Komemoracija Irfanu Horozoviću održana je u Narodnom pozorištu Sarajevo u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture, Društva pisaca u Bosni i Hercegovini i PEN centra u Bosni i Hercegovini kao ključnih institucija čiji je član i saradnik bio Horozović. Pripovjedač, romanopisac, esejist, pjesnik i dramski pisac Irfan Horozović preminuo je 2. decembra u Sarajevu u 78. godini.

Predsjednik Društva pisaca u BiH Muhamed Ćurovac kazao je da će ostati sjećanje na Irfana Horozovića kao jednog od najznačajnijih pisaca Bosne i Hercegovine.

Društvo pisaca u BiH, naveo je Ćurovac, i u budućnosti će skretati pažnju na opus Irfana Horozovića, kroz razne programe i u saradnji sa naučnim institucijama podsticati da se valorizuje njegovo književno djelo.

Predsjednik Kulturnog foruma Bosne i Hercegovine Ibrahim Spahić kazao je da je Irfan Horozović bio čovjek tri rijeke i jedne zemlje - Vrbasa, Save, Miljacke, i Bosne i Hercegovine.

Spahić je, između ostalog, kazao da Horozović u književnost dolazi sa generacijom koja se vezuje za postmoderno stvaralaštvo, kao što su Karahasan, Ibrišimović...

Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Sanjin Kodrić istaknuo je da je Horozović bio pisac kolosalnog opusa, koji se ostvario u svim žanrovima.

On je istaknuo da je Horozoviću književnost bila stvarni, istinski zavičaj.

"Irfan Horozović je bio veliki pisac Bosne. Ali i pisac koji je 'bolovao' od one boljke od koje boluju svi veliki pisci Bosne. A to je jezik Bosne, koji je mali jezik. Iz kojeg nije htio izaći, za koji je bio suštinski vezan. A koji ga je onemogućio da bude i stvarno i pojavno ono što suštinski jeste bio. Veliki svjetski pisac Bosne", kazao je Kodrić.

Na komemoraciji Irfanu Horozoviću pročitano je i pismo rediteljice Tanje Miletić Oručević.

Miletić Oručević zapisala je između ostalog da je odlazak Irfana Horozovića osirotio jedan jezik i jednu kulturu. Zapravo, osirotio je književnost kao takvu, jer su u njegovim knjigama jezik i kultura bili samo provodnici do onog najuniverzalnijeg u čovjekovom biću i onog najdublje ljudskog u svijetu mašte, intelekta i duha.

"Irfan je bio jedan od onih majstora koji književnost male zemlje i maloga jezika čine velikom i svjetskom. Još od vrlo rane zbirke pripovjedaka, čudesne knjige Talhe ili šedrvanski vrt mogli smo makar liznuti onaj osjećaj estetskog zadovoljstva – kako je to u svom jeziku imati jednog Borhesa, jednog Markesa ili jednog Rušdija. Konačno nam je pokazao da (domaća) književnost može buditi intelektualni ushit, uzburkati maštu i zaista stvarati nove svjetove. U okrilju jedne književnosti koja je preferirala realizam, socijalnu, historijsku ili političku tezu, Irfanovo pisanje je bilo kao dah novog vjetra modernosti, gutljaj čiste vode književnosti sa velikim K.", napisala je Miletić Oručević.

Prisjetila se da je imala čast postaviti teatarsku adaptaciju Talhi u Rimu, i tom prilikom sreću da upozna autora.

"Spominjem ovu situaciju i zbog toga da istaknem da sam bila sretna upoznati Horozovića i kao živog čovjeka, ne samo kroz njegove tekstove. Ovaj veliki pisac je bio skroman, samozatajan čovjek, blag i drag, neposredan; teško je reći šta je bilo lakše zavoljeti, njega ili njegove knjige. Nosio je u sebi bol izbjeglištva koji ga je trajno obilježio i čak neku vrstu brisanja i nestanka svoje lične kulturne historije. Kakva je suprotnost ovaj blagi čovjek bio onim mnogobrojnim današnjim marketinškim stručnjacima koji danas pišu neke knjige i stalno iskaču odnekud hvaleći svoj lik i djelo! A opet, bilo je to sasvim skladno s prirodom njegovih knjiga, dubokih, eruditnih, pozabavljenih važnijim stvarima od opiljaka svakodnevice s kakvima se susrećemo", navodi se u pismu.

Miletić Oručević ističe da ostaju nam ipak knjige, mnoge knjige ovog plodnog pisca, ostaju nam mnoge mogućnosti za intimni čitalački dijalog s njim.