kada se usudila dovesti u pitanje srbijanskog vožda Acu Kišobranadžiju.

Svetosavska starleta i neočetnička realnost

A ne zaboravimo ko je Danica uopće bila.

Ruralno-estradna etno-starleta, po mnogima i propagandni resurs BIA-e.
Žena koja je skrnavila himnu Crne Gore, pa poslije objašnjavala da je „to starija verzija, iz 1863.“, i da ko ne razumije – ima problem s historijom.
Žena koja je pjevala „Veseli se srpski rode“ u Moskvi 9. maja 2022. – tri mjeseca nakon početka brutalne agresije Rusije na Ukrajinu.
Žena koja se slikala sa Mišom Vacićem, Matijom Bećkovićem i nejači Arkana Ražnatovića.
Žena koja je u datim trenucima bila pobožnija od Pahomija, ratobornija od Vladimira Putina, svetosavskija od većine episkopa SPC-a.

Kad god je trebalo potpaliti vatru među narodom, Danica bi se pojavila kao mistični glasnogovornik one najprimitivnije verzije „srpstva“ – verzije koja slavi rat, zločince, okupacije, teritorije, barjake i nove granice. Ona je bila – kako reče jedan analitičar – ideal svetosavske čednosti, samo malo estetski prilagođen turbo-folk fikciji.

I onda – puče film, da ne kažem ćirilična tikva.

Srpski svijet ne prašta kada se okreneš protiv gazde

I tu leži suština licemjerja.

Nije problem u „srpskom svijetu“ Danica.
Nije problem što pjeva opskurne pjesme.
Nije problem ni što širi rusku propagandu.
Ni što veliča ratne zločince.
Ni što se slika sa Vacićem.
Ni što koketira s fašistoidnim narativima.

Sve je to – u tom „srpskom svijetu“ – poželjno, neophodno i „patriotski“.

Problem je nastao onda kad je Danica – nesvjesno, iz sopstvene prostodušne „vjere“ u ideale koje je godinama služila – stala uz studente, uz djecu, uz klince na ulicama koji ne žele živjeti u Vučićevoj državi straha.

E to je sada neoprostivo.

Jer u „srpskom svijetu“ patriotizam vrijedi samo dok služi Vučiću.
Zavjet, Kosovo i Rumija vrijede samo ako učvršćuju autokrata.
Svetosavlje je sveto samo kad ga tumači „predsjednik svih predsjednika“.

Zato se Danici i desila najbrža „kensel-kultura“ na Balkanu.

Litija u službi Vučića = svetinja.
Litija protiv Vučića = izdaja.

Simple as that.

Danica kao ogledalo srpskog društva

I zato se može reći otvoreno:

Danas je Danica Crnogorčević najmanji problem u ovoj neočetničkoj sapunici. Ne treba je žaliti ni koliko crno ispod nokta – ali je treba razumjeti kao simptom, kao nuspojavu jedne duboko bolesne kulture.

Jer, ako je neko odgajan da misli da je „srpski svijet“ stvaran, da su četničke ikone moralni autoriteti, da je Moskva „majka“, a Beograd „otac“, da je Crna Gora samo zabludjela kći, da je Ukrajina nacistička, da je rat poželjan – onda će taj neko nužno postati žrtva istih onih sila kojima se divio.

To je Danica.
Nije ona uzrok – ona je posljedica.

Posljedica društva koje se decenijama hrani mitovima, teorijama zavjere, etno-narcisoidnim narativima i beskrajnim fijaskom političkog paternalizma. Društva koje vaspitava djevojčice da budu „svetice“, a onda ih baca pod autobus kad prestanu biti korisne. Društva koje obučava sinove da budu „vitezovi“, a zapravo ih pretvara u statističke fusnote neuspjelih revolucija, litija i patriotskih delirijuma. Društva koje je odavno prestalo imati dodir sa realnošću.

Zato je slučaj Danice važan

Jer prvi put se golim okom vidi ono što analitičari govore godinama:
„Srpski svijet“ proždire svoju djecu.

Nije ga srušila Crna Gora.
Nije ga srušila Evropska unija.
Nije ga srušila opozicija.
Nije ga srušio „gej lobi“, „Soroš“ niti „strani plaćenici“.

„Srpski svijet“ ruši sam sebe – svojom laži, svojom dvoličnošću, svojim licemjerjem, svojim fanatizmom, svojom pohlepom i svojom autokratskom logikom.

A Danica Crnogorčević, htjela ne htjela, postala je ogledalo tog raspada i njegova možda najjača, najeksponiranija žrtva.

Najmanje o Danici, a najviše o društvu

U ozbiljnom društvu, Danica bi bila obična desničarska pjevačica. U zdravoj državi, njene bi se pjesme slušale ili ne slušale u štrokavim dijelovima društva – ali ne bi rušile poretke. U normalnoj zajednici, ni opozicija ni vlast ne bi od nje pravile ni svetiteljicu ni izdajnicu.

Ali u Srbiji – zemlji vječnih litija, bjesomučnih naci-narativa, kulta vođe i spirale samoobmanjivanja – Danica je savršeno ogledalo. Ogledalo civilizacijskog pada.

Nije ona srpski heroj.
Nije ni žrtva.

Ona je jednostavno – nusproizvod i jednokratni lakmus papir. Nusproizvod društva koje se zaklinje u „zavjete“, a živi u strahu. Društva koje se kune u „čast“, a počiva na bruci i sramoti. Društva koje se busa u prsa „srpstvom“, a ne može podnijeti ni da jedna njegova Danica kaže: „Podržavam studente.“

Kad ti ni Danica više nije dovoljno Srpkinja – onda znaš da si u problemu. U ogromnom. U povijesnom problemu.