Razgovarala: Sanela Gojak

U Sarajevu će 9. decembra, u galeriji "Manifesto", biti održana promocija prvog španskog prevoda remek djela Nobelovca Ive Andrića “Prokleta Avlija”. Andrića je preveo Marc Casals na španski jezik. Casals, je poznat po dugogodišnjem istraživanju kulturnih veza između Balkana i španskog govornog područja. On je ranije za “SB” govorio vezano za prevod knjige “Pisma iz ludnice”, istaknutog bh. autora Darija Džamonje.

Casals je proveo izvjestan broj godina u Bosni i Hercegovini gdje je naučio bosanski jezik.

Casals u razgovoru za “Slobodnu Bosnu” otkriva da su „Pisma iz ludnice“ bila mali uspjeh u Španiji, iznenađujuće čak i za njega. “Knjiga je prošla toliko dobro da smo samo godinu dana kasnije izdavačka kuća 'Sajalín' i ja objavili „Pticu na žici“, antologiju njegovih priča iz osamdesetih godina”.

Preveli ste “Prokletu avliju” Nobelovca Ive Andrića na španski jezik. 71 je godina od izlaska “Proklete avlije”, posljednjeg dovršenog romana Ive Andrića. Nema sumnje da je to bio svojevrsni izazov za prijevod, šta je bila ideja vodilja da se odlučite prevesti baš ovo djelo?

Ideja vodilja je bila je to da “Prokleta Avlija” nikada nije bila direktno prevedena s originala na španski. Postojao je jedan prijevod iz ranih šezdesetih godina, nakon što je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Vjerovatno je prijevod bio s francuskog, jer je u to vrijeme bilo vrlo malo prevodilaca na španski iz slovenskih jezika. Da bih popunio tu prazninu, predložio sam izdavačkoj kući "Xordica", koja ima izvanrednu kolekciju evropske književnosti u kojoj je već objavila djela samoga Andrića i Miroslava Krleže, da prevedem "Prokletu avliju" i još petnaestak pripovijedaka, smještenih u staru Bosnu, osmansku i austrougarsku.

Pored "Proklete avlije", preveli ste i druge Andrićeve priče. Možete li reći o kojim pričama se radi? Koja od njih, ili ako ih je više bilo - bila izazovna za prevesti?

Ostale priče su uglavnom one koje se nalaze u knjizi “Priča o vezirovom” slonu u izdanju koje su “Dani” objavili 2005. godine, osim onih koje su već ranije bile objavljene na španskom. Izbor u izdanju časopisa “Dani”, koji sam kupio 2010. godine, nedugo nakon što sam se preselio u Sarajevo, napravio je bosanski pisac Ivan Lovrenović, tako da mi je veliko zadovoljstvo što će i on učestvovati u promociji.

Što se tiče najtežih pripovijedaka, sjećam se da se sam najviše mučio oko prve dvije, „Put Alije Ðerzeleza“ i „Mustafa Mađar“, ponajviše zbog obilja turcizama kojih nije bilo ni u rječniku "Turcizmi na srpskohrvatskom jeziku Abdullaha Škaljića", referentno djelo na tu temu. Na kraju sam morao potražiti pomoć sjajne osmanistice iz Sarajeva sa adresom u Kanadi, Amile Buturović, kojoj ovim putem želim javno zahvaliti na pomoći.

Vratimo se na “Prokletu avliju”. Andrić dočarava surovu realnost života u istanbulskom zatvoru, a kroz sudbine zatvorenika istražuje univerzalnu temu ljudske patnje. Šta vas je lično najviše dojmilo u ovom romanu tokom procesa prevođenja?

Istina je da je “Prokleta avlija” mali pakao koji u sebi sabira sve ljudske patnje i vjerovatno je to ono što najviše ostavlja utisak na čitaoca. Ali, zbog mog ličnog životnog puta, dok sam prevodio tekst mnogo sam razmišljao o položaju pojedinca razapetog između kultura, poput Ċamil efendije, plemića iz Izmira, Jevreja Haima ili samog Džema sultana. Već dvadeset godina živim između kultura i prepoznajem se u nekim stvarima koje se u tom smislu opisuju u "Prokletoj avliji", iako su u mom slučaju okolnosti mnogo manje tragične, na sreću.

Zaplet počinje kada fra Petar počne slušati priče drugih zatvorenika. Koji lik u romanu Vas je možda namučio u prevođenju? Kako ste razumjeli nama u Bosni znane izreke, npr. "Uranio zoru prevario", "Ostao sam kao poliven" koje koristi Andrić u ovoj knjizi?

S tim izrazima nisam imao velikih problema, jer sam ih, nakon deset godina života u Bosni, već dobro poznavao. Ono što mi je ipak zahtijevalo određeni rad bilo je da dijalozima zatvorenika dam istovremeno grubost i pomalo starinski ton. To se dešava i u drugim dijalozima u knjizi, na primjer u hanovima u "Putu Alija Ðerzeleza". Srećom, španski ima bogatu tradiciju vulgarnosti, uporedivu s bosanskom, pa sam, kako bih im dao odgovarajući starinski prizvuk, posegnuo čak i za "Don Kihotom". Zapravo, izraz za "pijuckati", glagol koji je u Bosni jako čest, ali ne toliko u Španiji, našao sam upravo tamo, iako oni koji su kod "Don Kihota" pijuckali nisu pili rakiju nego vino. Kod Andrića na španskom, “menudeaban aguardiente”.

S obzirom da ste ranije preveli "Pisma iz ludnice" Dace Džamonje, možete li nam reći jesu li čitatelji u Španiji zainteresirani za bh. književnost?

"Pisma iz ludnice" bila su mali uspjeh u Španiji, iznenađujuće čak i za mene, jer nisam bio siguran da će španski čitalac razumjeti mnoge Džamonjine kodove koji su potpuno sarajevski. Zapravo, knjiga je prošla toliko dobro da smo samo godinu dana kasnije izdavačka kuća Sajalín i ja objavili "Pticu na žici", antologiju njegovih priča iz osamdesetih godina. Na sličan način, prošle godine objavljen je moj prijevod "Me’med, crvena bandana i pahuljica" Semezdina Mehmedinovića za izdavačku kuću "Deleste", a iduće godine će biti objavljen i moj prijevod “Sarajevo Bluesa”.

Rekao bih da, unutar bivše Jugoslavije, bosanska književnost pobuđuje najviše interesa, a naravno, i meni je najdraža za prevođenje zbog duboke povezanosti koju osjećam s Bosnom. Problem je u tome što ove knjige često moraju objavljivati male izdavačke kuće koje zavise od podrške zemalja porijekla, a zbog nedovoljno ulaganja države ne izlazi onoliko knjiga koliko bi izlazilo kad bi postojala makar neki mali fond, kao što postoji u susjednim zemljama.