Prije tačno godinu dana, Ahmed el Šareh je iznenadio svijet smjenom krvave diktature sirijskog predsjednika Bašara el Asada, obavljenom za samo nekoliko dana, prenijela je danas francuska onlajn televizija BFMTV, ocjenjujući da sada, kao „prelazni“ predsjednik, bivši džihadista ima jedinstvenu putanju, mješavinu radikalizma i političkog pragmatizma.

„El Šareh, od ratnog vođe do šefa države, tačno 8. decembra 2024. godine svrgnuo je režim sirijskog diktatora Bašara el Asada i okončao 14 godina smrtonosnog građanskog rata“, prenosi BFMTV.

Nekoliko sedmica kasnije, vođa islamističke grupe Hajat Tahrir el Šam (HTS) imenovan je za prelaznog predsjednika, čime je započeo novu eru za ovu ratom razorenu zemlju.

Bivši vođa pobunjenika, koji je zamijenio turban i uniformu za odijelo i kravatu, brzo je postao šef države, gotovo kao i svaki drugi.

El Šareh je 10. novembra ove godine viđen kako se šali sa Donaldom Trampom (Trump) pod pozlaćenim plafonima Bijele kuće.

Američki predsjednik nije okijevao da ga poprska parfemom, pokazujući „drugarstvo sa tim čovjekom brutalne prošlosti“.

Prije ove istorijske posjete Vašingtonu, prve za jednog sirijskog šefa države, njegov ministar spoljnih poslova podijelio je iznenađujući video-snimak na društvenim mrežama.

Na njemu se vidi el Šareh kako igra košarku sa komandantom američkih snaga na Bliskom istoku Bredom Kuperom (Brad Cooper) i šefom međunarodne koalicije protiv Islamske države, Kevinom Lambertom.

To je prkosni gest bivšeg džihadiste koji je prije samo 12 godina čamio u američkim vojnim zatvorima u Iraku, piše BFMTV.

Rođen 1982. godine u Saudijskoj Arabiji u obrazovanoj porodici srednje klase, otac Ahmeda el Šareha, Husein, bio je Sirijac sa ljevičarskim uvjerenjima, koji je radio u tamošnjoj naftnoj industriji.

Mladi Ahmed proveo je prvih sedam godina života u Saudijskoj Arabiji prije nego što se vratio sa porodicom u Siriju, gdje je živio u luksuznom naselju Mazeh u Damasku.

Kao student medicine, brzo je napustio univerzitetske studije kako bi često posjećivao lokalnu džamiju i islamističke krugove.

SAD su 2003. godine izvršile invaziju na Irak, a to je bila prekretnica za Ahmeda el Šareha, koji je napustio Siriju da bi se borio protiv okupatora.

Ubrzo nakon što se pridružio grupi povezanoj sa Al Kaidom, Amerikanci su ga uhapsili.

Zatvoren u nekoliko zatvora, mladić je uspostavio veze unutar džihadističke mreže. Posebno se zbližio sa krugom Abu Bakra el Bagdadija, vođe Islamske države u Iraku, koja će 2014. godine postati teroristička organizacija Islamska država.

El Šareh je tada prikrio svoj identitet sirijskog stranog borca i predstavljao se kao Iračanin. Smatrajući ga manjom prijetnjom, pustili su ga iz zatvora 2009. godine. Ostao je još neko vrijeme u Iraku prije nego što se vratio da se bori u Siriji, gdje je 2011. godine izbila revolucija protiv Bašara el Asada.

Uz podršku el Bagdadija osnovao je tajnu ćeliju, Front el Nusra, za borbu protiv režima na sjeverozapadu zemlje.

„Islamska država u Iraku nije bila u dobroj poziciji u to vrijeme. Al Bagdadiju je bila privlačna ideja o proširenju aktivnosti u Siriji, jer se tamo otvorio vakuum moći“, rekli su francuski analitičari.

Ahmed el Šareh tada je usvojio ratni nadimak Abu Muhamed al Džulani. Al Džulani se odnosi na Golansku visoravan, sirijsku teritoriju koju je Izrael okupirao od 1967. godine, gdje je rođen njegov otac.

Pokrenut sa samo nekoliko ljudi, Front el Nusra je ubrzo privukao desetine boraca.

„Još uvijek se pitamo kako je Al Džulani uspio da ubijedi sve te ljude, u vrijeme kada je bio praktično nepoznat“, rekao je analitičar Toma Pjere (Thomas Pierret), sugerišući hipotezu o njegovoj ličnoj harizmi.

Na frontu je grupa, koju su SAD klasifikovale kao „terorističku organizaciju“, nagomilala niz vojnih uspjeha, čak zasjenivši matičnu organizaciju.

