Piše: Admir LISICA / Odgovor.ba

5U knjizi Velika šahovska tabla Zbigniew Brzezinski naglašava geopolitički značaj Ukrajine kao prostora od presudne važnosti za rusku vanjsku politiku. On iznosi tezu da Rusija bez Ukrajine ne može biti euroazijska sila. „Ukoliko bi Moskva uspjela vratiti kontrolu nad Ukrajinom, s njenih 52 miliona stanovnika [broj stanovnika 1990-ih, op. a.], znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno more, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvatajući Evropu i Aziju.”

Problem ulaska u NATO i približavanja EU

Nakon ruske agresije na Ukrajinu, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru emotivno se nastojala povući paralela između Ukrajine i Bosne i Hercegovine i srpske, odnosno ruske agresije, što je samo donekle tačno.

Naime, ukoliko posmatramo rusku pretenziju prema Ukrajini iz balkanske vizure, odnos Rusije prema Ukrajini gotovo je istovjetan odnosu Srbije prema Crnoj Gori. Prije svega, zemlje su historijski povezane višedecenijskim zajedničkim okvirima istih država: Ukrajina i Rusija u SSSR, Crna Gora i Srbija u Jugoslaviji, potom u zajedničkoj državi pod nazivom Srbija i Crna Gora. Također, u oba slučaja veći dio stanovništva veže pravoslavna vjera te rodbinske i poslovne veze. Nadalje, i ruski i srpski faktor često negiraju zaseban nacionalni ukrajinski odnosno crnogorski identitet, s ciljem nametanja narativa o “istom bratskom narodu”.

Rusija na Ukrajinu gleda kao na pogodno tlo u kontekstu preuzimanja političke kontrole nad Kijevom, radi usmjeravanja vanjske politike Ukrajine. Najbolje to vidimo u događajima iz 2014. godine, kada Rusija potiče nemire na Krimu, koji su, u konačnici, polučili otcjepljenje ove regije. Tadašnji proruski predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič suočavao se s protestima u Kijevu, a sve će dovesti do ruske invazije osam godina kasnije. Cilj Moskve bilo je zaustavljanje evropskog puta Kijeva te politička kontrola putem instalirane proruske vlasti.

Iako je potpuna kontrola nad Kijevom izostala, te je jasno da će teško biti ikada u potpunosti uspostavljena, činjenica jeste da Kijevu nije pošlo za rukom ono što jeste Podgorici, a to je da ulaskom u NATO izbjegne vojno djelovanje unutar svojih granica.

Politička kontrola umjesto teritorijalne

U Crnoj Gori 2016. godine Srbija i Rusija, zajedno s crnogorskim Srbima, predvođenim aktuelnim predsjednikom Skupštine Crne Gore Andrijom Mandićem, izvedu državni udar, s ciljem sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO savez. Nakon snažnog odgovora državnih institucija Crne Gore, spriječen je epilog po želji Beograda i Moskve, te je Crna Gora postala članica NATO-a.

Srbija i Crna Gora bile su dio jedne države sve do crnogorske nezavisnosti 2006. godine, kada započinje potpuni zaokret u odnosima dvije države. Crna Gora je usmjerena prema NATO savezu i EU, dok Srbija nastoji održati “neutralnost” uz kontinuiranu vezu s Rusijom. U slučaju Rusije i Ukrajine, jasno je također da Ukrajina teži EU i NATO putu, dok Rusija, kao jedna od najznačajnijih svjetskih sila, ima vlastitu alternativnu viziju geopolitičkih odnosa.

Rusija u Ukrajini, osim političke prevlasti, želi kontrolu nad značajnim prirodnim resursima koje Ukrajina posjeduje, dok Srbija još od 19. vijeka nastoji preko Crne Gore osigurati izlaz na more.

Ulaskom Crne Gore u NATO, Srbija je reducirala svoje pretenzije prema Crnoj Gori te se sada zadovoljava nastojanjem da putem svojih prosrpskih satelita unutar Crne Gore ima nadzor nad političkim procesima. Sljedeća faza jeste da, ukoliko dođe do jačanja prosrpskog bloka, koji je bitan faktor u vlasti Crne Gore od 2020. godine, promijeni vanjskopolitičko usmjerenje Crne Gore po pitanjima važnim za nacionalne interese Srbije, kao što su pitanje nezavisnosti Kosova, odnos prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te preispitivanje odluke o članstvu u NATO-u, što je bio prijelomni geopolitički događaj u odnosima Crne Gore i Srbije.

Ukrajina, za razliku od Crne Gore, nije imala sreću da promptno uđe u NATO savez, što bi sigurno spriječilo sadašnju agresiju. Ipak, Rusija je svjesna da će, ukoliko Ukrajina nakon primirja postane članica NATO-a ili EU, morati odustati od maksimalističkih zahtjeva te želje da kontrolira vanjskopolitičke odluke Ukrajine u budućnosti.

Ni članstvo u NATO-u nije garancija stabilnosti

Ono što Srbija nije uspjela uraditi u Crnoj Gori jeste Rusija u Ukrajini, jer je nakon provedene agresije poprilično jasno da će Ukrajina vjerovatno morati odustati od članstva u NATO-u, što ostavlja mogućnost Rusiji za buduće djelovanje.

Iz ove komparativne analize nije teško zaključiti kako je ulazak Crne Gore u NATO bio presudan kada je riječ o sigurnosnom aspektu, ali da ni članstvo u ovoj sigurnosnoj alijansi ne garantira potpunu unutarnju političku stabilnost, jer Srbija i dalje nastoji utjecati na vanjskopolitičke odluke Crne Gore. Ukrajina je u pogledu svoje sigurnosti napravila veliku grešku kada se pridružila Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja iz 1994. godine. Nuklearni arsenal naslijeđen iz SSSR-a je uništen, a Ukrajina je propustila priliku da postane nuklearna sila, što bi joj, kroz doktrinu odvraćanja, omogućilo sigurniju budućnost i sprječavanje sadašnje agresije.

Malo je bilo vjerovatno da će zbog geopolitičke pozicije Ukrajina postati članica NATO saveza, te su vlastiti kapaciteti bili jedini garant da se izbjegne ruska agresija. Ovaj slučaj ukazuje na to da su bilo kakve garancije nepouzdane te da samo konkretni potezi garantuju sigurnost. Pitanje je da li bi garancije odvratile Srbiju i Rusiju da interveniraju u Crnoj Gori da ova država nije ušla u NATO kada joj se za to pružila prilika. Odgovor vidimo u slučaju Ukrajine, koja je žrtvovala svoj nuklearni program, a danas je žrtva ekspanzionističke politike Moskve.