Skupština općine Srebrenica je u aprilu prošle godine, mimo volje većine bošnjačkih predstavnika, usvojila sporne prijedloge o promjeni naziva ulica, a table s novim nazivima zvanično su postavljene jučer, 2. decembra, piše Stav.ba.

Promjene su radikalno izmijenile historijsku i simboličku mapu grada:

• Ulica Maršala Tita preimenovana je u Ulicu Republike Srpske.

• Trg Mihajla Bjelakovića, imenovan po partizanu poginulom 1944. godine, promijenio je ime u Trg Republike Srpske.

• Gradski park Srebrenica preimenovan je u Park majora Koste Todorovića (pripadnik Zlatiborskog dobrovoljačkog odreda tokom Prvog svjetskog rata).

• Ulica Reufa Selmanagića Crnog sada je Dubrovačka ulica.

• Ulica Vinogrdište mijenja ime u Preobraženjska.

• Ulica Istočnosbosanske brigade mijenja ime u Nikole Tesle.

• Ulica Srebreničkog odreda sada nosi ime Ive Andrića.

• Trg bratstva i jedinstva promijenio je ime u Trg mladosti.

• Ulica Milivoja Mičića preimenovana je u Gorana Zekića.

Predsjednik Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda entiteta RS-a, Alija Tabaković, osvrnuo se kako na izmjenu naziva ulica, tako i na zvanično postavljanje tabli. O ulici koja je dobila ime po Goranu Zekiću kazao je:

"Ovog lika su ubili lokalni Srbi, ali su to vješto poturili Bošnjacima. Pokušali su oprati savjest dajući naziv ulice po njegovom imenu."

Trideset i tri godine su prošle, a u medijima, posebno onim iz bh. entiteta Republika Srpska, i dalje se o ubistvu Gorana Zekića govori da nikada nije rasvijetljeno.

Srebrenica, 8. maj 1992.: Osvetnički pohod i civili žrtve

U petak, 8. maja 1992. godine, iz zasjede je u Srebrenici ubijen Goran Zekić, lokalni lider SDS-a. Srpska paravojska je, pred napuštanje grada, počela osvetnički pohod. Na svirep način ubijeno je dvadesetak, mahom starih, bolesnih i iznemoglih ljudi, među kojima je bio i otac Amira Kulaglića, kako je objavio DW.

Amir Kulaglić je svjedočio o stravičnim zločinima:

"Moj otac Safet Kulaglić, u gradu poznat i kao Safet milicioner... Teško se kretao sa štakama i vrijeme je provodio uglavnom u lokalnim kafanama. Bio je poznat kao miran i tih čovjek. Odveden je iz stana i ubijen u milicijskoj stanici. Tu je istog dana ubijen i nastavnik Jakub Abdurahmanović. Starac Redžep Redžepović se pred Arkanovcima sklonio u samoposlugu, ali su ga tu sustigli i zaklali. U svojoj kući su živi zapaljeni Meva i Mehmed Salimović, do njih u komšiluku, u svom stanu su, takođe živi zapaljeni, Izeta i Esed Fazlić. Muša i Vejzović te Behka i Avdo Jelkić, u obližnjem naselju Hrid su ubijeni bojnim otrovom."

Tog 8. maja ubijeno je i 30 Bošnjaka u srebreničkim selima Liješće i Dobrak kod Skelana, pored Drine. Prema svjedočenjima, u Srebrenici je zapaljeno 27 kuća u kojima je izgorjelo 12 ljudi, a 18 ih je ubijeno u centru grada, među kojima i cijela porodica Suljić: Muška, njen muž Huso i dvoje njihove maloljetne djece Nezir i Nisvet, te njihov rođak, maloljetni Sabir Cvrk. Živa je ostala samo njihova kćerkica Sanela.

Haaško Svjedočenje: Zekić je bio Karadžićeva "Produžena Ruka" za Naoružavanje

Uloga Gorana Zekića postaje jasna kroz svjedočenje ratnog zločinca Miroslava Deronjića, visokog funkcionera ratnog SDS-a i bliskog saradnika Radovana Karadžića, dato istražiteljima Haaškog tribunala. Deronjićevo svjedočenje razotkrilo je dešavanja u i oko Srebrenice u periodu od 1991. do 1995. godine. Značajan dio tog iskaza posvećen je njegovoj saradnji i komunikaciji sa Goranom Zekićem, liderom srebreničkog SDS-a i članom Skupštine Republike bosanskih Srba.

Deronjić je svoju ratnu ispovijest počeo opisom uspostavljanja kontakata sa Goranom Zekićem i Rajkom Dukićem, s kojima je radio na nelegalnom naoružavanju bosanskih Srba.

Donosimo dijelove transkripta svjedočenja Miroslava Deronjića:

"Dukić nam je rekao da je donijeta odluka da se Srbi naoružavaju, a potom nam je rekao, citiram: 'Karadžić je lično Miloševića ubijedio da se Srbi naoružavaju.' ... Goran Zekić i ja zaduženi za Srebrenicu, Bratunac i to područje."

Deronjić opisuje i put u Beograd na sastanak s Mihaljom Kertesom u zgradi Predsjedništva Srbije, gdje je Goran Zekić upitao za politički plan za Podrinje:

"Goran ga je upitao kakav je politički plan za Podrinje, te da li bi Srbija mogla pružiti bilo kakvu pomoć Srbima na tom području. A tada je rekao nešto što sam kasnije takođe čuo, ali tada je bilo prvi put da sam to čuo, a to je da će na području 50 kilometara od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko."

Nakon sastanka, Goran Zekić je dogovorio transport "jednog šlepera oružja" iz Bubanj Potoka. Deronjić se sjeća noći kada je šleper stigao, jer se te noći igralo finale Kupa šampiona u fudbalu:

"Te noći je, dakle, stiglo oružje. Goran Zekić me je obavijestio da će me čekati s druge strane mosta između Bratunca i Ljubovije, te da ćemo se tamo dogovoriti kako da to prebacimo."

Osim ovog kanala, Zekić je imao i kanal preko vojske u Tuzli, a sve je rađeno uz "potpuno prećutnu saglasnost policije u Srbiji".

Pogibija Gorana Zekića

Srpske paravojne formacije zauzele su Bratunac i Srebrenicu 17. aprila 1992. godine. Uslijedili su dani nasilja i zločina nad lokalnim Bošnjacima, u čemu je aktivnu ulogu imao i lider srebreničkog SDS-a, Goran Zekić.

Neki od Bošnjaka su se odmetnuli u šume, te su uslijedili pojedinačni oružani obračuni. U jednom takvom obračunu Zekić je i nastradao, 8. maja 1992. godine, na putu iznad naselja Vidikovac. Istog dana srpske snage se povlače iz Srebrenice uz osvetničke masakre, ostavljajući iza sebe desetine ubijenih Bošnjaka.

Narednog dana, 9. maja, dogodio se masakr u Glogovoj, kada su jedinice bratunačke Teritorijalne odbrane i policije, JNA i srbijanske paravojne formacije upale u bošnjačko selo i ubile 68 Bošnjaka, a preostale protjerale.