Odnosi između Al Džulanija i Islamske države Irak postali su zategnuti.

„Al Bagdadi vjeruje da je on dobio slobodu, ali da je Al Džulani zloupotrebljava, posebno usvajanjem previše inkluzivne ideološke linije“, dodao je Pjere.

Na primjer, Al Džulani je odbijao da napada određene rivalske islamističke frakcije ili da cilja vjerske manjine.

„Iako sprovodi i bombardovanja, on prvenstveno cilja strateške lokacije. Civili su možda bili pogođeni, ali je to rijetko bila njegova osnovna namjera, za razliku od onoga što Islamska država praktikuje“, rekao je drugi analitičar, Žerom Drevon (Jerome).

Iako džihadista, vođa Fronta el Nusra razlikovao se od ostalih.

Al Džulani nije želio da Sirija bude rastrgnuta sektaškim ratovima poput Iraka. Vidio je da taj pogoršani radikalizam zapravo ne vodi nikuda. I dalje je vjerovao da je džihad kao borba protiv okupacije dio islama, ali je zastupao drugačiju viziju, rekao je Drevon.

Kasnije, napuštanjem Islamske države, a zatim i Al Kaide, „Al Džulani je definitivno okrenuo leđa globalnom džihadu koji na Zapadu karakterišu smrtonosni napadi“, navodi BFMTV.

Vođa pobunjenika fokusirao se na Siriju i svog jedinog pravog neprijatelja — Bašara el Asada.

On se 2017. godine pridružio koaliciji islamističkih boraca Hajat Tahrir el Šam (HTS), koju je kasnije i predvodio.

I dalje meta Amerikanaca, Al Džulani je iste godine bio i na potjernicama. Za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja ponuđena je nagrada od 10 miliona dolara.

U stvarnosti, on nikada neće biti pozvan na odgovornost. Prema riječima nekoliko stručnjaka za sirijski sukob, Al Džulani je čak indirektno pomagao američkoj vojsci da sprovodi napade protiv Al Kaide, u područjima pod njenom kontrolom.

Pod njegovim vođstvom, grupa HTS razvila je oblik lokalne administracije u provinciji Idlib, gdje su mnogi pobunjenici potražili utočište nakon poraza u Alepu 2016. godine.

Iako se jasno razlikuje od nasilnog totalitarizma Islamske države, Al Džulani je nametnuo oštar oblik upravljanja, obilježen represijom protiv protivnika i proizvoljnim hapšenjima, prema podacima organizacije Hjuman rajts voč (Human Rights Watch). Međutim, vremenom je njegovo upravljanje omekšalo.

Više od deset godina nakon što je digao oružje protiv sirijskog režima, Ahmed el Šareh pokrenuo je posljednji napad 27. novembra 2024. To je bio strateški trenutak: libanski Hezbolah, saveznik režima, povlačio se iz iscrpljujućeg rata sa Izraelom, a Rusija, zaštitnica Asadovog klana, bila je previše zaokupljena Ukrajinom.

Od Idliba do Alepa, Hamasa, Homsa i konačno Damaska, pobunjenici HTS-a nisu naišli na gotovo nikakav otpor.

Al Džulani i njegove snage ušli su u Damask u noći između 7. i 8. decembra 2024. godine, na kraju 11-dnevne munjevite ofanzive. Bašar el Asad imao je vremena da pobjegne iz zemlje sa porodicom, krenuvši ka Moskvi.

Širom zemlje, gomile ljudi slavile su kraj pola vijeka diktature. Pad režima Hafeza el Asada i njegovog sina Bašara iznio je na vidjelo puni užas represije.

Pobjednik u borbi protiv porodice Asad odmah je započeo transformaciju i postao državnik, tako što je odustao od svog ratnog imena.

Najnoviji veliki izazov za nove sirijske vlasti je nastavak izraelskih vojnih operacija koje redovno bombarduju i povećavaju broj upada, tvrdeći da se bore protiv islamističkih grupa.

Od pada Bašara el Asada, izraelska vojska rasporedila je trupe u demilitarizovanoj zoni na Golanskoj visoravni, koja djeluje kao tampon-zona između Sirije i područja koje je Izrael anektirao.

Da li Ahmed el Šareh može izdržati pritisak, zapitala se BFMTV.

On ostaje prilično slab lider iz različitih razloga, ali, na kraju krajeva, nema prave alternative, rekao je Drevon.

„Svi su svjesni da, ako vlada padne, neće je zamijeniti socijaldemokrate, već bi naprosto nastao haos“, dodao je analitičar.