Vuk Drašković, pisac i bivši srbijanski političar prije dvije godine objavio je roman "Monah Hokaj" u kojem piše o snajperisti kojeg je UDBA regrutirala u specijalnu jedinicu, a koji od početka opsade ubijao građane Sarajeva, muškarce, žene i djecu bez razlike i bez trunke griže savjesti. Zbog toga je među Srbima biva hvaljen i slavljen. Drašković je na svojstven način opisao "Sarajevo safari", a "Slobodna Bosna", uz njegovu dozvolu, donosi najdramatičnije dijelove ovog romana.

Metak u magli i bolna spoznaja

Početkom decembra 1993. godine, granatiranje grada se primirilo, a sumaglica je pritisnula sarajevsku kotlinu. Pomjerio sam se sa Špicaste stijene, da budem bliže svojim metama. U sumaglici sam ugledao odraslu osobu s povejom kantom u ruci kako žuri ka Sebilj česmi, obučenu u bundu, sa šubarom na glavi. Nisam mogao razaznati da li je žena ili muškarac, niti je li s njom dijete.

"Meni je to, ionako, bilo svejedno..."

Meta je pala na leđa. Na malom trgu oko Sebilja, kotrljala se kanta koja neće biti napojena vodom, a dijete je leglo na nepomično tijelo. Pucao sam još jednom.

Sutradan je u lovačkom domu, nedaleko od Pala, proglašenog za prijestonicu Republike Srpske, priređena velika gozba za ratne glavešine, vladike i akademike. Pozvali su i nas snajperiste. Pred sumrak, kad su najvažnije zvanice počele odlaziti, neko je uključio tranzistor da čujemo šta javlja Radio Sarajevo:

"...Iako juče grad nije bombardovan, srpski snajperisti poubijali su dvadeset i osam Sarajlija, među njima i osmoro djece. Objavljujemo imena žrtava..."

"Malo je to, malo, vaš sudnji dan tek dolazi", povikao je jedan vladika.

A onda su uslijedile riječi od kojih sam odskočio sa stolice:

"...Kraj Sebilj česme usmrćeni su arheolog Amra Fejzović i njen šestogodišnji sin Jugoslav!"

"Moja Amra i moj... to je moj sin, ničiji drugo nego moj!" – planulo je sjećanje u mome mozgu.

Sjetio sam se noći u oktobru '86., kada sam joj rekao: Kad bih sina imao, bio bi Jugoslav.

"Proklet da sam! Proklet neka je i onaj koji me je stvorio, i vi svi, i vaša Udba, i vaša razbojnička država, i vaše svetosavlje!" – urlao sam, grizući sebe po rukama.

Posmatrali su me zapanjeno. Ujak Božo i general su me pokušali smiriti, ali sam nasrnuo na generala, stegao ga oko vrata i zubima mu pregrizao jedno uvo. Trojica vojnika su me savladala i odvezala u podrum, u ostavu s krompirom. Ujak je uspio dovesti psihijatra, bivšeg profesora na sarajevskom univerzitetu.

Profesor je uspostavio dijagnozu: "najteži oblik paranoidnog poremećaja ličnosti". Napisao je da mi se zbog mog stanja ne može suditi.

Od ludnice do optužnice haškog tribunala

Iz podruma za krompir, svezan sam odvežen u ludnicu u Beogradu. Tamo sam dočekao kraj rata i ostao sve do novog rata na Kosovu. Pod stalnim nadzorom Udbe, gutao sam pilule, primao injekcije i elektrošokove. U strahu da me ne proglase izliječenim i pošalju na Kosovo, popio sam čitavu bočicu tableta za spavanje.

U izolaciji sam naslućivao zašto me drže i nakon završetka bombardovanja Srbije. Glumio sam neuračunljivost, pričajući ljekarima da ću na suđenju, po izlasku, šokirati sve priznanjem svojih zločina i navođenjem imena ljudi koji su zločine naređivali. Mislio sam da se Udba toga boji.

Nisam znao da je osnovan međunarodni sud u Hagu. U pratnji direktora ludnice, u moju sobu je ušao izaslanik Ministarstva pravde s tamnim naočalama. Pružio mi je tekst optužnice:

"Zbog nekoliko desetina ubijenih civila u Sarajevu, među kojima je bilo i djece, za zločine protiv čovječnosti optužujemo Simona Olujića, zvanog Hokaj..."

Izaslanik mi je kratko rekao:

"Što skorije, moraš da napustiš ovu ustanovu."